Olga Tokarczuk kritizira život ljudi, ali slavi ljudski život

U predgovoru hrvatskom izdanju svoje prve zbirke priča “Ormar” (Naklada MD, 2003.), Olga Tokarczuk kaže da je priča “vrlo težak oblik” i da je, što je starija, sve više cijeni. U svojoj posljednjoj zbirci “Bizarne pripovijesti” (Fraktura, 2021.) poljska se nobelovka, nakon niza vrlo hvaljenih i nagrađivanih romana, ponovno hvata u koštac sa zahtjevima koje pred nju postavlja ova “vrlo teška” pripovjedna forma. Mnogi bi je, naravno, rado demantirali, jer u čitateljskoj, ali i spisateljskoj imaginaciji ništa nije teže od pisanja romana. No Tokarczuk je itekako u pravu i to pokazuje vlastitim primjerom: u romanu je lakše tekstom zatrpati pogreške. U pričama one bodu u oko. U kratkoj pripovijetki, ukratko, sve mora biti na svome mjestu, a ako nije - čitatelji će to itekako primijetiti. “Priča se ne da napisati bez smišljene poante”, kaže Tokarczuk i nastavlja: “Autor mora biti svjestan onoga što želi reći, od prve do posljednje riječi”. Ta autorska svijest o kojoj nobelovka piše, dirigira radnju, upravlja likovima koje autorica psihološki gradi, a zatim povijesno i politički urušava. Poanta je unaprijed osmišljena, no nije u pričama uvijek objelodanjena, odnosno očita. Tokarczuk važe svaku napisanu riječ i vidi se da su detalji pomno osmišljeni, ali to ne znači da ista pripovjedna formula koje se autorica drži uvijek urodi istim, sočnim plodom. Da se odmah razumijemo, zamjerke koje na pojedine priče imam ne umanjuju uopće uspjeh zbirke u cjelini, jer priče koje su po gabaritima nobelovke - osrednje, u tuđim bi zbirkama bile primjer izvrsnosti. Tokarczuk je samoj sebi pisanjem podigla ljestvicu toliko visoko da preko nje ne može uvijek prebaciti kratkim pričama.