Četvero protagonista - jedan stari ji bračni par i jedan mlađi; jedankoji ishodišno pripada vremenu koje je prethodilo raspadu bivše države i ratovima na našim prostorima, i jedan koji pripada novijoj povijesti, čija je sudbina okrenuta prema budućnosti - oba zatočena u istoj negativnoj spirali neispunjenih očekivanja, proma- šenih života, ali ne i lišenih nade, oba nesretno zarobljena odlukama koje su donijete i onima koje nisu. Svi oni dobili su svoj glas u novoj knjizi crnogorskog književnika Ognjena Spahića “Pod oba Sunca” (Fraktura, 2020.), poetičnoj introspektivnoj vivisekciji ideološkog i svjetonazorskog “stanja nacije”, postratne i posttranzicijske Crne Gore, u priči o ljubavi i vjernosti, o različitim licima pripadanja, o zajedništvu, ali iznad svega, priči o savjesti, o moralu, o ljudskosti koja ipak pobjeđuje, čak i kad gubi. Obeščašćeni kapetan prve klase Branimir Lončar, zbog nepodobnosti prognan da svoje dane broji kao svjetioničar, osuđen je na čekanje - gušeći se u alkoholu i bijesu, Bato čeka da mu prođe život. Dani se nižu, svi isti, i u svakome ga njegova žena Danica čuva od njega samoga i demona koji ga opsjedaju. I tako dan za danom, sve dok njihovu osamu jednog ljetnog dana ne razbije iznenadan dolazak Mitra i Nevene koji, uronjeni preduboko u vlastitu otuđenost i očaj, nenamjerno uzurpiraju dio Branimirove i Daničine svakodnevice. To odstupanje od dobro ustaljene i strogo kontrolirane rutine poslužit će kao ključni otponac koji će otvoriti Pandorinu kutiju pažljivo čuvanih tajni, nikad izgovorenih (samo) predbacivanja i patnji te odvesti Spahićeve junake još dalje u transgresiji linije koja mogućnost spasenja razdvaja od apokalipse. Ognjen Spahić rođen je 1977. u Podgorici. Objavio je knjige kratkih priča “Sve to” (2001.), “Zimska potraga” (2007.) i “Puna glava radosti” (2014.), ovjenčanu 2014. godine Nagradom Europske unije za književnost, te roman “Hansenova djeca” (2004.), za koji je 2005. godine dobio nagradu “Meša Selimović” i nagradu Ovid Festival Prize. U Hrvatskoj su dosad objavljeni njegovi romani “Masalai” (2015.) i “Calypso” (2017.), oba u izdanju Frakture, koja je objavila i njegovu najnoviju knjigu. Tim smo povodom razgovarali s piscem.
Vašu knjigu ‘Pod oba Sunca’ čitam, između ostalog, kao ljubavni roman u kojemu je ljubav doduše zatrta, prigušena, ali - tinja. Tko su vaši protagonisti, žive li negdje u vašoj blizini, znače li vam što njihovi životi i sudbine? Odrastao sam u titogradskom Bloku V. Vojna zgrada - prvo susjedstvo. Deseci branimira i danica.
Oficirski kadar, galerija raznovrsnih likova i njihova listom unesrećena djeca. Mnogo je grizodušja i stida ključalo iza tih fasada. Porodice su se raspadale sukladno raspadanju države. Imam dojam da ta dezintegracija još traje. Sporo truljenje. Bolno poništavanje jednog svijeta koje ostavlja nesagledive posljedice. Poput raspadanja uranija. Ljudi o kojima pišem bespovratno su ozračeni nesrećom. Gubitnici među gubitnicima. To su oni. Razočarani likovi, sve u svemu. Pogotovo Branimir. Nesretnik, par excellence. Svoju nesre- ću ne štedi, nego sipa šakom i kapom, ‘na sva živa bića i na mrtve’. Darežljiv čovjek... Mitar i Nevena, pak, pripadaju generacijama koje Branimira i Danicu promatraju kao dinosaure, relikte poraženog svjetonazora, drugog prostora, drugog vremena. Upravo je taj sraz generator naracije koja se završava - a kako bi drukčije - tragičnom implozijom, dokazujući čuveni Bierceov teorem - ‘Optimist: čovjek koji tvrdi da je crno bijelo’.
Ova knjiga nosi i snažnu antiratnu poruku. Prošlost se, međutim, prešućuje, baš kao što i vaši junaci žive u prešućivanju. Nasuprot njihovim jedva riječima okrznutim odnosima postavili ste bogat unutarnji život, monologe pune previranja, patnje, promišljanja...
Funkciju tog ubogog pridjeva nikad nisam razumio do kraja. U zoni bivše Jugoslavije posljednjih se desetljeća pridjev ‘antiratni’ uzima kao parametar ispravnosti, mjerilo ljudskosti. Kao da je u pitanju komplicirani misaoni konstrukt do kojeg se dolazi mukotrpnim preispitivanjem samoga sebe, a ne stvar odgoja, elementarne hrabrosti, osjećaja za pravdu. Možete zamisliti dokle smo dogurali kad je osuda silovanja, genocida, spaljivanja gradova, trpanja ljudi iza bodljikave žice i klanja civila - a sve to rat jest - postala dovoljna za ljudskost! Deklarativno, svi su antiratni korifeji. Tim se pridjevom ukrašava čak i Aleksandar Vučić. Mislim da ga se danas jedino Šešelj apriori odriče. U ‘Pod oba Sunca’ bavim se, između ostalog, ljudima čije je antiratstvo neupitno. No u unutarnjem kozmosu njihovih misli i emocija dešavaju se stravični lomovi i razaranja. Pukovnik Branimir Lončar žrtvovao je gotovo pa sve, suprotstavljajući se ratu. No grizodušje ga uni- štava znajući da je mogao i morao učiniti više. Preuzima krivicu zločinaca, topdžija i huškača, jer se stidi u tuđe ime. Crnogorski jezik za takvo što ima vrlo preciznu riječ: zastiđe. To ga čini čovjekom dostojnim fikcionalnog nijansiranja u kojem sam istinski uživao.
Branimir je obeščašćeni vojnik - odbio je u ratu sudjelovati u mučenjima i ubijanjima ratnih zarobljenika s dubrovačkog područja. Kakva je danas u Crnoj Gori percepcija događaja s početka devedesetih? Smatra li i danas crnogorska javnost da je JNA krenula u napad na Dubrovnik kako bi ga oslobodila? Postoje li razlike između starijih i mlađih generacija u gledanju na te događaje?
U domu mojih roditelja, u rujnu 1991., gledali smo VHS kasete koje su stizale, tko zna kako, iz srca dubrovačkih zidina. Opasna roba, vjerujte! Ljudi su se u tajnosti okupljali kako bi svjedočili brutalnom razaranju bliske regije i grada. Jer, što se tiče tadašnje državne televizije, Dubrovčani su na Stradunu palili automobilske gume ne bi li sebe predstavili žrtvom. U današnjoj Crnoj Gori živi nezanemariv broj ljudi koji ne samo što vjeruju u laž o spaljivanju guma, nego jasno žale za ishodom ‘rata za mir’ kojim su ‘ustaške horde’ trebale biti protjerane iza Neretve. Razlika je napravljena kad je Đukanović 1997. izveo salto mortale te kao službenu verziju usvojio agresiju JNA i crnogorskih dobrovoljaca na nezavisnu državu. Čini mi se da ta razlika nikad nije dovoljno jasno podcrtana. Javnost je usvojila dekret. Partija je poslušala. Ništa sporno. Mediji su prikazali snimke svojevremeno konzumirane u tajnosti. No zločinci nisu procesuirani. Tri desetljeća kasnije na vlasti ponovno imate kamarilu koja ‘spaljivanje guma’ smatra službenom verzijom. Revizija postaje vjerojatna. Mlađe generacije spremne su za novo cjepivo ‘istine’. Da razbijamo šoferšajbe jedni drugima dok god je automobila. Svijetla budućnost, nema što.
Đukanovićeva je stranka DPS smijenjena s vlasti nakon višedesetljetne vladavine zemljom.Tijekom njegova mandata Crna Gora je postala neovisna, ušla u NATO, počela pregovore s Europskom unijom. Kako biste ocijenili političko nasljeđe Mila Đukanovića?
Đukanovića je nemoguće prosuđivati, a ne uzeti u obzir trenutačni omjer snaga u crnogorskom parlamentu. Dolazak na vlast prevladavajuće prosrpske oporbe dio je njegova političkog nasljeđa! Uz markantne unutrašnje i vanjskopolitičke uspjehe koji su Crnu Goru ponovno ucrtali na mapu Europe (Ha! Ili Zapadnog Balkana, još ne znamo.), Đukanoviću i partiji kojom apsolutno gospodari pripisujem i duboko socijalno raslojavanje, smrt industrijske proizvodnje, temeljito uništenje crnogorske obale, odvođenje države na prag dužničkog ropstva, preimenovanje kriminalaca u ‘kontroverzne biznismene’. To se ne da lako popraviti, a kamoli zaboraviti.
Ipak, Crna Gora je među državama zapadnog Balkana otišla najdalje u pregovorima o pristupanju Europskoj uniji...
Eto još jedne terminološke papazjanije koju je bruxelleska birokracija kreirala da bi označila... Što? Srce tame? Pa je onda Crna Gora najmanje crna u tom crnom srcu, ne Europe, čak ne više ni Istočne Europe, pa ni zloglasnog Balkana, zamislite, nego su nam lijepo objasnili da i od crnog ima crnje - Zapadni Balkan, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Srbija, Albanija, Makedonija. Susjed do susjeda. A Crna Gora eto, odnedavno, vuče na sivo. Tipično bruxellesko ohrabrenje. Najbolji! Nego kako. Za takmace imate unesrećenu Bosnu kojoj je ta ista Europa oko vrata svezala sidro Dodikove Republike Srpske ne bi li je, valjda, što prije odvukla na dno, mahnitu Vučićevu Srbiju teleportiranu u devedesete, Kosovo zaustavljeno na pola puta između države i raspolućenog provizorija, te Albaniju zaraženu korupcijom epskih razmjera. A mi smo onda najbolji jer je to izračunao pomoćnik nižeg činovnika Europske komisije popunjavajući tabele u Microsoft Excelu. Ljepota božja.
Rođeni ste u vrijeme bivše države. Jeste li ipak bili malo premladi da bi vas to na neki način trajno obilježilo?
Ni slučajno. Imao sam trinaest kad je sve pošlo dođavola. Većinu moje biblioteke i danas čine knjige objavljene u naprasno upokojenoj zemlji. Neosporan dio osobnog identiteta dugujem Jugoslaviji i ideji jugoslavenstva uopće. Muzika, film, strip, raskoš i različitost definirali su moj kulturološki profil, a barem dio tog ozračja nastojat ću prenijeti i svojoj djeci. Tad nikome nije padalo na pamet da nas terminološki zapadnobalkanizira. Bili smo moćna europska država koja je slobodu platila krvlju u borbi protiv fašizma. A što smo sad? Degenerirani ulomci zatrtih vrijednosti i ideala. Statističke pogreš- ke na marginama prihoda multinacionalnih kompanija. Navodnu slobodu plaćamo prodajom obale i međunarodnim kreditima sa zelenaškim kamatama. Onaj tko ne vidi razliku je ili glup ili slijepi nacionalist.
Svoju ste književnu reputaciju potvrdili nagrađivanim romanom ‘Hansenova djeca’, u kojemu tematizirate izoliranost bolesnih zatočenika u posljednjem europskom leprozoriju. Iz današnje se perspektive takva tema čini zastrašujuće aktualnom... U jednom trenutku Crna Gora je imala najviše zaraženih korona virusom po stanovniku u Europi. Kako se zemlja nosi s pandemijom COVID-19? Kako se vi nosite?
Čini mi se da smo još ‘najbolji’. Ne fali nam COVID-a. Paradoksalno, u prvom ciklusu epidemije imali smo najmanje zaraženih u odnosu na broj stanovnika. Što nam to govori? Pojma nemam. Osim da smo temeljito najebali. Povijesno gledano, epidemije su ordinarna pojava. Ništa novo se ne događa. Tehnologija je napredovala, medicina niže nova otkrića, cjepivo za cjepivom, no ljudski strah od pošasti ostao je isti. Svatko ponaosob, kao princ Prospero iz pri- če ‘Maska crvene smrti’, vjeruje da je baš on taj koji ne može biti zaražen i čiji je život vredniji od tuđih života. Zato se i ponašamo kao stoka. Bahatošću prikrivamo strah. Ne nosimo maske, čeznemo za udobnošću gomile, zaraza se širi. Veselimo se iščekujući panaceju koja će svijet vratiti u normalu. Kao da je ranije išta i bilo normalno. Samo u Africi milijun ljudi godišnje umire od malarije. Osamdeset pet posto ispod deset godina! Pokušajte zamisliti lica, ruke, oči, sićušna natečena tijela. Romska djeca u Podgorici nakon cjelodnevne prošnje spavaju u praznim grobovima. To je zapravo normalnost u koju se želimo vratiti. Neka umiru drugi, ne mi, nipošto mi. Zato nikad neće biti teško ‘Hansenovoj djeci’ pripisati aktualnost.
Andrej Nikolaidis, Milorad Popović, Ognjen Spahić... Nema puno crnogorskih suvremenih književnika koje danas čitamo u Hrvatskoj. Što čini suvremenu crnogorsku književnost, na čemu je nastala, u kolikoj ju je mjeri odredila njezina mitomanska prošlost?
Suvremenu crnogorsku književnost neophodno je razmatrati u okviru šire slike zajedničkog nam četveroimenog jezika. Umalo sam načinio svetogrđe pa dodao i ‘zajedničke nam književnosti’! Zaključavanjem u nacionalne okvire, pokrivanjem staklenim zvonom države i nacije stvara se idealna atmosfera za uzgoj diletantizma i prosječnosti. Toga i takvih nam, dakle, ne fali. Postoji cijela kamarila koja živi iluziju književne scene posađene na klimavim nogama me- đusobnih pohvala, lažnih oduševljenja, nagradica, natječaja, radionica, plaketa i priznanja. Šačica izdavača objavljuje sve što se natipka, urednici ne postoje. Slika i prilika jalove mitomanije. Nekad je pisao samo jedan - Njegoš - danas pišu svi. Ne zna se što je gore. Nažalost, malobrojni novi prozni glasovi, poput briljantnog Ilije Đurovića, Stefana Boškovića, Brana Mandića, Ivana Todorovića, Mila Masoničića, još nemaju dovoljno vidljivu regionalnu recepciju. Nadam se da će se to uskoro promijeniti. Pozivam izdavače.
A kakva je njihova lokalna recepcija? Kakav status imaju pisci u Crnoj Gori danas, imaju li glas? Kakva je recepcija vaše književnosti i, posebno, ovoga romana, koji nije nježan u razbijanju mita o epskom crnogorskome junaku i njegovim (ne)djelima u nedavnim ratovima na Balkanu?
Književnost je suštinski marginalizirana. A gdje nije? Književne teme pojavljuju se tek sporadično, kao jednokratni ukrasi novinskih kulturnih rubrika i portala. Rijetko govorim za medije jer preferiram iluziju da je sve što sam želio reći rečeno u knjigama koje pišem. Uz to, moćni talent koji isijavaju kolumne mojeg prijatelja Andreja Nikolaidisa dodatno me drži u uvjerenju da nemam što tražiti u toj vrsti izričaja. Kad bih mogao, najradije bih potpisao svaki od njegovih tekstova. Nasreću, čitalačka scena nije proporcionalno nakazna spisateljskoj. Mala zajednica posvećenika, književnih vjernika, opstaje unatoč društvenoj klimi koja inhibira želju za bilo kakvim intelektualnim činom. Nakon sedamsto stranica ‘Calypsa’, roman ‘Pod oba Sunca’ doživljava se kao moj povratak u normalnost. Tanka, jeftina, savitljiva knjiga. Kupuju je, posuđuju, pa i kradu. Možda za mjesto u kojem se još kradu knjige ima neke nade? Kako god, pišući ‘Pod oba Sunca’ nisam imao namjeru razbijati, demistificirati ili redefinirati, a ponajmanje obračunavati se s lešinama crnogorskih mitologema. Ta je bitka davno okončana, barem na nivou umjetnosti. U stvarnosti, naš posljednji autentični epski junak bio je admiral Jugoslavenske ratne mornarice Vladimir Barović koji je odabrao smrt umjesto granatiranja hrvatskih gradova. To ga svrstava uz rame Ljubu Čupiću, Savi Kovačeviću, Ljubici Popović... Od epskog je danas ostalo jedino to što epski propadamo. Ne vidi se dno.
