Ne znam od koga sam to čuo ili pročitao, da postoje ljudi koji moraju pročitati što piše na toaletnom papiru koji vjetar nosi ulicom, ali istina je, garantiram. Na putu do plaže pročitam sve oglase po rasvjetnim stupovima, dnevne menije pred restoranima i programe kulturnih ljeta ovih i onih, pa kad me tko na moru gleda, može ljubomorno pomisliti da kupujem apartman ili tražim majstora da nešto renovira, da se eto jede vani ili ordinira po priobalnim veselicama. Dobro, na ovo s majstorima više bi bilo pomozbog, vidi ga jadnog, ali znate što mislim. E, nije ni meni do majstora, ove oglase o apartmanima čitam više za svoj gušt i da nešto naučim o etažiranju i o točnim definicijama pojmova “potpuno renoviran” i “prvi red do mora”, a nit’ me tko zapravo gleda, da vam pravo kažem, nego ja gledam druge. Čitatelje. One koji zavaljeni u mrežu, na ležaljku, ligeštul ili kamen čitaju knjigu. Pa se navirujem onako u prolazu, pomalo ljubomoran, kao da bi mi mogli potrošiti knjigu. Često te knjige nisu moj tip pa mi nekako bude lakše, a isto tako mi često bude krivo kad vidim da naslov nije na hrvatskom, nego nekom drugom jeziku.
Književnik Marko Gregur
Tamo na Pagu to je nerijetko slovenski, a jednako tako i njemački. Nego, bio je čak jedan što je čitao hodajući, viđao sam ga svako ljeto - majica iz osamdesetih slična onima u kakvima je igrao Ivanišević, dolje kupaće gaće, vrećica na nadlaktici i tako ide zastajući svako malo, pogleda stalno zasvrdlanog u tekst. Osjetio sam se povezan s njim, to mora biti prava književnost, mislio sam, a sve su to bili meki uvezi i pomislio sam kako bi bilo lijepo da ima neku noviju knjigu, tvrdog uveza. Tako sam se osmjelio, pristupio mu i rekao da bih mu volio darovati knjigu, bez da sam mu išta govorio. Pružio sam mu knjigu, moju knjigu, baš ono moju, ja sam je napisao i on ju je primio nekako mlako, pogledao me onako ovlaš, kao car koji otpušta lošega glasnika dok pred njim pleše trbušna plesačica, jer sve mu je bilo neugodno, zahvalio i rekao da ne čita beletristiku. Brate mili, nikad riječ beletristika nije zvučala tako pogrdno kao pod tim oleandrom. Sve one knjižice koje je čitao bile su filozofija, i to na njemačkom, a i tog mu je zapravo više dosta i misli da će prestati čitati, rekao je. Da me utješi, mislio sam, dok mi je vraćao knjigu. Ali zbilja, već prošlog ljeta gledao sam ga kako hoda, kao invalid, jer zapravo i jest bio invalid, bez knjige, s rukama koje se izgubljeno klate, a ove godine prvi ga put nisam vidio. Umro je, pomislio sam, ali zapravo je umro već i prošlog ljeta, ako ne i onoga kad sam mu želio pokloniti knjigu, pa sve i ako ga sljedeće godine vidim znat ću da ga zapravo i nema, da više nije s nama. Onako kao što je rekao Bukowski, da su smrti većine ljudi obična varka jer u njima nije imalo što za umrijeti, tako mi se činilo da ni on kao da više nema razloga za život. Možda dok pročitaš sve, ili imaš osjećaj da si pročitao sve, shvatiš što je život i da ništa nema smisla. A to bi stvarno bilo grozno, znati da ništa nema smisla. Da književnost nema smisla. Sve se to spojilo u jedan osjećaj koji mi je teško definirati. Prvo, ne poklanjam knjige ako ih netko ne traži, a ne volim ih poklanjati ni ako me tko traži. Neću sad zašto je tome tako. Drugo, čemu ljeto i čemu plaža bez čitanja? I onda sam shvatio, gledajući u te naslove i misleći na njega, da je sve nekako povezano, i to iz jednostavnog razloga, svatko nalazi znakove tamo gdje ih traži, da sam navalio na književnost na njemačkom jeziku i da mi je ljeto obilježeno njome, iako je bilo i drugih knjiga. Počelo je s Ernstom Lotharom i romanom “Anđeo s trubom”. Ovaj austrijski pisac rođen u Brnu 1890. bio je državni odvjetnik, najmlađi dvorski savjetnik svih vremena, ali je promijenio karijeru, da bi 1925. postao kazališni kritičar. Pred usponom nacizma 1938. emigrirao je u SAD, a po povratku je 1948. postao direktor kazališta i član uprave Salzburških ljetnih igara. Roman je objavljen 1947., a prati više generacija jedne obitelji u četverokatnici na bečkoj Seilerstätte 10 od Austro-Ugarske Monarhije i njenog sloma do uspona nacizma. Galerija likova različitih nazora i zanimanja, od kazališta do državnog odvjetništva, u širokim zamasima kroz život jedne kuće oslikava austrijsko društvo, kritički, ali ne zaslijepljen mržnjom. Kao što je Eva Menasse zapisala u pogovoru - Lotharova biografija i djelo predstavljaju posebno dojmljiv primjer cjeloživotne borbe s Austrijom, ali jednako tako autor je rekao da je knjigu napisao za ljude koji ne poznaju Austriju, one koji su Beč gledali tako da su ih stereotipne slike napravile kratkovidnima. Knjigu je preveo Andy Jelčić, majstor samo takav.
Potom, srpanj je već gazio, cvrčci i noću turirali, kao da se čitavo mjesto sprema poletjeti u svemir, kad su me digli radiovalovi jednog radioamatera, onog kojeg je prema stvarnoj osobi, prastricu Josefu Kleinu, izgradila njemačka autorica srednje generacije Ulla Lenze. I Klein je, baš kao i Lothar, emigrirao u SAD, i opet je na njegov život utjecao Hitler. Samo, dok se Lothar u SAD-u nacizma spasio, nesretnog je Kleina tek tamo dohvatio, upravo zahvaljujući radiovalovima. U New Yorku, u koji je dugo maštao doći, Klein se bavi svojim hobijem, sluša jazz i radi u tiskari koja tiska letke za razne organizacije. Tako upoznaje ljude koji propagiraju razne političke ideje, pa i nacističke, koje ga uopće ne zanimaju, ali žalosti ga netrpeljivost koja zbog toga raste prema svim Nijemcima. On svojim radiovalovima obuhvaća svijet, razgovara s ljudima u raznim zemljama i upravo ga taj hobi dovede u nepriliku zbog koje završava u zatvoru i bude deportiran u poslijeratnu Njemačku. Priča je to o čovjeku kojeg je nacizam vratio u Njemačku, zemlju iz koje je želio otići davno prije nacizma i iz koje opet pokušava pobjeći. Jadan je baš taj Klein, gdje ga samo nađu, stalno u manjini, čak i kao nesuđeni (i suđeni) nacist.
S trećom knjigom bilo mi je neugodno, što reći. Možda sam staromodan, šovinist, kulturni i farbenelitist, ali bilo mi je baš nekako nezgodno zbog njenih roza korica. Hajde još tamo na plaži, misle ljudi čita dečko čik-lit, ali zamislite u vlaku za metropolu, ima tu intelektualaca i svega, a ja zabljesnem time, pa još baš nekako taman kad naiđe kondukter i pravi se da ga knjiga ne zanima. A čitao bi radije od svega, vidim ga kako cvika. Samo, bolje da se primi hrvatske moderne, čega već, jer naši su vlakovi u tolikom zakašnjenju da su ti naslovi taman svježi. Ali, ali: ovaj do kojeg pokušavam doći zove se “Hippocampus”, napisala ga je Gertraud Klemm, a dizajnirala talentirana Jasna Goreta, s kojom i sam sad već nekoliko godina surađujem na dizajnu časopisa Artikulacije i nekih knjiga. Klemm je autorica i aktivistica rođena u Beču 1971., dosad je objavila pet romana, knjigu eseja, dnevničke zapise i zbirku kratkih priča, za koje je bila nagrađivana, sve po redu i kako je red. Kako piše na poleđini knjige koju je uredila Nermina Husković, “Hippocampus” je “duhoviti protest protiv muške dominacije u umjetničkim krugovima i gorka satira na račun društva u kojem po piscima imena dobivaju institucije, a po spisateljicama - salate”. Roman prati Elviru i bankrotiranog snimatelja Adriana, kojeg ona unajmi da joj pomogne kako bi nizom umjetničkih akcija osvetili ili stavili na zasluženo mjesto (ili uskrsnuli, kako piše u tekstu na poleđini knjige) njenu mrtvu prijateljicu, feminističku spisateljicu Helene Schulze. Pa oni lunjaju austrijskim selima u starom kamperu, kao neki suvremeni, umjetnički, Bonnie i Clyde. Klemm zna kako pisati o feminizmu i aktivizmu, a da čovjeka ne smori. Zna da ozbiljne stvari ne moraju biti napisane dosadno i smrtno ozbiljno kako bi postigle cilj te da se ne treba urlati kako bi te se čulo. Okej, zapadne i ona ponekad u patetičnu kritiku koja spusti književnu razinu, pogotovo kad piše o kršćanstvu pa kaže da je časna zadrta bogomoljka uvijek spremna svećeniku ponuditi svoje neplaćene usluge, dok s druge strane piše o ženama katolkinjama “koje čvrsto stisnu oči i skupe noge i koje si prema Božjoj zapovijedi nametnu takvu nemilosrdnost, baš onda kada bi bila najbolja prilika za kršćansko suosjećanje”. Mislim, ili daju ili ne daju.
Ozbiljniju kritiku zavređuje i politika o kojoj piše da je vidjela požutjeli poster socijalista na jednome mjestu i nigdje drugdje, uz zaključak da je demokracija izgleda postala suvišna. “Za ono što se tu bira, više nije potrebno nastojati pridobiti birače”, kakvo opletanje i analiza, zato jer: “Tu se bira refeksno: iz moždanog debla konzervativne, iz amigdale desničare i iz rasporka na hlačama naciste”. Dobro, ovo je zapravo i malo zabavno, ako ćemo pravo. Osim toga, amigdala, to me je baš zanimalo: emocionalni čip mozga. Generalno, sve je ovdje privlačno i zanimljivo, na način kao što je privlačno udaljeno smijuljenje u koje nisi uključen, nego ti se čini da se ide baš tebe i dobro ti se čini. I mene se ide, pa mi je privlačno. Kao što su mi na kraju privlačne i ove Jasnine roza korice, jer su zapravo antiroza. Samo ne znam kako to objasniti ovima u vlaku. Zatim sam shvatio - sve su to manjinske stvari na ovaj ili onaj način. Lothar je bio u manjini, radioamater je bio u manjini, a u manjini je bila i feministička autorica Helene Schulze. To je to, jedina normalna pozicija književnosti - ona manjine. Književnost uvijek mora biti u otporu prema većini jer nikad neće biti da ne postoje stvari koje treba popravljati. Manjina su i čitatelji, i možda to mora biti tako. Tko zna što bi bilo sa svijetom da su čitatelji u većini? Manjina bi poludjela od nas. Zato je ovako bolje i logičnije - lakše će manjina koja čita podnijeti većinu koja ne čita, nego što bi manjina koja ne čita podnijela čitateljsku većinu. Trebao sam odmah znati. Tako ide ovaj vlak, u trajnom zakašnjenju, ljudi imaju slušalice na ušima, bulje u ekrane, gledam i pomišljam kako se danas ne bježi od nacizma, ali bi se trebalo pobjeći od narcizma. S knjigama to je moguće, tuđima, poput ovih spomenutih. Od vlastitih ljudi počesto polude, ali to je neka druga priča.
