Kultura
1150 prikaza

Od tvornice šećera do galerije suvremene umjetnosti

1/7
Miran Kambič
Slovenska arhitektura pokazuje kako ima što ponuditi i apsolutno zauzima svoje mjesto na regionalnoj, pa i svjetskoj sceni

Kad je otvorena u rujnu 2021. godine, ljubljanska galerija suvremene umjetnosti Cukrarna privukla je pozornost i struke, one umjetničke, ali i arhitektonske te šire javnosti. Malo tko nije čuo za projekt obnove nekadašnje tvornice šećera u koju se smjestio umjetnički program i Ljubljanu uvjereno upisao na europsku mapu suvremenih galerija. Veliku je pozornost privukao i sam arhitektonski projekt s potpisom renomiranog slovenskog ureda Scapelab. Iza njih stoji već niz zamijećenih ostvarenja na različitim područjima arhitektonskog i urbanističkog oblikovanja, a projektom Cukrarne podcrtali su nepobitnu činjenicu da se u slovenskoj arhitekturi unazad desetak godina događa nešto izuzetno zanimljivo, da se Ljubljana razvija u uistinu europski grad, u kojem se uređuju i proširuju javni prostori te prilagođavaju mjerilu čovjeka. Uz urede poput Bevk-Perovič i Petranovič-Počivašek, a svakako i Scapelab, slovenska arhitektura pokazuje kako ima što ponuditi i apsolutno zauzima svoje mjesto na regionalnoj, pa i svjetskoj sceni.

 | Author: Miran Kambič Miran Kambič

U sklopu 28. Sa(n)jam knjige u Puli, na okruglom stolu o projektu Cukrarne govorili su arhitekti Boris Matić i Jernej Šipoš, dvojica članova Scapelaba, koji trenutačno broji 11 zaposlenih te iz Grada Ljubljane Mateja Demšič, pročelnica ureda za kulturu i Meta Gabron, šefica službe za investicije. Uz moderaciju antropologa i kulturologa sa Sveučilišta u Ljubljani, Aljoše Pužara, razgovarali su o s amom projektu, ali i logistici te financijskim uvjetima uz koje je on proveden. Tim povodom razgovarala sam s Borisom Matićem i Jernejem Šipošem u Puli, kako bi mi detaljnije približili proces razvoja projekta, ali i njihovo viđenje aktualne regionalne arhitekture.

Natječaj za obnovu raspisan je 2008. godine. Na njega se prijavilo više od četrdeset arhitektonskih ureda, a prvu je nagradu odnio upravo Scapelab. Od natječaja do izvedbe prošlo je 12 godina, izveden je zahvaljujući trudu 11 arhitekata i više od 100 suradnika. U projekt je uloženo ukupno 22 milijuna eura, od čega je 13 milijuna financirano od strane Europske unije kroz projekt za koji je napisano ukupno 112 obrazloženja.

Zašto je Cukrarna svima bila toliko bitna?

Godine 1828., uz južnu obalu Ljubljanice i na istočnom rubu grada, otvorena je tvornica šećera. Unutar industrijske građevine karakteristične za austrougarske tvornice tog razdoblja u početku su bila zaposlena tek 22 radnika, da bi kroz 20 godina prerasla u vodeću tvornicu šećera u Carstvu. Sredinom 19. stoljeća požar uzrokovan ljudskim nemarom gotovo je u potpunosti uništio zgradu, mehanizaciju i zalihe šećera. Neko vrijeme služila je kao sklonište za vojnike i beskućnike, da bi naposljetku bila obnovljena kao tvornica duhana. Njoj je ponovno presudio požar. Nakon toga je služila kao vojno skladište, a nakon potresa 1895. godine udomila je stanovnike Ljubljane koji su ostali bez svojih domova.

 | Author: Miran Kambič Miran Kambič

Ipak, početkom 20. stoljeća unutar zidova Cukrarne stvarala se slovenska moderna književnost - tamo su se okupljali, neko vrijeme i živjeli književnici Dragotin Kette, Josip Murn, Oton Župančić i Ivan Cankar. U više puta devastiranoj građevini na rubu grada, slovenski je izrastao u autonoman jezik, dotad smatran tek dijalektom unutar Austro-Ugarske. Književnici su otišli, zgrada je propadala. Grad se širio, no prostor uz Ljubljanicu i oko nekadašnje tvornice bio je zapušten i nepristupačan, crna mrlja unutar gradskog tkiva.

Godine 2008. Grad Ljubljana otkupio je zgradu tvornice s okolnim zemljištem i raspisao spomenuti natječaj za projekt administrativnog centra i galerije suvremene umjetnosti. Nagrađeni projekt u izvedbu je krenuo tek 2018. i ne samo da je preživio test vremena, nego sasvim uvjereno uvodi u budućnost, kako arhitekture, tako i umjetnosti koju će galerija udomiti.

Longitudinalna građevina, duga 80 metara, visine 21 metar, u trenutku raspisivanja natječaja imala je unutar ovojnice drvenu međukatnu konstrukciju postavljenu na visinskim razmacima od svega 190 centimetara - stihijski izvedene adaptacije i prenamjene stvorile su potpuno neadekvatne prostore za ikakvu namjenu prilagođenu današnjim standardima.
Kako su arhitekti iz Scapelaba reagirali? Odlučili su ju potpuno “očistiti” - porušiti čitavu unutrašnjost i ostaviti samo ovojnicu. I prazninu.

 | Author: Miran Kambič Miran Kambič

”Da bismo spasili Cukrarnu, prvo smo je morali uništiti. Rušeći staro, stvorili smo novo. Stvaranjem novog, sačuvali smo staro”, izjavili su autori.

Ta je jedna, jednostavna i snažna zamisao opstala kroz 12 godina, tijekom kojih se odustalo od administrativnog centra i zadržalo samo na galeriji, tijekom kojih se - nevjerojatno za hrvatske pojmove - izmijenila vlast, ali sačuvala težnja za provedbom projekta. Kao i osnovna ideja.

”Kad razmišljamo o projektima, ono što nam je bitno je redukcija. Redukcija na jednu ideju, jedan koncept. Puno puta kad razrađujemo projekt pojavi se nešto što ja zovem ‘too many moves’ - previše poteza, previše elemenata, suvišne stvari ili u konceptu ili u razradi. Cukrarna, pa i većina drugih projekata, reducirani su na jednu ideju, na osnovu. Druga stvar, važno je da ideja preživi do realizacije”, govori mi Boris Matić, a njegov kolega Jernej Šipoš dalje objašnjava: “To je bila ta ideja praznine. Smatrali smo da je to jedino ispravno rješenje i bilo je toliko snažno da ga nitko nije ni pokušavao osporiti”.

Zamišljam njih 11 arhitekata u uredu pred tako važnim i velikim projektom, sa sviješću da ono što će nacrtati određuje ne samo njihove karijere, nego i sliku grada u kojemu žive i djeluju. Jernej mi približava taj proces i prisjeća se kako je na početku tu bilo puno ideja na papiru. No u svakom projektu dolazi se do točke kad je to potrebno raščistiti.

 | Author: Miran Kambič Miran Kambič

”Tad pokušavamo identificirati što je to, što nam omogućuje ispunjavanje funkcionalnih, inženjerskih, pa i investicijskih zahtjeva. Tražimo onu ideju koja će proći svaki od tih filtera.”

Praznina ipak nije ostala ispražnjena. Ovojnica sa svojih 366 prozora ispunjena je novim elementom: izložbeni prostori ovješeni su sa stropa, izvedeni kao modularni bijeli kubusi od točkasto perforiranih aluminijskih panela. Zašto upravo tako?

Osim estetske komponente, oni čine jasno odvajanje od povijesnog sloja, nema tu pokušaja nekog nadopunjavanja. Također su i akustički apsorberi, omogućuju time održavanje koncerata u prizemlju, koji ne smetaju eventualnim posjetiteljima izložbe. Točkasta opna je i distribucijska mreža, kroz koju je moguće projicirati svjetlo te provesti dotok svježeg zraka iza njega.

”Tu je i konceptualna razina. Ti kubusi koji vise sa stropa čine jedan jedinstveni element, djeluju kao skulptura u prostoru”, govori Jernej.

I ta konceptualnost je vjerojatno najveći izazov kod projektiranja izložbenih prostora. S jedne strane, potrebno je stvoriti prepoznatljivost, izvesti gestu u prostoru, izložak za sebe. Dok s druge, takvi prostori moraju moći prihvatiti i izložbe, djelovati kao kulise, dati postavu da dođe do izražaja. Postizanje te ravnoteže uspjelo je u slučaju Cukrarne.

”Cukrarna je bila specifična, s obzirom na to da je bila definirana izvana i iznutra. Izvana ima povijesnu ovojnicu, zaštićena je kao graditeljska baština. Iznutra je ona ‘white cube gallery’. I mora biti tako. Ne možete imati izložbe Michelangela Pistoletta bilo gdje, mora biti ‘white cube’ s kontroliranim uvjetima. Arhitektura se događa između toga - između uvjetovane vanjštine i uvjetovanje unutrašnjosti. Time što smo to odvojili, objesili te bijele kocke s krova, dobili smo arhitekturu”, kaže Boris Matić.

Osim što su ispraznili unutrašnjost, odgovorili su na zahtjeve za što većom površinom izložbenih prostora i dodali jednu podzemnu etažu.

Svakako koncept, no tu je i pitanje tehnološkog napretka, uostalom napretka u svakom smislu, s obzirom na to da se u 21. stoljeću umjetnički i društveni tokovi te stanje u društvu neprestano mijenjaju. Zato pitam arhitekte kako su se nosili upravo s tim, a oni mi odgovaraju smireno i skromno, kao i na sve dosad.

”Ne znam radi li se o moći same ideje, o ustrajnosti ili čemu trećem. Znam samo da je opstalo”, kaže Jernej.

Na to se nadovezuje Boris i podsjeća na možda najvažniji aspekt projektiranja u današnjim okolnostima, kad je već gotovo sve izvedeno i sve se može povezati s nečim što mu je prethodilo.

 | Author: Miran Kambič Miran Kambič

”Nije ta ideja ni tako dobra ni jedinstvena da po svojoj naravi preživljava tijek vremena. Najlakša je stvar imati dobru ideju. Dobrih ideja ima puno. I kad imate jednu, lako ćete doći i do neke druge. Ono što je važno je da kad imate tu jednu dobru ideju, držite smjer na njoj. Puno će se toga promijeniti, mijenjala se i naša predodžba. Ono što je izvedeno nije istovjetno onome što smo prvo zamislili. No u naravi su to iste stvari. Kao kad vozite jedrilicu i ‘držite kurs’. Nije to stvar snage ideje, nego odupiranje instinktu da imate nove.”

A taj je kurs stvorio prepoznatljivo mjesto, ne samo za suvremenu likovnu umjetnost, nego i za glazbenu, performativnu te, što je možda i najvažnije - omogućio aktivaciju dotad zapuštenog gradskog prostora. Prije nego što se krenulo s izvedbom projekta, 2012. godine, stvoren je dodatni pješački prsten u Ljubljani, kad je postavljen novi most preko Ljubljanice te je srušen dio tvorničkog kompleksa kako bi se otvorio prolaz uz rijeku. No sveobuhvatnost pristupa, naravno, ne staje na tome. Prostor ispod mosta, prema riječima arhitekata, najveći natkriveni prostor u gradu nije imao izvornu funkciju, a sad je tamo skate park. Autori? Dakako, Scapelab.

”I taj most preko Ljubljanice omogućuje da se odvijaju razna događanja. Čini mi se da je to četvrtkom, kad drže na njemu tečaj salse. Također rade jogu. Kad se odvija ‘Ana Desetnica’, to je festival uličnog kazališta, tamo je jedna od pozornica, jedna od mnogih u Ljubljani. I sad kad je otvorena Cukrarna, sa svojim otvorenim prizemljem, to je cijeli jedan urbanizirani javni prostor. Možete samo proći prizemljem, sjesti na kavu ili možda pogledati izložbu. Taj je prostor do prije pet godina bio posve nedostupan, a sad je okupljalište i djece i studenata i starijih ljudi”,oduševljeno mi Jernej približava važnost cjelokupne inicijative.

Kad ih pitam koliki doprinos vide, ne samo po pitanju Cukrarne kao takve, nego svih gradskih projekata kojih je galerija dio, Boris mi odgovara da je po njemu i dalje rano govoriti o doprinosu.

”Znate kako je postojao ‘minute mile problem’? Kad su se ljudi počeli baviti trčanjem, u počecima trčanja kao sporta, postojao je mit da je nemoguće pretrčati milju u minuti. No kad je to napravio jedan čovjek, ubrzo su to uspijevali i drugi. Tome se nadam i po pitanju ovoga.
Ako smo mi uspjeli napraviti ovakav projekt, da će to potaknuti više takvih inicijativa i više projekata.”

Ne mogu reći da u to ne sumnjam, no kad razgovaram s ovim ljudima, ta sumnja je utoliko manja. Tjedan dana prije ovog razgovora posjetila sam Cukrarnu i trenutačno aktualnu izložbu Michelangela Pistolettija, koju je moguće vidjeti do 5. ožujka 2023. godine. Upravo ta izložba potvrđuje ostvarenje osnovne namjere, ne samo arhitekata, nego i svih onih stotinu ljudi uključenih u projekt, posebice kustosa, da se Cukrarna smjesti na regionalnu, pa i europsku umjetničku scenu; da svojim programom nadraste i samu zgradu. Da su u tome uspjeli, jasno je ako kažemo kako je sama ova izložba, teška 27 milijuna eura, skuplja od same građevine, čiji je program poznat do kraja 2025. godine. I na pitanje kako su postigli tu prepoznatljivost, imaju odgovor.

”To je pitanje ‘kritične mase’. Isto kao što, naprimjer, uran ne može raditi ako ga u reaktoru nema dovoljno, isto tako je i ovo uspješan projekt, jer ima tu ‘kritičnu masu’ značenja. Tamo su djelovali slovenski pjesnici moderne. Ona je i spomenik industrijske baštine 19. stoljeća. Kao treće, ona regenerira jedan dio grada. Četvrto, proširuje gradski centar, daje razlog stanovnicima i turistima da se prošetaju dalje, regenerira obalu Ljubljanice. Pa onda ima i program kojeg prije u gradu nije bilo, suvremenu umjetnost usmjerenu na međunarodnu scenu. Svaka od tih komponenti sama za sebe ne bi bila dovoljna. No kad se sve to skupi na jednome mjestu, u jedan projekt, onda je on uspješan”, govori Boris Matić.

Jedno od pitanja na okruglom stolu u Puli, a ono i meni tinja u glavi dok ih slušam, je kako se svi skupa nisu posvađali? Izlažem im svoje oduševljenje, a Boris se smije i kaže mi:

”To pitanje ‘iznutra’ je ključno. Nije idealno, to je mozaik uspjelih i neuspjelih pokušaja. Iznutra nije tako lijepo kao izvana, sve je to rezultat nekog kreativnog kaosa. No ono što mi se čini da je stvarno dobro je neki sistem koji se uspostavio po pitanju arhitektonskih natječaja, uz dobar kadar ljudi koji su se školovali vani i onda vratili u Ljubljanu, gdje im je dana mogućnost da rade i realiziraju projekte. Stvorena je ugodna klima, to mogu reći.”

 | Author: Miran Kambič Miran Kambič

A ta klima ne postoji sama po sebi - nju su stvorili oni koji su počeli raditi u netom osamostaljenoj državi 1990-ih, u okruženju koje sigurno nije bilo obilježeno tranzicijom kakvu smo mi u Hrvatskoj prošli i na čijem nasljeđu i dalje živimo i stvaramo. Toga je svjestan i Jernej te dodaje:

”Rekao bih i to da kad se krenulo s prvim projektima krajem 1990-ih ili početkom 2000-ih, oni su bili zaista suvremeni, bili su na visokoj razini. To je postavilo jednu visoku razinu na ljestvici. I naravno da ako se trudiš raditi nešto dobro, ne možeš raditi ispod toga. Možeš se samo truditi biti bolji. Zaista mislim da u Sloveniji imamo dobru arhitekturu”.

No nisu ravnodušni ni prema hrvatskim ostvarenjima. Boris čak tvrdi da je po njemu hrvatska arhitektura čak i na višoj razini. Pitam ih koga od naših arhitekata prate i čiji rad cijene, a on odmah odgovara:

”Svakako 3LHD. I Njirić”.

Jernej pak kaže: “Idis Turato”, na što Boris nastavlja: “Njegova crkva na Trsatu u Rijeci - genijalna je ona izmaknuta opeka na fasadi. Onda Katušić Kocbek, oni su sjajni. Jedan od najdražih hotela mi je Lone (3LHD), jako volim boraviti tamo. No čini mi se da je regionalno sve to slično, nema velikih razlika u kvaliteti”.

Postavlja se pitanje zašto onda u Sloveniji imamo takvu koncentraciju dobrih projekata, čak više od toga zašto je Ljubljana profilirana kao zaista urbanizirani grad 21. stoljeća, dok u Hrvatskoj i dalje govorimo o geografski donekle raspršenim ostvarenjima.

- Stvar je s Ljubljanom to što je manja od Zagreba. Ljubljana je savladiva. Drugačije je strukturirana, radijalni je grad. To je urbanistički lakše organizirati, koncentriraniji je grad. Lakše je doseći ‘kritičnu masu’ - odgovara Boris.

I što dalje? Kamo ćemo se kao društvo kretati u budućnosti, čemu oni streme u svojoj daljnjoj karijeri? Boris sanja upravo o poveznici Ljubljane i Zagreba, na onoj najočitijoj razini - prometnoj.

”Glavni izazov je, čini mi se, planiranje grada za drugačije načine kretanja i prijevoza nego što je to bilo dosad. Evo, za primjer, sad sjedimo u Puli. Nekad je vozio vlak iz Ljubljane u Pulu, stigli biste za dva i pol sata. Sad nemate kako nego autom. U Zagreb još možete, no vozit ćete se puno dulje nego što bi trebalo. A onda pogledate Amsterdam - Rotterdam - Antwerp. Možete doći biciklom na stanicu, staviti bicikl na vlak i otići u drugi grad, voziti se svojim biciklom. Zašto ne bismo mogli tako između Ljubljane i Zagreba? Da, to zahtijeva investicije u infrastrukturu, trebali bismo imati dvotračne ili čak trotračne pruge na nekim dionicama, ali u tom smjeru se treba razmišljati. Moramo planirati gradove na druge oblike prijevoza osim automobilskog. Mi u Ljubljani sanjamo o tramvaju. Tako da mislim kako to nije pitanje same arhitekture, nego prvenstveno urbanizma.”

U Ljubljani se nešto događa po pitanju tog urbanizma, Cukrarna je aktivirala jedan dio grada. Ovojnica oko očišćene praznine, uklonjeni su drveni grednici, a što je s njima bilo kasnije? Sveobuhvatnost projekta svakako ne bi dopustila da oni završe na deponiju. Dizajner Tobias Putrih od dijelova te drvene građe izradio je klupe u prizemlju te dizajnirao police i namještaj za knjižnicu u sklopu galerije. To je, prema riječima Jerneja Šipoša, upravo ‘kurs’ za buduća djelovanja.

”Baš te renovacije, ‘repurpose’ i ‘reuse’ - to je smjer u kojem treba razmišljati. Ne čak ni samo postojeće građevine, nego i postojeće materijale. Trebalo bi gledati i kako ponovno upotrijebiti materijale čak i na novim kućama, materijale koji su lokalni, primjereni i imaju što manji ugljični otisak.”

Na kraju neću dodati ništa osim: sjednite na vlak za Ljubljanu, vozi možda dulje nego što bi trebao, ali Slovenija je ionako predivna - pogledajte prirodu, pogledajte Michelangela Pistolettija, doživite Cukrarnu, prošetajte se obalom Ljubljanice, one za koju pjesnik Josip Osti kaže da je “na razglednici zelena i duboka, mada je zapravo plitka i odavno se nitko u njoj nije utopio”.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.