Književnost i kultura
214 prikaza

Ognjen Spahić: Od epskog je danas ostalo jedino to što epski propadamo. Ne vidi se dno

© Roko Crnić
U zoni bivše Jugoslavije posljednjih se desetljeća pridjev ‘antiratni’ uzima kao parametar ispravnosti, mjerilo ljudskosti. Kao da je u pitanju komplicirani misaoni konstrukt do kojeg se dolazi mukotrpnim preispitivanjem samog sebe, a ne stvar odgoja, elementarne hrabrosti, osjećaja za pravdu. Možete zamisliti dokle smo dogurali kad je osuda silovanja, genocida, spaljivanja gradova, trpanja ljudi iza bodljikave žice i klanja civila - a sve to rat jest - postala dovoljna za ljudskost! Deklarativno, svi su antiratni korifeji. Tim se pridjevom ukrašava čak i Aleksandar Vučić, kaže nam crnogorski književnik povodom hrvatskog izdanja romana ‘Pod oba Sunca’

Četvero protagonista - jedan stari ji bračni par i jedan mlađi; jedankoji ishodišno pripada vremenu koje je prethodilo raspadu bivše države i ratovima na našim prostorima, i jedan koji pripada novijoj povijesti, čija je sudbina okrenuta prema budućnosti - oba zatočena u istoj negativnoj spirali neispunjenih očekivanja, proma- šenih života, ali ne i lišenih nade, oba nesretno zarobljena odlukama koje su donijete i onima koje nisu. Svi oni dobili su svoj glas u novoj knjizi crnogorskog književnika Ognjena Spahića “Pod oba Sunca” (Fraktura, 2020.), poetičnoj introspektivnoj vivisekciji ideološkog i svjetonazorskog “stanja nacije”, postratne i posttranzicijske Crne Gore, u priči o ljubavi i vjernosti, o različitim licima pripadanja, o zajedništvu, ali iznad svega, priči o savjesti, o moralu, o ljudskosti koja ipak pobjeđuje, čak i kad gubi. Obeščašćeni kapetan prve klase Branimir Lončar, zbog nepodobnosti prognan da svoje dane broji kao svjetioničar, osuđen je na čekanje - gušeći se u alkoholu i bijesu, Bato čeka da mu prođe život. Dani se nižu, svi isti, i u svakome ga njegova žena Danica čuva od njega samoga i demona koji ga opsjedaju. I tako dan za danom, sve dok njihovu osamu jednog ljetnog dana ne razbije iznenadan dolazak Mitra i Nevene koji, uronjeni preduboko u vlastitu otuđenost i očaj, nenamjerno uzurpiraju dio Branimirove i Daničine svakodnevice. To odstupanje od dobro ustaljene i strogo kontrolirane rutine poslužit će kao ključni otponac koji će otvoriti Pandorinu kutiju pažljivo čuvanih tajni, nikad izgovorenih (samo) predbacivanja i patnji te odvesti Spahićeve junake još dalje u transgresiji linije koja mogućnost spasenja razdvaja od apokalipse. Ognjen Spahić rođen je 1977. u Podgorici. Objavio je knjige kratkih priča “Sve to” (2001.), “Zimska potraga” (2007.) i “Puna glava radosti” (2014.), ovjenčanu 2014. godine Nagradom Europske unije za književnost, te roman “Hansenova djeca” (2004.), za koji je 2005. godine dobio nagradu “Meša Selimović” i nagradu Ovid Festival Prize. U Hrvatskoj su dosad objavljeni njegovi romani “Masalai” (2015.) i “Calypso” (2017.), oba u izdanju Frakture, koja je objavila i njegovu najnoviju knjigu. Tim smo povodom razgovarali s piscem. 

Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude. Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima. S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima, ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.