Kad je Jonathan Franzen, američki pisac i esejist, 2001. godine objavio “Korekcije”, svoj treći roman, za koji je dobio uglednu National Book Award i bio finalist Pulitzerove nagrade za fikciju, preko noći je postao svjetski poznata književna zvijezda. Rođen je 1959. godine u Western Springsu, u saveznoj državi Illinois, a odrastao u predgrađu St. Louisa, u Missouriju. Diplomirao je germanistiku na Swarthmore Collegeu 1981. godine, nakon čega je proveo godinu dana kao Fulbrightov stipendist na Frei Universitätu u Berlinu. Uz spisateljski rad, Franzen povremeno prevodi s njemačkog jezika. Prvi roman, “Twenty-Seventh City”, objavio je 1988. Iako pohvaljen od kritike, vrlo brzo je pao u zaborav. Slično se dogodilo i s njegovim drugim romanom “Strong Motion”, objavljenim četiri godine kasnije. “Korekcije” su, odmah po objavljivanju, dobile salve pohvalnih kritika u kojima su ovoga pisca uspoređivali s Tolstojem, što je, bez obzira na sve, bilo ipak malo pretjerano. Roman je do danas prodan u više od tri milijuna primjeraka, što je za jedno takvo, ozbiljno i kompleksno književno djelo bio golemi tiraž, što je Franzena vinulo u sam književni vrh, te je svaki njegov sljedeći roman dočekivan s neviđenom euforijom i reklamom. Njegov sljedeći roman “Sloboda”, objavljen 2010. godine, kao obveznu literaturu preporučivao je i tadašnji američki predsjednik Barack Obama, a Franzen je završio na naslovnici časopisa Time uz naslov “Veliki američki romanopisac”.
Uz objavljivanje “Korekcija” vezana je i jeftina medijska sapunica, kad je Franzen odbio gostovati u književnom klubu Oprah Winfrey. Svoj postupak je pravdao nekim ranijim knjigama koje je Oprah Winfrey favorizirala, a koje po Franzenovu mišljenju to nisu zaslužile. Također, plašio se da će njegovo sudjelovanje u emisiji odbiti od knjige muške čitatelje s obzirom na to da su u njoj najčešće promovirane knjige koje su govorile o ženskim pravima. Oprah Winfrey je emisiju u kojoj je Franzen ranije najavljen kao gost započela na sljedeći način: “Jonathan Franzen neće biti u showu Oprah Winfrey jer se čini da mu je neugodno i da je u sukobu s izborom u klubu knjiga. Nikad mi nije bila namjera ikome stvarati nelagodu ili izazvati sukob”.
Većina medija je Franzenovu odluku proglasila nekom vrstom “književnog samoubojstva”: časopis New York Times je napisao kako ti “svijet može oprostiti mnogo toga, ali ne i to da odbiješ Oprah Winfrey”. Međutim, te su se tvrdnje pokazale promašenima, iako je euforija oko Franzenovih knjiga vremenom slabjela. O tome na najbolji način svjedoče naklade njegovih romana koje je objavio nakon “Korekcija”: roman “Sloboda”, koji je dobio sjajne kritike, čak bolje i od “Korekcija”, prodan je u “samo” milijun i stotinu pedeset tisuća primjeraka, dok je “Čistoća” iz 2016. godine prodana u “mizernih” dvjesto pedeset tisuća primjeraka. Ove cifre su, možda, tek svojevrsni pokazatelj krajnjih dometa ozbiljne književnosti u tržišnom smislu, jer je Franzen iz knjige u knjigu vidno napredovao, tako da je njegov posljednji roman “Raskrižja”, koji je objavio zagrebački VBZ, Franzenov hrvatski izdavač, u prijevodu Igora Buljana, po mojemu mišljenju, najbolji njegov roman, ne računajući tu prva dva Franzenova romana koji nisu prevedena na hrvatski.
Zanimljivo je, također, to što Franzen nije imao sreće s ekranizacijom svojih romana, što je najvjerojatnije posljedica njihove kompleksnosti i razvedenosti. Godine 2011. objavljena je informacija da je HBO postigao dogovor s Franzenom oko adaptacije “Korekcija”. Na izradi scenarija za seriju odabran je sam autor i redatelj Noah Baumbach. Međutim, nakon određenog vremena HBO je odustao od projekta pravdajući se njegovom kompleksnošću. Franzen je nekoliko godina kasnije preuzeo odgovornost za taj krah, jer se sve to događalo u “eri kad još nije razumio kako televizija funkcionira”, u eri prije serije “Breaking Bad”, kad je shvatio “što znači biti zalijepljen za ekran i kako je sasvim drugačije navući se na televiziju nego na roman”. Bez obzira na ovaj neuspjeh, Franzen je pet-šest godina kasnije, nakon što je objavio “Čistoću”, adaptirao taj roman za televizijsku seriju. Pravdao je to medijskom prevlašću televizije, jer su svi aktualni kulturološki momenti vezani izravno uz televiziju, što je on nazvao svojevrsnom evolucijom. Glavnu ulogu u seriji dobio je Daniel Craig. Međutim, snimanje je zaustavljeno još u fazi pretprodukcije. Franzen je povodom novog neuspjeha izjavio da je problem s televizijskom produkcijom taj što je u nju uključeno previše ljudi: “Kad pišeš knjigu, osiguraš se da vizija, tvoja vizija, ostaje nedirnuta. Ne moraš niti unositi promjene koje urednik sugerira. Ono što kupac kupi na polici jest, u teoriji, točno ono što je pisac htio reći. To je maksimalni dobitak za umjetnički kreativni napor. Sve ostalo ti može slomiti srce”. Izjavio je, također, kako su romani kompleksni, za razliku od televizijskih serija: “Oni progutaju svoje žrtve. Imaju nutrinu koju televizija ne može ni dodirnuti. Oni su dokaz da se ljudi zapravo ne mijenjaju. Oni zahtijevaju trud. Hejteri ne žele pročitati cijelu knjigu”.
Franzenove “Korekcije” vrlo brzo su prevedene na hrvatski, dvije godine nakon što je knjiga objavljena, što je jako kratko vrijeme za jednog dotad nepoznatog pisca, pogotovo ako se uzme u obzir opseg knjige, koja ima oko 420 stranica. Knjigu je objavio VBZ, kao i sve druge Franzenove knjige. Pored četiri Franzenova romana, VBZ je objavio i njegove zbirke eseja “Neumjerena zona”, “Kraj kraja zemlje” i “Kako biti sam”. Pogotovo je zanimljiva zbirka “Kako biti sam” u kojoj Franzen uglavnom govori o pisanju. Kad je ova zbirka objavljena, najviše se pisalo o svojevrsnom Franzenovu odiumu spram interneta i društvenih mreža. U jednom eseju iz knjige Franzen je priznao kako ne može pisati na kompjutoru koji ima internetsku vezu. Franzen je, također, poznat i kao veliki protivnik društvenih mreža: “Ali kad je krenulo s time da se svaka individualna osoba mora pretvoriti u proizvod i prodati se, to mi se učinilo zabrinjavajućim i suludim. Stalno se bojite gubitka tržišta za svoju osobnost. Ako vam je cilj biti lajkan ili dijeljen na društvenim mrežama, onda se preobražavate u tip osobe za koju mislite da će dobiti te stvari, čak i ako to niste vi. Posao je pisca da ne dopusti da se pretvori u proizvod”.
Prije bilo kakvoga govora o Franzenovim romanima, treba istaknuti činjenicu da je Franzen sjajan pripovjedač, što odlikuje sve njegove romane, kao i njegovu vještinu da uklopi u cjelinu niz sporednih rukavaca priče. Također, treba istaknuti sjajne dijaloge. Moj najveći problem s Franzenovim romanima je taj što to nisu knjige koje imate potrebu pročitati više puta, kao što je to slučaj s Tolstojem, s kojim su najčešće uspoređivali Franzena. Glavni junaci “Korekcija” su Alfred i Enid Lambert, dobrostojeći stariji bračni par s američkog Srednjeg zapada. Alfred pati od uznapredovale demencije i njegova supruga nastoji svim silama za Božić okupiti njihovih troje djece: Chipa, Denise i Garyja. Chip je propali intelektualac koji u drugom dijelu romana odlazi u Litvu, gdje se bavi financijskim prevarama. Denise je uspješna kuharica čiji se život raspada nakon afere sa šefom, dok je Gary uspješan financijaš koji, međutim, ima problema u komunikaciji sa svojim bližnjima, sa suprugom i trojicom sinova. Franzen je preko svog romana pokušao dati tolstojevski široku sliku suvremene Amerike. Međutim, rezultat je bio polovičan. Najlošiji dijelovi romana, po mojemu mišljenju, oni su kad Chip ode u Litvu. Franzen je preko njega pokušao opisati društveni fenomen koji je obilježio Ameriku u drugoj polovici 90-ih i početkom 2000-ih, a radi se o takozvanom “dot-com balonu”, kad je došlo do naglog pada vrijednosti precijenjenih tvrtki koje su se bavile internetskim uslugama i trgovinom, od kojih su rijetke, poput Amazona, uspjele preživjeti to razdoblje.
Događaji od “11. rujna”, koji su zasjenili projiciranu stvarnost Franzenove Amerike iz “Korekcija”, polariziravši američko društvo i stvorivši osjećaj kolektivne paranoje, dolaze do izražaja u romanu “Sloboda”, koji je u Hrvatskoj preveden 2011. godine, samo godinu dana nakon američkog izdanja, iako se radi o romanu još opsežnijem od “Korekcija”. Ponovno je u središtu pozornosti disfunkcionalna obitelj koja je “presjek američkog društva”, svojevrsni mikrokozmos preko kojega Franzen nastoji “opisati” Ameriku u cjelini, iako je sam autor u nekim intervjuima objašnjavao da to nije bila njegova ključna intencija. Roman je intoniran pomalo ironično, pa i sam naslov romana treba shvatiti u tom kontekstu. Roman prati život obitelji Berglund u rasponu od nekoliko desetljeća, sve do 2008. godine. Ponovno se radi o dobrostojećoj obitelji. U središtu radnje su bračni par Walter i Patty Berglund, njihovih dvoje djece, te Richard Katz, obiteljski prijatelj Berglundovih i vođa uspješnog rock sastava. Franzen se u romanu dotiče i ekologije i medijskih manipulacija u vezi s tim, kad pripovijeda o brutalnom uništavanju površinskog sloja na jednoj planini, što fatalno utječe na biljni i životinjski svijet, uključujući i rijetke vrste ptica. Ipak, najzanimljiviji je način na koji Franzen pomalo alegorijski opisuje američko društvo, odnosno polarizaciju koja je nastala kao posljedica događaja od famoznog “11. rujna”, i to preko ljubitelja mačaka i ljubitelja ptica, koji u tom nekakvom alegorijskom ključu predstavljaju dvije suprotstavljene krajnosti američkog društva. S tim u vezi treba spomenuti da se Franzen iz hobija bavi promatranjem ptica te preko te supkulture, koju iznimno dobro poznaje, pokazuje kako i promatranje ptica može odvesti u fanatizam, kao neka vrsta zamjenske ideologije. Prilikom jednog posjeta Hrvatskoj, kad je promovirao neku od svojih knjiga, Franzen je posjetio Kopački rit, gdje je išao promatrati ptice.
Roman “Čistoća” objavljen je u Hrvatskoj 2015. godine i radi se o najopsežnijem Franzenovu romanu, koji ima gotovo 600 stranica. Glavna junakinja romana je studentica Purity Pip Tyler koja živi kao skvoterica u Oaklandu. Purity od obitelji ima jedino majku, ali ne zna pravi identitet oca. Purity s grupom njemačkih anarhista odlazi u Južnu Ameriku. Franzen se u “Čistoći” odmiče od Amerike te svoj interes usmjerava na ostatak svijeta, prije svega na pad komunizma. Na čelu anarhista, koji su u stvari hakerska skupina, karizmatični je Andreas Wolf, koji je odrastao u Istočnoj Njemačkoj, gdje je živio sve do pada Berlinskog zida, s kojim Purity, bez obzira na to što je Wolf mnogo stariji od nje, stupa u ljubavnu vezu. Roman se dotiče mnogih važnih tema suvremenog društva: od korupcije u visokoj politici pa do privatnosti u eri interneta.
Radnja “Raskrižja” odvija se većim dijelom u predgrađu Chicaga 1971. godine. Ponovno se radi o razvedenoj obiteljskoj sagi u čijem je središtu obitelj pomoćnog pastora Russa Hilderbrandta: Russova supruga Marion, najstariji sin Clem, kći Becky i mlađi sin Perry. Svi se oni nalaze na svojevrsnom životnom “raskrižju”: Russ otpočinje aferu s udovicom iz njegove župe, Marion ima psihičkih problema, zbog prešućenih detalja iz svog predbračnog razdoblja, koja zbog toga odlazi potajno kod psihijatra, dok Clem napušta fakultet s namjerom da se prijavi za odlazak u Vijetnam. Kći Becky, najpopularnija cura u školi, izlaz traži u religiji, a Perry, iznimno inteligentni srednjoškolac, počinje se drogirati. Sam naslov romana preuzet je od kružoka mladih u Russovoj crkvi nazvanog tako po jednoj pjesmi kultnog blues gitarista Roberta Johnsona (“Crossroad”). Uz taj klub vezan je i najveći životni poraz Russa Hilderbrandta, kad mladi polaznici odbiju da on vodi grupu te za voditelja odaberu Russova nižerangiranog štićenika, karizmatičnog Ricka Ambrosea. Najbolji dijelovi romana su oni koji govore o odnosu između “bijele” i “manjinske Amerike”: Russ je kao mladi svećenik volontirao kod Navajo Indijanaca, a u Chicagu svaki tjedan odlazi u crnački dio Chicaga baveći se nekom vrstom karitativnog rada. Franzen je od one vrste pisaca koji ne inzistiraju na izrazito pamtljivim dijelovima. U “Raskrižju”, na primjer, i kad postoje slični dijelovi, oni su pomalo ironično intonirani. Na primjer onaj kad Russ govori o odnosu bijelaca i crnaca: “Radio sam na izvanškolskim aktivnostima u Harlemu i svake noći kad bih stigao kući puštao bih te ploče (Johnsonove, op.a.), i kao da bi me odnijele ravno na jug dvadesetih. Bilo je toliko ‘boli’ u tim starim glasovima. (...) To je nestalo kad su bjelački bendovi počeli oponašati taj stil. U toj novoj muzici ne mogu osjetiti nikakvu bol”.
Franzen je definitivno sjajan pisac. Po svom vrhunskom zanatskom umijeću neodoljivo podsjeća na Karla Ovea Knausgårda. U svojoj zbirci kratkih eseja o pisanju, nazvanoj “Pisma mladom piscu”, svjetski poznati irski pisac Colum McCann, u svojevrsnom antimanifestu, govori i o autofikcijskoj prozi: “Nemoj uzimati događaje iz onoga što se naziva stvarnim životom i potom ih transkribirati na stranicu. U razgolićivanju prijatelja ili obitelji pred vlastitim očima nema ničega hrabrog, makar to bilo i književno. (...) Naravno, postoje iznimke. Možda si novinar. Možda si kroničar. Možda si Karl Ove Knausgård. Možda si pjesnik koji vjeruje da mora pisati iz vlastita života. Da zato živi. Možda misliš da si važniji nego što doista jesi. Ali čemu kopati po kostima vlastite obitelji kad imaš i moć i sposobnost da uz svoju stvoriš potpuno novu”. Franzen sve svoje romane, uključujući i “Raskrižja”, kao da je pisao imajući pred očima ove McCannove rečenice, stvorivši fascinantne “zamjenske obitelji” koje su amblematske i za širu sliku društva, što kod hvaljenog Knausgårda nipošto nije slučaj.
