“U mračna vremena/Hoće li biti pjesme?/Da, bit će pjesme/O mračnim vremenima”. Ovi stihovi Bertolta Brechta, koje je njemački dramatičar napisao u nekim drugim mračnim vremenima, danas zvuče neugodno aktualno. Irski pisac Paul Lynch (Limerick, 1977.) u svom je posljednjem romanu - Bookerom nagrađenoj “Prorokovoj pjesmi” - ponudio svoju viziju moguće bliske budućnosti zapadnih demokracija, svojevrsnu proročansku alegoriju ‘mračnih vremena’ u kojima živimo. Radnju je smjestio u Irsku u kojoj je vlast preuzela desničarska vlada, koja polako uvodi totalitarnu vlast i učinkovito guši sve oporbene glasove. Glavna protagonistica romana Eilish pasivno promatra kako se svijet koji je poznavala raspada, sve dok ne počnu nestajati i članovi njezine obitelji. Lynchov peti roman proglašen je jednom od knjiga desetljeća, a svom je autoru osim nagrade Booker priskrbio i globalnu pozornost, te prijevode na desetke jezika. “Prorokova pjesma” nedavno je objavljena i na hrvatskom (Naklada Ljevak, prijevod Dean Trdak), a tim je povodom Lynch ljubazno pristao na razgovor za Express.
Express: U Hrvatskoj je upravo objavljena ‘Prorokova pjesma’. Roman ste napisali prije nekoliko godina, a sada se čini da živimo u svijetu koji se još više približava distopiji iz te knjige. Je li vas neki posebni događaj inspirirao na pisanje romana?
Kad sam 2018. počeo pisati ovu knjigu, razmišljao sam o našem suvremenom kaosu. O tome kako zapadne liberalne demokracije više nisu tako stabilne kao što smo nekoć pretpostavljali. Kako se toliko europskih zemalja naglo pomaknulo udesno. Razmišljao sam i o našem odgovoru na sudbinu sirijskih izbjeglica koje su pristizale u Europu, o različitim humanitarnim krizama koje se odvijaju diljem svijeta i o tome kako će ih klimatske promjene samo produbiti. Htio sam, možda, naslutiti kamo bi nas sve to moglo odvesti. “Prorokova pjesma” nastoji artikulirati naš suvremeni strah onako kako su to u svoje vrijeme činili Beckett ili Kafka. A pritom to nije distopijski roman.
Mnogi ga tako pokušavaju opisati, ali po mom mišljenju ta knjiga razara distopijsku formu. Kako roman može biti distopijski ako realistički i simbolički prikazuje životnu stvarnost milijuna ljudi širom svijeta? Takve me oznake ionako ne zanimaju. Ja sam pisac književnosti, a ne žanrova.
Express: S obzirom na to da roman detaljno opisuje kako režim kontrolira medije i protok informacija, kako vidite ulogu književnika i pripovijedanja kao oblika otpora protiv pokušaja brisanja povijesti i iskrivljavanja istine? Što književnost može učiniti u smislu zaštite sjećanja, kritičkog mišljenja i otpora kulturnoj amneziji?
Kao pisac fikcije ne vjerujem da fikcija postoji kako bi popravila svijet. Uloga umjetnika uvijek je ista: postaviti svijetu ogledalo kako bismo se mogli vidjeti na dubljoj razini stvarnosti. Veliki romani jednadžbe su ljudske istine - zato i dalje čitamo klasike. Mi smo bića zapanjujućih proturječja: u svakome od nas istodobno se krije i ponor i božansko, a pod pravim se okolnostima taj ponor može otvoriti.
Odatle proistječu represija, pokolji, ratni zločini i genocid. Ipak, u sebi nosimo i težnju prema ‘boljim anđelima naše prirode’. Pripovijedanje nadživljava svijet činjenica, podataka i znanja jer inzistira na cjelovitosti ljudskog iskustva. Svaki je čovjek svemir osjećaja i mogućnosti - čitav univerzum - a književnost nam na to skreće pozornost.
Ona odbija dopustiti da se pojedinca pojednostavi ili zaboravi. To je ono što roman može učiniti protiv propagande i kulturne amnezije: vratiti slojevitost ondje gdje je moć želi izravnati, vratiti ljudsku istinu ondje gdje vlast preferira tišinu.
Paul Lynch
Express: Radnju romana smjestili ste u Irsku, no teror i mehanizmi represije kojima se služi režim podsjećaju na neke druge države u nekim drugim dijelovima svijeta. Zašto Irska? Jeste li namjerno izbjegli smjestili radnju u neku očiglednu autokraciju kako biste naglasili da se apsolutni kolaps demokracije može dogoditi bilo gdje, pa i u stabilnoj zapadnoj zemlji?
Svaki se romanopisac razvija iz lokalnog tla, i premda je “Prorokova pjesma” duboko irski roman, on je istodobno i izrazito globalan. Teži artikulirati univerzalno - temeljna pitanja ljudske egzistencije. Živimo u svijetu koji vjeruje da je napredak pravocrtan put prema nekoj savršenoj budućnosti. Kakav poguban mit! Istina je da se ljudski život i njegovo napredovanje odvijaju kroz stalne cikluse urušavanja i ponovne civilizacije. To je stvarna mitska struktura svijeta i pravo značenje koje stoji iza “Prorokove pjesme”. Kraj svijeta događaj je koji se uvijek iznova ponavlja, i uvijek je lokalnog karaktera. Naravno, mnogi čitatelji na Zapadu vide roman kao upozorenje na ono što nas čeka ako nastavimo zamućivati stvarnost lažima i prihvaćati ekstremnu politiku. Poanta je, možda, da nijedna demokracija nije onoliko sigurna koliko misli da jest. No brojni čitatelji izvan Zapada čitaju ga kao odraz stvarnosti vlastitog svakodnevnog života. Susreo sam mnoge - izbjeglice i građane sve autoritarnijih država - koji su mi rekli da ova knjiga pripovijeda njihovu priču. Osjećaju se potvrđeno u zrcalu koje im ova fikcija pruža.
Express: Za glavnu protagonistkinju i moralni kompas romana odabrali ste ženu i majku. Zašto vam je bilo važno ispričati kolaps uglavnom muškog svijeta kroz žensku i majčinsku perspektivu? Jeste li od početka rada na romanu znali da glavni junak mora biti žena?
Eilish me fascinira jer je istodobno moderna i arhaična. Utjelovljuje ono što mnogi od nas osjećaju u ranim srednjim godinama - pritisak života koji dolazi sa svih strana. Znanstvenica je, majka tinejdžera i dojenčeta, kći koja skrbi o roditelju koji polako nestaje, i vjeruje da će se svijet u kojem je odrasla nastaviti, da će zdrav razum prevladati.
No tlo se izmiče pod nogama i ona mora pronaći put kroz labirint koji se otvara pred njom. U njezinu sam liku želio prikazati ne kolaps kao spektakl, nego kolaps kao iskustvo: svakodnevne odluke i intimnu tjeskobu pokušaja da obitelj ostane na okupu.
Ona je inteligentna, odlučna, promišljena, prepuna žestine, empatije i ljubavi. Da bih je učinio stvarnom, morao sam je pažljivo slušati i pustiti da rečenice dodiruju i njezinu svjetlost i njezinu tamu. U ovaj je roman ušla potpuno formirana; nisam je morao stvarati, nego slušati.
Express: Narativni stil romana odlikuje se dugim, intenzivnim rečenicama i ponavljajućim slikama, izostankom klasičnih odlomaka, preklapanjem dijaloga bez navodnika. Zašto ste se odlučili na upravo takav specifičan pripovjedački glas? Postoji li neki klasični ili suvremeni uzor u literaturi koji vam je pomogao da ga oblikujete?
Priča je zahtijevala vlastiti oblik. Želio sam da čitatelj uroni u istu destabilizaciju koju proživljava Eilish, da osjeti pritisak događaja koji se gomilaju bez ikakvog predaha. Duge rečenice i izostanak odlomaka služe upravo toj dubokoj uronjenosti i hiperrealnosti: da čitatelj bude što bliže živom dahu svakog trenutka, tako da se knjiga ne samo čita, nego i živi. U mom poimanju, takav tip pisanja vodi čitatelja od pukog suosjećanja prema radikalnoj empatiji, u kojoj iskustva Eilish Stack gotovo osjećamo na vlastitoj koži. To nije političko pisanje, nego egzistencijalno - vodi čitatelja duboko u prostor straha i tjeskobe. Fikcija bi trebala djelovati kao Meduzino zrcalo: omogućiti nam da gledamo u Meduzu, a da se pritom ne pretvorimo u kamen. U pisanju ove knjige nisam se oslanjao na druge romane kao uzore. Doživio sam je kao svojevrsnu terra incognita, roman koji je u potpunosti svoj, jedinstven. Pisao sam prema nepoznatom.
Express: Ipak, prije pisanja romana temeljito ste istražili mehanizme suspenzije pravne države i ustavnih prava, rad sigurnosnih službi i tajne policije, pasivnost građana, mogućnost kolapsa demokracije. Kako gledate na stanje liberalne demokracije u Europi danas? Je li opće jačanje autoritarizma posljednjih godina već pretvorilo književne metafore u stvarnost?
Trenutak u kojem živimo iznimno je složen, ali povijesno klatno očito se pomiče udesno. To se klatno desetljećima njiše između liberalizma i konzervativizma, ali danas oko nas raste neka mračna energija. Ona je drevna, duboko usađena, a u suvremenosti se pojavljuje pod maskom fašizma. Samo bi budala tvrdila da zna kamo sve to vodi, ali moram priznati da nisam optimist. Ono što obilježava ovaj trenutak jest raspad našeg zajedničkog načina spoznavanja svijeta, onoga oko čega smo se barem mogli složiti da je stvarno.
Kada su Newton i drugi rani znanstvenici prevladali srednjovjekovna razmišljanja i zacrtali naš put prema modernosti, oblikovali su skepticizam i empirizam koji su omogućili moderni projekt: nastojanje da svijet spoznamo objektivno i da se barem u nekoj mjeri usuglasimo oko istine. Naravno, ne postoji potpuno objektivna istina o svijetu, ali pet stoljeća napretka, oblikovana razumom, omogućila su nam stvaranje civilizacije na temeljima istina oko kojih se uglavnom možemo složiti.
Danas smo svjedoci prodora iracionalnog, sile koja razgrađuje taj svijet, a jednom kad se on raspadne, trebat će nam stoljeća da ga ponovno sastavimo.
Express: Nakon što ste osvojili Bookerovu nagradu uslijedile su brojne obveze, intervjui, medijska pozornost, a vi ste se u jednom intervjuu opisali kao ‘društveni introvert’ koji čezne za samoćom. Što vam danas znači osvajanje Bookera, ne samo profesionalno nego i egzistencijalno? Jeste li si postavili neka nova očekivanja?
Ne mogu reći da me je sve to bitno promijenilo iznutra. Kad sjednem pisati i pogledam u praznu stranicu, osjećam se jednako bespomoćno kao i kad sam tek počinjao. No potvrda koju je moj rad dobio ipak mi je mnogo značila. Problem s osvajanjem Bookera - luksuzan, ‘šampanjski’ problem - jest u tome što vas udalji od samoga pisanja. O “Prorokovoj pjesmi” govorim već dvije i pol godine. To je dugo razdoblje za bilo kojeg pisca da bude odvučen od radnog stola. A kad ne pišete, prestajete pristupati onoj višoj razini mišljenja koja pisanje čini toliko ispunjujućim. Srećom, sada sam se uglavnom vratio novom romanu. I nemam nikakvu misiju. Jedina je moja dužnost ostati vjeran vlastitoj autentičnosti.
