Sasvim slučajno, tijekom božićnog putovanja, naletjela sam u Firenci na izložbu jednog od mojih najdražih suvremenih umjetnika. Posljednja me njegova izložba šokirala prije dvije godine u venecijanskoj Akademiji, izložba predimenzioniranih objekata pomoću kojih umjetnik ispituje granice materijalno vidljivog svijeta i vodi nas kroz interaktivno putovanje u prostore naše podsvijesti koje ni sami nikada do kraja nismo uspjeli istražiti. "Rođen 1954. u Mumbaiju, poznat po svojim skulpturama koje prkose percepciji i velikim javnim instalacijama, Anish Kapoor radi s industrijskim materijalima poput ogledala, čelika, kamena i vinila kako bi stvorio oblike što evociraju metafizičko i izazivaju ideje gledatelja o fizičkom prostoru. Njegova uzvišena uporaba konkavnih oblika, reflektirajućih površina, intenzivnih boja i monumentalnih razmjera poziva gledatelje da dožive i kolektivno strahopoštovanje i privatnu kontemplaciju", bilježe njegovi biografi i kritičari.
Kustos Artura Galansina, ujedno ravnatelj Fondazione Palazzo Strozzi, firentinsku je izložbu zamislio kao susret monumentalnih instalacija, intimnih okruženja i formi koje potiču na razmišljanje kako bi se uspostavio autentičan i uzbudljiv dijalog između Kapoorove umjetnosti te arhitekture i posjetitelja u čuvenoj renesansnoj palači. Raspon radova, od onih ranih do onih nedavnih, uključujući novo arhitektonski skalirano djelo zamišljeno za dvorište firentinske palače, nudi izravan uvid u umjetnikov opus u svoj njegovoj svestranosti, neskladu, entropiji i prolaznosti.
No ono što me od početka, još prije nego što sam ušla na izložbu, zaintrigiralo bio je njezin naziv "Neistinito i nestvarno" (Untrue and Unreal). "U umjetnosti Anisha Kapoora nestvarno se stapa s neistinitim, transformirajući ili negirajući uobičajenu percepciju stvarnosti. Poziva nas da istražimo svijet u kojem nestaju granice između onoga što je istinito i lažno, otvarajući vrata u carstvo nemogućeg. Jedna od prepoznatljivih značajki je način na koji Kapoorova djela nadilaze svoju materijalnost. Ona spajaju prazan i puni prostor, upijaju i reflektiraju površinu, geometrijsku i biomorfnu formu. U svijetu u kojem se stvarnost čini sve manje dostižnom i njome se može manipulirati, Anish Kapoor izaziva nas da tražimo istinu izvan privida, pozivajući nas da istražimo područje neistinitog i nestvarnog", pojašnjava kustos.
I doista Kapoor kao umjetnik točno definira svijet u kojem živimo. Svijet u kojem je lažno istinito, a istinito lažno, u kojem smo svakodnevno žrtve raznih manipulacija u luku od dnevnopolitičkih do intimnih i osobnih te u kojem svakodnevno uzalud tragamo za autentičnosti koja se kroz sva ta nemoguća previranja negdje zauvijek pogubila. Jer, gledajući se u Kapoorovim predimenzioniranim ogledalima, koja ispunjavaju od stropa do pada jednu prostoriju Strozzijeve palače, naš se izgled mijenja s perspektivama gledanja te se u konačnici poništava, očitujući naše nestajanje.
Sve je oko nas neistinito i nestvarno, od onog fizičkoga, koje u tren digitalnim pomagalima transformira u bizarno okružje nerealne realnosti do nevidljivog, što u raznim permutacijama postaje vidljivim i usmjerava nam život na onaj put koji bi nam se donedavno činio nemogućim, a danas ga s lakoćom prihvaćamo. Jer živimo u prostoru i vremenu koji su odavno već prestali biti stvarni, ispunjeni su najnemogućijim fikcijama koje se prodaju pod zbilju, prate nas u stopu tisuće lažnih vijesti u koje sad već slijepo vjerujemo, dok se svako jutro budimo s pitanjem ulazimo li u san ili je sve što je oko nas stvarno. U konačnici, to je nevažno, jer granice našeg odnosa sa svijetom već su dugo pomaknute, kao što je i taj odnos trajno poremećen i ne samo zbog svih katastrofa s kojima živimo nego zbog beskrajnih manipulacija koje su postale dio našeg života i koje kao takve više niti ne primjećujemo. Kapoorova nas umjetnost stoga tek može navesti na čuđenje i nelagodu te potaknuti da preispitamo izvjesnosti i prigrlimo složenost svijeta u kojem živimo.
