Kultura
570 prikaza

Olja Savičević Ivančević: Uvijek slijedim srce, ali to nije nešto što bih apsolutno preporučila

1/6
Ivo Čagalj/PIXSELL
Malobrojnima je poznato da je Olja svoju karijeru započela još kao 14-godišnja (!) djevojčica. Naslovna pjesma zbirke ‘Zaljubljena u čitav svijet’, koju je pisala kao šestašica, sad je u čitankama za peti razred

Nova zbirka pjesama za djecu i odrasle “Zaljubljena u čitav svijet” Olje Savičević Ivančević pruža jedinstveno čitateljsko iskustvo svim književnim sladokuscima, zaljubljenicima u poeziju i ljubiteljima znalački dizajniranih i ilustriranih knjiga. Slikovnica u izdanju Školske knjige privlači pozornost neobičnim formatom i odličnim ilustracijama Ane Kovačić, a trajno osvaja srca zaigranim, maštovitim i vedrim pjesmama koje, u neprekinutom nizu, oblikuju maestralan spomenar bezbrižnih dana djetinjstva. Većina čitatelja poznaje Olju Savičević Ivančević kao suvremenu spisateljicu za odrasle, no bolji poznavatelji djela nagrađivane splitske prozaistice i pjesnikinje pamte je i kao autoricu slikovnica i dramskih tekstova za djecu. Malobrojnima je poznato da je Olja svoju spisateljsku karijeru započela još kao četrnaestogodišnja (!) djevojčica zbirkom pjesama “Bit će strašno kada ja porastem”. Izabrani stihovi iz tog davno objavljena pjesničkog prvijenca iznova su ukoričeni u slikovnicu “Zaljubljena u čitav svijet”. Nova zbirka pokazuje autoričin pjesnički put od prvih pjesama o prijateljstvu, zaljubljenosti i traženju svojega mjesta u svijetu do najnovije poezije za djecu ispisane tijekom proteklih desetak godina u kojima je intenzivno pisala songove za kazališne predstave. Knjige Olje Savičević Ivančević prevedene su i objavljene u trinaest zemalja, a ulomci iz proze i pjesme prevedeni na tridesetak jezika. Uvrštavana je u mnoge domaće i strane izbore i antologije. Dobitnica je mnogobrojnih književnih nagrada, a posebno priznanje dobila je prošle godine za roman “Adio, kauboju”, nagrađen francuskim “Prix de premiere” za najbolji strani roman 2020. Prošle je godine primila i regionalnu Ratkovićevu nagradu za zbirku poezije “Divlje i tvoje”. Prema njezinim djelima postavljaju se kazališni komadi, snimaju kratki igrani filmovi i crtaju stripovi. 
 BestBook: Kako je nastala ova zbirka sastavljena od tri različita ciklusa koji u konačnici slave djetinjstvo, prijateljstvo, radost, ljubav i igru?  
To valjda čine sve dječje pjesme, slave dobre stvari i igraju se - igra je vesela stvar, zafrkancija, ali može biti i bunt. Negdje smo to izgubili, danas postoje mnogobrojne kreativne radionice koje djecu uče zaigranosti i spontanosti kao da su se mali ljudi već prestrašili svijeta i njegovih očekivanja. Pjesme za djecu najčešće su šašava vrsta poezije, pune zabave. Ako djeci ponudimo takvo veselje u djetinjstvu, posredovanjem umjetnosti, vjerujem da će ona to osjetiti i znati da radost postoji u nama, a ne nužno izvan nas, što je dobar start. Zbirka je nastala sama od sebe, bez plana, i to tako što sam posljednjih desetak godina surađivala s kazalištima za djecu. Dok sam živjela u Splitu, najviše sam surađivala s Gradskim kazalištem lutaka i u tom sam razdoblju napisala pedesetak songova za razne kazališne predstave. Nisu svi songovi jednako dobri i uglazbljeni za pozornicu i na papiru, ali određen dio dosta se dobro čita, a kako imaju ritmičnost i melodičnost, mlađima su pamtljivi. Njih sam sredila i skupila u ovu zbirku, a konačan je odabir djelo urednice. Najstarija pjesma u zbirci je ‘Luda glava’, koja je nastala kad sam bila petašica, a naslovna ‘Zaljubljena u čitav svijet’, koju sam pisala kao šestašica, sad je u čitankama za peti razred. Ukupno su tri napisane u osnovnoj školi i objavljene u mojoj prvoj zbirci, zbirčici zapravo, koju je 1988. izdala moja osnovna škola u Kaštel Lukšiću. 

 | Author: Ivo Čagalj/PIXSELL Ivo Čagalj/PIXSELL

 BestBook: Neobično je da ste prvu zbirku pjesama naslovljenu ‘Bit će strašno kada ja porastem’ objavili kao četrnaestogodišnja djevojčica. Kako se to dogodilo?
Vjerojatno je neobično, ali to su neke životne činjenice. Svakome je njegov život običan. Nije ta zbirka nešto književno važno, recimo da je zanimljiva zbog svega što se poslije dogodilo, tako da ispada da ipak nije bila slučajnost. Odrastala sam uz žene koje su uvijek pjevale, onako po kući, u autu, uz njihove pjesme i uz oca koji je stalno čitao i općenito bio zainteresiran za život, od sporta do umjetnosti, a neko je vrijeme ta mala kućna biblioteka bila smještena u moju dječju sobu. Mi smo bili relativno obična obitelj, moji roditelji nisu intelektualci, pa sam tako pogrešno mislila da svi ljudi čitaju, ali zapravo se i čitalo više i to nije bila stvar obrazovanja i klase. Počelo je tako da sam kao sedmašica dobila prvu pjesničku nagradu za pjesmu na razini bivše države. Bila je to Zmajeva nagrada za dječju poeziju, dakle onu koju pišu djeca. To je bila zvučna jugoslavenska nagrada za dječju poeziju općenito. Prije toga dobila sam nagradu splitskog časopisa Oblutak za priču i sudjelovala na Festivalu djeteta u Šibeniku na kojemu sam s desetero druge djece pisala zajednički roman. Sve je to imalo određen medijski odjek. Upoznala sam neke ‘ozbiljne’ splitske pjesnike i pisce, Popadića, Jeličića, Jadranku Čolović Sviličić, nešto poslije i Fiamenga, koji su podržali ideju mojih nastavnica o zbirci pjesama. To je kao kad danas iskoči neki mali matematičar kojega svi vide kao budućeg stemovca. Danas se sve, pa i djeca, procjenjuje kroz korisnost i utrživost, pa mislim da mali pjesnici nisu toliko zanimljivi. S jedne strane zbirku ‘Bit će strašno kada ja porastem’ nije izdao ozbiljan izdavač, nego moja osnovna škola u malome mistu, a s druge tiskana je u nakladi od 3000 primjeraka i bila je svojevrsni hit, pa sam tako letjela na snimanja nekih tad popularnih dječjih emisija, nekoliko puta nastupala s Mladenom Kušecom i bila jedna od njegovih Bijelih vrana. Nastupala sam kao klinka ili se družila s puno velikih umjetnika tog vremena, glumaca, slikara, pjesnika. Osim spomenutih, s Tomom Bebićem, Duškom Trifunovićem, Marijom Braut, Izetom Sarajlićem, Vesnom Parun, Švertasekom, Gendom, Zdravkom Krstulović, nešto poslije Arsenom..., da spomenem barem one kojih više nema. Znali su neki od njih navratiti k nama doma. To je, naravno, utjecalo na mene. Imala sam svoj običan školski i ulični život u malome mjestu i imala sam to iskustvo. Uglavnom, tad je bio jako popularan film ‘E. T. izvanzemaljac’ i, zbog likova iz filma koji su letjeli na biciklima, novcem koji sam zaradila od te knjižice pjesama kupila sam sebi jako dobar bicikl sličan njihovima kakav bi mi roditelji teško priuštili.

 BestBook: Nova slikovnica privlači pozornost neobičnim formatom harmonike i odličnim ilustracijama Ane Kovačić. Jeste li zadovoljni vizualnom nadogradnjom svojih stihova? 
Ana je suptilna i promišljena ilustratorica: zbirka ima taj retro štih, što je ona uklopila u svoj prepoznatljiv, suvremen, čist i vedar crtež, paše mi njezin fini, topli senzibilitet koji isijava iz sličica. Ali umjetnica je i urednica Emica Calogjera Rogić koja je za zbirku osmislila neobičan, pomalo zaboravljen format koji nas vraća baš u ona vremena u kojima su nastale prve pjesme. I bila je vrlo ustrajna u tome da nađe mogućnost da zbirka bude baš u ovom formatu. Meni je, vizualno, jako lijepa. Ovo bi, osim za klince, mogla biti i zbirka za odrasle, da se prisjete djetinjstva.

 | Author: Ivo Čagalj/PIXSELL Ivo Čagalj/PIXSELL

 BestBook: Jeste li i u zrelim godinama uspjeli sačuvati vedrinu koja se zrcali u vašoj zbirci ‘Zaljubljena u čitav svijet’? 
Bojim se da se ta vrsta vedrine i entuzijazma ne može sačuvati u odrasloj dobi, bilo bi to možda i opasno za zdravlje i najbližu okolinu. Šalim se. Nadam se da možemo zadržati nekakav smisao za igru, humor, ne pristati na svaku trku, na društvene ucjene, naći malo mira, pratiti svoje stvarne želje - a to bi bili naši snovi koji ne moraju biti, uglavnom i nisu, tako nedostižni ni preskupi. 

 BestBook: Pjesma ‘Ženi koja se igra’ iz nagrađene zbirke ‘Divlje i tvoje’ mogla bi se čitati kao svojevrsna pjesnička oporuka poput ‘Kristalne kocke vedrine’ Tina Ujevića. No mogla bi se tumačiti i kao provokacija. Smije li se zrela žena u patrijarhalnom društvu igrati bez krivnje? 
Trebala bi, za svoje dobro. Igra je otpor konvenciji koji ne iziskuje napor, samo malo opuštenosti. Život je ionako grub, svi zaslužujemo pravo na igru, zar ne?! Ona je ovdje metonimija za čin od kojega nema koristi osim osjećaja ispunjenosti, radost bi bila najbliža tome, ali i strastvena posvećenost, dijeljenje radosti s drugima, osjećaj slobode. Jučer sam u trgovini vidjela djevojčicu jednoroga, sa zlatnim rogom na glavi, ona je sebi sigurno čarobna, i meni je bila, i želim joj da što dulje ostane takva, da bude ono što jest. Igra je ljudska bit. Kad govorimo o ‘homo ludensu’ ili ‘femini ludens’, ne mislimo na infantilnost, jer nezrelost kod odraslih zbilja nije najsimpatičnija osobina, nego na prihvaćanje i užitak u punini života, životnu radost, elan, kako hoćete, sposobnost da se unatoč svemu, boli, ružnoći, doživi čudo i da mu se prepustimo. Žene su uglavnom jako odgovorne i ozbiljne, brzo odrastaju, pristajemo da nas se brzo izgura iz igre i da za sve što radimo imamo spremno opravdanje, razlog i argument. Ali mislim da bez igre nema kreacije ni emancipacije, kao što se bez mašte svijet ne bi pomaknuo iz pećine.

 | Author: Ivo Čagalj/PIXSELL Ivo Čagalj/PIXSELL

 BestBook: Iako su nevine, vaše pjesme za djecu nisu nimalo naivne. U njima se, primjerice, veliča lik tate superheroja, ali i iskreno priznaju njegove mane, i to na rijetko suosjećajan način, bez osuđivanja, dociranja... U njima se tata boji ‘ljudi koji su rođeni u drugoj boji’, plaši se ljudi koji ne pričaju kao ‘naši’; smeta mu ‘ako je netko iz drugog svijeta’... Kako pronalazite mjeru kojom djeci, ali i odraslima, dozirate tzv. tamnu stranu života, u ovom slučaju ksenofobiju i rasizam?  
Ipak su to pjesme za djecu. Bilo bi jako lako da je svijet jasno omeđen, dobar ili loš, ali takvi ljudi, ksenofobi ili homofobi ili rasisti, uistinu jesu nečiji tate i mame, nekoga vole i odgajaju i toj su djeci sve, uzor. To i jest problem i točka mnogih prijeloma u kasnijem životu. Tog tatu prikazujem kao smiješnog i izgubljenog tipa jer on to i je, barem dok ne postane strašan. Spomenuta je pjesma proizišla iz jednog songa napisanog za slovensku dječju predstavu ‘Vsi tukaj, vsi skupaj’, koja je kao temu imala upravo migrante, rasizam i ksenofobiju. Dramski tekst potpisuje Mirna Rustemović, a režirao je Robert Waltl. Kod nas u Hrvatskoj takve se izravne teme izbjegavaju jer navodno ne želimo djecu opterećivati takvim stvarima, a zapravo je riječ o tome da ne opterećujemo roditelje. Istodobno djecu izlažemo kojekakvim drugim stvarima koje generiraju upravo mržnju i isključivost. Važno je da im pričamo o djeci poput Anne Frank ili Lee Deutsch, ali pritom je cinično ignoriranje i zatvaranje očiju pred tim da Anne i Lee postoje i danas te da im, pa i tako što ne okrećemo glavu, možemo pomoći. 

 BestBook: U pandemijskoj Godini čitanja puno se govori o ljekovitosti poezije i psihičkim poremećajima školaraca. Zašto je važno da djeca, a ne samo odrasli, čitaju poeziju? Može li ona, prema vašim iskustvima, liječiti?
Za djecu je, rekla bih, važno da čitaju bilo što, knjige, stripove, časopise, što ima nekakav smisao. Ta im sposobnost čitanja, pravog, dubinskog, poslije može biti utočište, izvor zadovoljstva i velika utjeha. Kao da im, recimo, poklonite vremeplov, ali i upute za bolje razumijevanje života. Sve se češće govori i o ‘dvopismenome mozgu’, jer mozak se u digitalno doba razvija na drukčiji način i važno je da se sačuva klasična pismenost koja će djetetu dati potreban alat s pomoću kojega se može nositi sa svim onim nevjerojatnim informacijama koje pruža digitalna pismenost. Umjetničke slikovnice, s dobrim ilustracijama, dobrom poezijom ili pričom, njihov su prvi susret s umjetnošću. Tako razvijaju ukus, smisao za lijepo i kreativno.Naposljetku, to većinu djece ipak oplemeni. A katkad se u igri i zabavi daju provući i ozbiljnije teme, toga se ne treba plašiti, to je vježba suočavanja s problemima s kojima će se ionako susresti, samo što je to u knjigama na sigurnom terenu. Meni su u djetinjstvu puno značili neki pjesnici za djecu, imali su karizmu, bili su čitani, a čini mi se da danas, kad se masovno piše i objavljuje, slabije stojimo po tom pitanju. Što se tiče u posljednje vrijeme često spominjane ljekovite moći umjetnosti, s tom temom treba biti oprezan jer se lako sklizne u banalnost i literaturu za samopomoć, ali zapamtila sam komentar čitateljice iz publike nakon jednoga pjesničkog nastupa, kad je kolegicama i meni rekla: Otvarale ste rane, ali ste ih i zatvarale. To književnost čini osim što je ona i intelektualni užitak, pa osim rana otvara i neke uvide. Kod pjesništva je često prisutan snažan emocionalni angažman koji čitateljima dopušta susret sa samim sobom na sigurnom terenu. Ono artikulira svijet, daje mu oblik riječi, na neki ga način uređuje. Mislim da bi se umjetnost trebala baviti i nekom refleksijom društvenog trenutka iako mnogi naši umjetnici i književnici nad time začepe nos, ali to je vrlo zdravo i ljekovito - možda ne toliko za samog umjetnika koji se izlaže, ali za društvo jest. To vrijedi ako govorimo o odraslima, a za djecu mi se, kao što sam rekla, čini bitnim to da su u kontaktu s bilo čime drugim: knjigom, plesom, vršnjacima, prirodom, da to nije samo računalo ili mobitel. Bitka s plosnatim kutijama je, pogotovo nakon pandemije koja je pogodovala razvoju te vrste ovisnosti, veliki izazov o kojemu će se, bojim se, tek govoriti - kako ovu novu generaciju pridobiti za bilo što drugo.

 | Author: Ivo Čagalj/PIXSELL Ivo Čagalj/PIXSELL

 BestBook: Vodite pjesničke radionice u sklopu Centra za kreativno pisanje CeKaPe. Kako su koncipirane, koliko dugo traju i tko su njihovi polaznici? I što je sve, osim talenta, potrebno da bi netko postao pjesnik? 
Ima ona stara izreka o jedan posto talenta i devedeset devet posto zanata: rada, čitanja, pisanja, učenja. Ali bez onoga jednog postotka nema pisca ni pjesnika. Danas se jako poštuju dobri zanatlije, to je nekako u skladu s ovim današnjim pragmatičnim svijetom, a meni kao čitateljici ipak ništa ne može nadomjestiti dobru rečenicu, virtuozno pisanje, osjećaj za ritam teksta, kad je netko u stanju podići jezik na višu potenciju pa pritom još i ima što reći. Sviđa mi se također što postoji nešto tako proizvoljno, gotovo mistično kao talent, a može ga, da se razumijemo, dobiti i blesav čovjek, malne kao da su ti vile za rođenje nešto poklonile. Ali ako postoji, taj se dar može i treba razvijati. Radionice nisu tvornice pisaca, one su mjesto susreta vrlo različitih ljudi srodnih interesa na kojemu se razgovara o poeziji ili prozi, upoznaje sa suvremenicima i klasicima, radi na tekstu te se ljudi brzo i intenzivno povežu. Polaznici moje prošlogodišnje grupe upravo ovih dana objavljuju zajedničku zbirku ‘Na početku novog kruga’ u izdanju CeKaPea. Veselim se tome i sigurna sam da će barem neki od njih uskoro objaviti i samostalne knjige.

 BestBook: Na svojoj internetskoj stranici, na kojoj, među ostalim, objavljujete poeziju koju pišu polaznici pjesničkih radionica, pišete otvoreni lirski dnevnik koji funkcionira kao ‘unutrašnje dvorište’ budućeg romana ‘Ljeta s Marijom’. U njemu čitatelji, primjerice, mogu saznati da odnedavno imate tri ‘komšiluka’: zagrebački, splitski i korčulanski. Zašto ste se preselili u Zagreb i kakvi su prvi dojmovi o životu u metropoli? 
Što da vam kažem?! Uvijek slijedim srce, ali to nije nešto što bih apsolutno preporučila. Evo, sad ozbiljno, to je bio prirodan tijek stvari. S gradovima imamo odnose kao i s ljudima, možda i snažnije jer doslovno živimo u njima i katkad nam ti odnosi postanu teški ili tijesni pa odemo. Pričekala sam malo dulje nego većina, nego što bih inače, jer kroz život ne idem sama. Uostalom, dva sam mjeseca godišnje u Dalmaciji, a to planiram i produljiti. Zagreb volim odavno, tu sam i stranac i doma u onoj mjeri u kojoj mi odgovara.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.