Kultura
500 prikaza

On je autsajder i nitko ne želi biti kao on, no svi to jesmo

1/5
FILM Thomas Vinterberg, jedan od utemeljitelja Dogme 95, snimio je čudnovatu tragikomediju o egzistencijalnim iskliznućima u kojoj će, kako se razabire iz naslova ‘Druga runda’, katalizator biti alkohol

Martin je čovjek kojeg nema. Čovjek koji djeluje kao da već dugo nije prisutan u vlastitom životu ni kao sudionik, a kamoli pokretač. U svojim četrdesetima on ima sve: zgodnu ženu, dva tinejdžera, komotan posao, lijepu kuću, trojicu bliskih prijatelja koji su mu ujedno i kolege u gimnaziji u kojoj predaje povijest, pa mu se poslovna sfera idilično poklapa s privatnom. Čini se da je ušuškan u sigurnom i sretnom balončiću. Unatoč tome, ili baš zato, ništa nije kako treba. Supruga mu prečesto i očito namjerno prihvaća noćne smjene da bi se njih dvoje mogli mimoilaziti, sinovi ga ignoriraju, dok se maturanti izruguju njegovim sve neskladnijim predavanjima. Doma je višak, u školi autsajder. Jasno je, nitko ne želi biti kao Martin. Ipak, složit ćemo se, svi to (ponekad) jesmo. Upravo takav lik nositelj je dramedije “Druga runda” (Another Round/Druk), novog hvaljenog ostvarenja jednog od utemeljitelja Dogme 95, danskog redatelja i scenarista Thomasa Vinterberga, ali i snažan faktor isprva negativne identifikacije - nerado se poistovjećujemo s gubitnikom, možda ćemo čak i odbiti razumjeti ga, što ne znači da se u njegovoj sudbini nećemo prepoznati.

 | Author:


Dok iz fotelje empatiziramo ili pak superiorno otpuhujemo na nevolje protagonista jer mi bismo to, naravno, bolje ishendlali, film će nas nagnati da sukladno našem karakteru i stupnju zrelosti slijepe pjege vlastitih života iznova mapiramo ili, kao i dosad, tvrdoglavo negiramo. Prepoznavanje je, uz božansku glumu Madsa Mikkelsena, koji je za ovu ulogu nagrađen europskim Oscarom, razlog što se ne možemo odlijepiti od ekrana. Naime, autor svakog od gledatelja zloćkasto suočava s njegovim slabostima, ali uz poruku da se uvijek i bez obzira na sve mora skupiti snaga za novu rundu u kojoj je opet sve moguće. Majstor Vinterberg pripremio je za nas čudnovatu tragikomediju o egzistencijalnim iskliznućima u kojoj će, kako se razabire već iz naslova, katalizator biti alkohol. Kad se Martin konačno uspije iskoprcati iz sredovječne krize, i to u velikom stilu, plesnim korakom, taj će trijumf za gledatelja biti intenzivan, iscjeljujući i ustvari vrlo osoban. No da bi došao do katarze, Martin mora proći martirij. Drhturava, necentrirana kamera iz ruke nerijetko ga fiksira s leđa, puše mu za vrat ili mu se pak unosi u lice, pogotovo u trenucima kad mu je neugodno, a to je u početnim scenama bogme stalno. Prije nego što kod Martina dođe do dubinske promjene, Vinterberg nas pomalo sadistički zabavlja kompendijem njegovih poniženja, naoko ne pretjerano strašnih, ali pod kontinuiranim opterećenjem on se doista polako urušava.

 | Author:

 Učini nam se s vremenom da Vinterbergova “žrtva” i postoji samo u tim neugodnjacima, kao da neugodna iskustva ugrađuje u svoj kod i od njih gradi novi identitet. Evo primjera. Gimnazijalci i njihovi roditelji u panici pred skorašnjom maturom međugeneracijski ujedinjeni najednom će se okomiti na tog smušenog profesora, izvanredni roditeljski sastanak na koji je ovaj priveden, nepotrebno je naglašavati, krajnje je neugodna situacija. Nelagoda se širi pa prelazi na njegovu ženu, koja ne zna kako reagirati kad je muž s kojim jedva da i komunicira natjera da prizna kako on više nije onaj u kojega se davno zaljubila. 

 | Author:


Nakon kvazi otvorenog, a zapravo samo nimalo ugodnog razgovora, ona odjuri u svoju dnevnu rutinu u kojoj evidentno ne želi tog latentno depresivnog frajera, dok on poput utvare nastavlja jezditi svijetom koji doživljava invazivnim i podrugljivim. Frendovi mu pokušavaju pomoći, razvedriti ga evokacijama mlađih dana, a njemu je ponovno - neugodno. Ovaj put zato što ga u najboljoj namjeri podsjećaju da je od cijele ekipe on najviše obećavao, pa zatim neobjašnjivo odustao od znanstvene karijere. A sad gleda kako familija za koju je, kako tvrdi, žrtvovao ambicije egzistira još samo formalno, ali uistinu ne funkcionira kao zajednica. Koncentracija često ipak tek implicitne i ponajviše subjektivne nelagode vraća nas neizbježno atmosferi Vinterbergove drame “Lov” (The Hunt/Jagten, 2012.), gdje on Mikkelsena u ulozi odgojitelja u vrtiću izvrgava teškim optužbama, pa onda i linču. Neophodna je bila deus ex machina intervencija da rastrese sredovječno ludilo koje je obuzelo te ljude i prijetilo uništenjem svega što im je važno, no metoda je opskurna. Na četrdesetom rođendanu jednoga od njih, inače psihologa, supijano društvance dolazi na infantilnu ideju da provedu eksperiment koji će se temeljiti na kontroverznoj postavci norveškog psihijatra Finna Skårderuda, a ta je da se rađamo s deficitom od 0,5 promila alkohola u krvi. Kako bi taj manjak nadoknadili, njih četvorica cugat će pomalo, i to isključivo tijekom radnog vremena, veselo odlučuju, s ciljem da tako, poput Hemingwaya, unaprijede vlastite radne i socijalne sposobnosti. Sve što je donedavno bilo blokirano, potiskivano ili naprosto usporeno zamorom i rezignacijom, alkohol će riješiti, optimistični su, ne računajući s nepopravljivim posljedicama. 

 | Author:


U početku će pinkica alkohola rutiniziranoj svakodnevici pridati taman “ono nešto” što je nedostajalo da bi njihov mikrokozmos bio atraktivniji, a oni u njemu najbolja verzija sebe, pa se tako svakome od njih čudotvorno vraća mladenački naboj. Martin, recimo, interaktivnim inovacijama u nastavi oduševljava učenike koji su ga još nedavno prezirali, uz to se zbližava s otuđenom obitelji. A onda će, očekivano, stvar eskalirati, jer gube kontrolu i odjednom, barem nakratko, život postaje otužniji nego prije te simpatične, no budalaste zamisli. Ništa u Vinterbergovoj priči nije neočekivano, naprotiv, sasvim je predvidivo i sve se na kraju dogodi upravo kako je gledatelj pretpostavio. Izostanak suspensea ne bismo, međutim, smjeli doživjeti kao manjak. Da je drugačije, izgubilo bi se na autentičnosti, iako predosjećaj jednoga gubitka neće nas spasiti tuge kad do njega naposljetku dođe. Iako se u kadru dinamično izmjenjuju ili supostoje četvorica sredovječnih muškaraca, ovo je film jednog čovjeka, on nam je dominantno u fokusu, a zbivanja proživljavamo iz njegova kuta. U egzistencijama svih iz društva nalazimo sukus uglavnom ne toliko ozbiljnih muka odraslosti, pa su tako, primjerice, oni koji imaju veću djecu nesretni jer ih viđaju tek u prolazu, oni s manjim klincima neispavani urlaju na partnera i pitaju se što im je sve to trebalo, dok treći žale što se nisu uspjeli ostvariti kao roditelji. Na kraju ove preporuke bitno je reći kako će se za Martina sve okrenuti na dobro. On, koji se osjećao najjače pritisnut problemima, doživjet će najdojmljiviju transformaciju pa u katarzičnoj završnici oslobođeno pleše kao da nema sutra, u čemu se simbolički ogleda spremnost na novi početak, ma kakav on bio. Jer nitko nam nije obećao da će život biti lak, a i obično, kako glasi citat iz filma, sve ispadne drugačije nego što smo se nadali, ali dok smo ovdje ne preostaje nam drugo nego živjeti najbolje što znamo. Vinterbergova crnkasta komedija ultimativna je povisilica jer od prve do zadnje minute, unatoč razočaranjima i tjeskobama, prazninama i težinama s kojima se njegovi junaci nastoje u humornoj maniri izboriti, raspoloženje konstantno raste, što na gledatelja ostavlja efekt injekcije sreće.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.