Odustajanje od Rijeke prirodan je završetak zakulisnih igara

U travnju 2014. godine Europski parlament donio je odluku da titulu “Europske prijestolnice kulture 2020.” godine ponesu jedan hrvatski i jedan irski grad. Dvije godine kasnije to su postali Rijeka i Galway. U užem izboru, uz Rijeku su preostala još tri hrvatska grada: Dubrovnik, Osijek i Pula. Hrvatska vlada otvoreno je tad favorizirala gradove koji su, po njezinu mišljenju, malo više “hrvatskiji” od “crvene” Rijeke. 

S druge strane, europski birokrati su “proklamirani promotori različitosti”, što je samo po sebi apsurd - strukture koje su unificirale sve, od veličine i oblika krumpira pa do veličine i kategorizacije jaja, odjednom forsiraju nekakvu “različitost”. Uoči i tijekom same kandidature hrvatski mediji marljivo su prenosili iskustva Maribora i Graza koji su nešto ranije imali status Europske prijestolnice kulture, fokusirajući se uglavnom na “povlačenje” europskog novca. 

U ovom se krije i ključni paradoks ove europske institucije: kultura je tek izlika za “povlačenje” novca. Slično je i s književnom nagradom Europske unije koja se dodjeljuje po nekakvom ključu, tako da primjerice hrvatska književnost konkurira za tu nagradu tek kad na nju dođe red, uz još neke zemlje, članice i “nečlanice” Unije. 

Kao da književnost treba čekati zeleno svjetlo od europskih birokrata da bi nastala. Umjesto da ova nagrada baci neko novo svjetlo na književnost koja nastaje na “malim jezicima”, ona je zapravo samo izlika za famozno “povlačenje” novca po kriterijima koji s književnošću često nemaju nikakve veze. Književnost je, dakle, izlika. Obje ove kulturne institucije kao da su rađene po modelu notornog Eurosonga koji se pretvorio u paradu kiča i neukusa, u kojemu su pjesme koje se izvode nevažna i sporedna stvar. 

Rijeka se za ovaj događaj pripremala pune četiri godine, a onda je, samo tri mjeseca nakon otvaranja, polovicom travnja, zbog pandemije korona virusa, obustavljena većina kulturnih događanja planiranih u sklopu Europske prijestolnice kulture. Tom prilikom je 59 od ukupno 70 zaposlenika trgovačkog društva Rijeka 2020. - EPK, koje je zaduženo za operativnu provedbu manifestacije, dobilo otkaz. (A da ne računamo stotine umjetnika, “radnika u neposrednoj proizvodnji”, koji su ostali bez sigurnog i unosnog angažmana. 

Ovo “radnik u neposrednoj proizvodnji” nije ironija, ali o tome nešto poslije.) Kad bismo željeli biti zlobni, što mi nije namjera, onda bismo Rijeku mogli usporediti s FC Liverpoolom, koji je 30-ak godina čekao na titulu prvaka Engleske, a onda dođe korona virus i pomrsi im račune. Prije nešto više od 18 mjeseci, u rujnu 2019. godine, za Europsku prijestolnicu kulture za 2024. odabran je norveški grad Bode. 

Zanimljivo je kako su s Bodeom u igri bila i dva bosanskohercegovačka grada: Mostar i Banja Luka. Edin Forto iz Naše stranke, tadašnji premijer najbogatije županije, one Sarajevske, otvoreno je podržao Banju Luku, iako je ovo bila jedinstvena prilika da Mostar, koji je od većih bosanskohercegovačkih gradova jedina preostala multietnička sredina, barem donekle prevlada duboke ratne podjele. Motivi Edina Forte su manje-više jasni, izetbegovićevski, a sastoje u onom: “Neka komšiji crkne krava, pa makar pritom stradala i moja vlastita”. Slično je postupila i Vlada RH u odnosu na Rijeku. Tako je ceremoniju otvaranja manifestacije zasjenio nedolazak premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Hrvatskog sabora Gorana Jandrokovića. 

S tim u vezi, odustajanje od Rijeke kao Europske prijestolnice kulture, prirodan je završetak nekih zakulisnih procesa, pri čemu je pandemija korona virusa, čini se, poslužila tek kao puka izlika. Umjesto da još čvršće stanu iza projekta, hrvatske institucije su ga lakonski eutanazirale. S druge strane, to je bila prilika za Rijeku da se jedan birokratski model barem donekle oživi. Živa kultura je nešto što se ovih dana odvija na internetu, to su online predstave, književni dnevnici karantene, besplatni filmovi... 

Jesu li organizatori riječke EPK mogli barem, onako donkihotovski, nastaviti djelovati putem interneta? Međutim, to je paradoks. Institucija Europske prijestolnice kulture nije živa kultura, to je birokratska imitacija kulture ili nekakva mračna budućnost: kakva će nam biti kultura u budućnosti onda kad kultura umre, kad se pretvori u izliku. Povodom otvaranja manifestacije izveden je vizualno dojmljivi glazbeno-scenski spektakl “Opera Industriale”, koji je režirao Dalibor Matanić, a koji je uživo prenosila nacionalna televizija. 

Izbor Dalibora Matanića bio je jedini logičan izbor jer je ovaj redatelj prethodno svojom serijom “Novine”, koja je snimana u Rijeci, stvorio mali filmski spomenik ovom gradu. Matanićev spektakl bio je neka vrsta sladunjave ideološke sapunice u počast “crvenom gradu”, svojevrsni “radnički” Ri Ri Land, bez trunke bilo kakve subverzije, osim ako se ne računa da je u Hrvatskoj čak i izvođenje pjesme “Bella ciao” jedna vrste subverzije, a postavljanje zvijezde na umjetničku instalaciju “ultraljevičarenje”. 

Čini mi se da je manje problema imao Laibach u bivšoj Jugoslaviji kad su provocirali s nacističkom ikonografijom, nego riječki umjetnici sa zvijezdom. Doduše, to mnogo više govori o Hrvatskoj danas nego o Rijeci. Ovaj spektakl kao da je imao prvenstveno tu svrhu, da posluži kao prst u oko bivšemu ministru kulture i sličnima, kojima je izbor Rijeke kao Europske prijestolnice kulture jako teško pao. U tom srazu na gubitku je isključivo kultura. Pandemija je to samo ogoljela do kraja, bez obzira na to što je u teškim vremenima, u “izvanrednim stanjima”, prva žrtva obavezno kultura, kao nešto “bez čega se može”. 

To u ovom slučaju nije bilo odlučujuće. Zapravo je pandemija dala šansu da Rijeka uistinu postane prijestolnica kulture, bez navodnih znakova, ali taj projekt kao da se preko noći urušio sam u sebe. Živa kultura ne ovisi o “povlačenju” novca, odnosno ne može se postati prijestolnicom kulture oktroiranjem europskih birokrata. To je nešto što postoji ili ne postoji, što je manje ili više živo, i nikakav novac tu ne može pomoći. 

To ne vrijedi samo za Rijeku, nego za sve dosadašnje prijestolnice kulture. U riječkom slučaju sve se pretvorilo u bitku za bolju prošlost, ne nužno kulturnu, nego nešto što više podsjeća na onaj turistički cirkus u malim dalmatinskim sredinama, one smiješne rekonstrukcije povijesnih događaja ili legendi, koje su zapravo isključivo bitke za bolju prošlost, koje gledana izvana nalikuju na šareni vašar na kojem zaigrana “djeca” glume strašne gusare ili uskoke, pa misle da ih i oni drugi vide tako, a ne kao začudnu etnografsku-vašarsku egzotiku. 

Matanićeva “Opera Industriale” dala nam je lažnu sliku nasmijanih i sretnih radnika kakva je postojala jedino na socrealističkim plakatima i kinožurnalima iz 60-ih i 70-ih. U sjeni “Opere Industriale” odvijala se istinska radnička drama u brodogradilištu 3. maj. Kako je došlo do te drame? Pa tako što im je ista ta Europa, čijim novcem se oni predstavljaju kao uzvišena i sretna kasta, otela svojim birokratsko-neoliberalnim zavrzlamama poslove i poklonila ih kineskim brodogradilištima. 

Otvaranje ove manifestacije, dakle, bilo je svojevrsni paradoks: novcem Europske komisije glorificiraju se oni kojima je ista ta Komisija ugrozila egzistenciju, odnosno njihova lažna slika. Tako da se i ovo “zatvaranje” manifestacije, privremeno ili trajno, može promatrati i u tom kontekstu. O radnicima, tako, iz svojih visina, i sa svojim površnim motivima, govore artisti koji se u tome nisu maknuli od socijalističkih fraza o važnosti radnika, od mita o Aliji Sirotanoviću, i koji o tome još govore jezikom tog vremena, frazama iz svojih osnovnoškolskih udžbenika iz socijalističkog razdoblja (oni stariji).Glavni problem brodogradilišta sastoji se u tome što je njihova destrukcija trajna, nepopravljiva. 

Međutim, kad jednu takvu industriju uništite, to je nepovratan proces, zbog najvećeg kapitala hrvatskih brodogradilišta, a to je znanje stečeno kroz više stoljeća. Slično je i u mnogim drugim oblastima: početkom pandemije svakodnevno smo slušali kuknjavu iz cijele Europe kako se sva medicinska oprema i lijekovi nabavljaju iz Indije ili Kine. Čeka li slična budućnost i kulturu, uz automobilsku industriju možda jedinu stvar u kojoj Europa još prednjači? Prema svemu sudeći - čeka. 

Onda kad su europska brodogradilišta prepuštena europskim birokratima, financijskim vračevima i sličnima, to je bio njihov kraj. Slična je situacija, barem na ovim prostorima, i s kulturom, u kojoj arbitriraju nestručnjaci, birokrati i potpuni amateri. Dakle, kulturnjaci nisu svjesni da se po istim mehanizmima po kojima je potopljena hrvatska brodogradnja potapa i kultura. 

Bez stručne i kompetentne arbitraže kulturu čeka estradizacija. I to se već u velikoj mjeri događa. Hrvatsko Ministarstvo kulture ovih dana potpomaže “samostalne umjetnike” poput Severine ili Marka Grubnića. Tu dolazimo do one poveznice s umjetnicima kao “radnicima u neposrednoj proizvodnji”. To je model kulture kakav, nažalost, zagovara Europska unija. 

Dakle, da zaključimo, umjetnicima, i s korona virusom i bez njega, događa se isto ono što se radništvu davno dogodilo, još u eri Thatcherice i Regana, što bismo mogli na najbolji način opisati onom Andrićevom: “Svi smo mi mrtvi samo se redom sahranjujemo”.