Oni im ruše sve, dužni smo pomoći Ukrajinskim umjetnicima

Prije nekoliko dana, tijekom višednevnog razaranja Mariupolja, ruski su agresori avionskim bombama raznijeli zgradu kazališta koja je bila korištena kao sklonište od zračnih napada tijekom opsade toga grada i u kojoj je navodno bilo 1300 civila u danima prije 16. ožujka. Iako je s obje strane zgrade velikim slovima bila ispisana riječ DJECA, kako bi se upozorilo na one koji su u zgradi bili skriveni, ruska vojska nije obraćala pažnju ni na kakve znakove. Vlasti su u prošli petak objavile da je 130 ljudi uspjelo pobjeći ispod ruševina i da se više od 1000 ljudi još nalazilo u podrumu, koji je izdržao granatiranje.

Regionalno akademsko dramsko kazalište Donjeck u Mariupolju sagrađeno je 1887. godine, a rekonstruirano 1970. godine. Mariupolj, grad u istočnoj Ukrajini, smješten na sjevernoj obali Azovskog mora i ušću rijeke Kaljmius, ima dva državna sveučilišta, znanstvenoistraživačke institute, dramsko kazalište i nekoliko muzeja - zavičajni, etnografski, muzej suvremene umjetnosti... Osnovan 1779. na mjestu kozačke utvrde iz 16. stoljeća, preimenovan je 1948. u Ždanov (po Andreju Aleksandroviču Ždanovu), a izvorno ime vraćeno mu je 1989. godine. Povijest kazališnog života u Mariupolju sličan je kazališnom životu mnogih europskih gradova. Sredinom 19. stoljeća u Mariupolj dolaze prve putujuće kazališne skupine, koje su izvodile predstave u unajmljenim štalama, a jedna od njih ubrzo je preuređena u kazališni prostor. Improvizirane pozornice i amaterske glumce zamijenila je krajem stoljeća impozantna zgrada i profesionalno uređeni kazališni život u prostoru koji je prirodno postao središtem grada.

Satelitska snimka kazališta u Mariupolju Maxar Technologies/Reuters/PIXSELL

Danas taj grad gotovo više ne postoji, simbol je ukrajinskog stradanja u ratu koji se još ne vodi niti punih mjesec dana, dok se u njegovom kazalištu zacijelo još skrivaju oni koji su uspjeli preživjeti i čije se strahote, jednom kad rat završi, neće moći ni prepričati. Tragedija koja se tu dogodila nije zabilježena u literaturi, a i u povijesti se rijetko spominju slučajevi tako ciljanog devastiranja kazališta. Brojni ratovi, oni koji datiraju još iz vremena starih Grka, pa sve do onih velikih koje pamti 20. stoljeće, nisu se vodili zbog ili oko kazališta. Dapače, iz obrata, kazališta su u određenim povijesnim periodima bila nezaobilaznim dijelom života cijelih zajednica. Bilježi se da je strast Atenjana za kazalištem bila nalik na pomamu, o čemu svjedoči podatak da je Atena potrošila više za kazalište nego za brodovlje. Nije li, uostalom, kako god različito o njemu sudili, u središtu interesa najvećih grčkih filozofa uvijek bilo kazalište? Navodi se kako je Sokrat pokazivao stanoviti prijezir prema dramskim izvedbama, Platon je čak predlagao da se zabrane, a Aristotel ih je postavio u temelje ljudskog odgoja. Nedvojbeno je da su im sva trojica priznala golemu važnost u životu starih Grka.

KOLUMNA Kultura Europa ne smije zaboraviti ni umjetnike iz Ukrajine

Grčke su se tragedije, pa čak i komedije (Peloponeski rat bio je Aristofanovom omiljenom temom) intenzivno bavile ratovima, njihovi su junaci pogibali na bojišnici ili su se vraćali iz neizmjernih ratnih napora, ovjenčani slavom ili umorni od gubitaka, ali se grčka kazališta nisu razarala, uništavalo ih je vrijeme, a ne ruka neprijatelja željnog osvete. Umjetnost je uvijek u društvu imala neku povlaštenu poziciju, čuvali su je u antičkim vremenima bogovi, a u ostalim vremenima ljudi, dok su teatri bili poput hramova. U staroj Grčkoj kazališta su nerijetko građena na onim pozicijama gdje se nesretni junaci najlakše mogu obratiti samim bogovima i gdje se tragedija odvijala u gotovo metafizičkim prostorima. Primjerice, meni je jedno od najimpresivnijih kazališta iz tog vremena Teatro greco u sicilijanskom gradu Taormini, koji potječe iz 2. stoljeća pr.n.e, ali je u stvari rimski amfiteatar s promjerom od 109 metara i 4500 mjesta te s pogledom na more s jedne strane i na Etnu s druge strane, iz koje je, kad sam bila tamo, sukljao dim. Ono što kazalište u Taormini čini tako iznimnim nije samo njegovo čudesno, gotovo teatralno smještanje u krajolik koji s lakoćom priziva misao o beskonačnosti, već i njegova dugovječnost. Ono je preživjelo više od 20 stoljeća i u njemu se danas još izvode predstave.

Iako mnoga kazališta nisu imala sreću da opstanu u vremenu od nekoliko tisućljeća, europska su kazališta postojano izdržavala ratove i okupacije te bila mjestom i otpora i utjehe. No agresori su ponekad kao simbolički čin uništavanja cijelog naroda preko njegove kulture, raketirali, bombardirali, palili i uništavali upravo kazališta. Projektili iz raketnog sustava Orkan pali su 2. i 3. svibnja 1995. godine u Zagrebu ne samo na križanje Vlaške i Draškovićeve ulice nego i na Dječju bolnicu u Klaićevoj ulici te na baletnu dvoranu u zgradi Hrvatskog narodnoga kazališta, gdje su gelerima pogođeni plesači tijekom pokusa. Početkom Domovinskog rata, 16. studenog 1991. godine, srpsko je topništvo zapaljivim granatama pogodilo krovište nad gledalištem zgrade Hrvatskog narodnoga kazališta u Osijeku. Požar je samo šest godina ranije obnovljenu zgradu uništio gotovo u cijelosti. Unatoč gotovo nemogućim uvjetima osječki su umjetnici nastavili raditi u zgradi kao da se ništa nije dogodilo. U vrijeme predstava, koje su se održavale i tijekom najvećih napada na grad, publika je bila smještena na pozornici, a ruševine su služile kao scenografija dramama inspiriranimratnim strahotama. Osječki su umjetnici bilježili čak tri ratne premijere i 150 programa izvođenih u razrušenom kazalištu.

Ulaz u uništeno kazalište u Mariupolju Azov Handout/PIXSELL

Teatar, koji je za umjetnike i njihovu publiku gotovo sveto mjesto, za agresore bio je ciljem uništenja, prostorom koji će svjedočiti o njihovoj snazi da razaraju tuđu kulturu. U nekom drugom vremenu oni se ne bi nazivali ratnicima već barbarima. I dok u staroindijskom jeziku pridjev “barbara” znači mucav, tepav, te se upotrebljava za čovjeka koji nije starosjedilac, Grci isprva barbarima nazivaju ljude koji govore stranim, nerazumljivim jezikom, o čemu svjedoči Homer u “Ilijadi”, no izraz barbar dobiva sve više podcjenjivački, pogrdan prizvuk i pripisuje mu se značenje naše riječi divljak. Tijekom povijesnih mijenja, ratova, raseljavanja.... riječ barbar sve je manje odraz plemensko-rasne i političke diskriminacije te postaje kolektivnim nazivom za nekršćanske, “poganske”, geografski udaljene ili kulturno strane etničke skupine. Danas je za nas barbar većinom neuglađen, neuljuđen čovjek koji prezire ili uništava kulturne vrijednosti, zasigurno netko tko je donio zapovijed da se avionskom bombom raznese mariupoljsko kazalište.

KAZALIŠTE Kultura Moramo li se sramiti zbog Čajkovskog ili Čehova?

Italija je Ukrajini ponudila pomoć u obnovi kazališta u Mariupolju, izvijestio je neposredno nakon bombardiranja ukrajinski ministar kulture, što su prenijeli svjetski mediji. Talijanski ministar kulture Dario Franceschini napisao je tad na Twitteru, nakon telefonskog razgovora s ukrajinskim kolegom Oleksandrom Tkačenkom, da je talijansko vijeće ministara odobrilo prijedlog da se Ukrajini osiguraju sredstva za obnovu kazališta. “Kazališta svih zemalja pripadaju cijelom čovječanstvu”, poručio je Franceschini i potom istaknuo da je Italija solidarna s Ukrajinom te ponudio suradnju s kreativnim timovima tijekom rata. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski zahvalio je Franceschiniju na Twitteru te dodao - “Zajedno ćemo obnoviti zemlju do posljednje cigle”. Iako Dramsko kazalište u Mariupolju nije službeno mjesto UNESCO-ove svjetske baštine, Tkačenko je na svojoj službenoj FB stranici napisao da UNESCO-ov Odbor za zaštitu kulturne baštine pruža “trenutnu podršku Ukrajini” te da je “izrazio spremnost za dodjelu statusa pojačane zaštite glavnih mjesta kulturne baštine u skladu s normama Haasove konvencije iz 1954. i njezinih protokola”.

I ne samo da je ukrajinskim kazališnim zgradama i spomeničkoj baštini potrebna hitna zaštita, pomoć je potrebna mnogobrojnim ukrajinskim umjetnicima koji su ostali u Ukrajini ili su trenutačno u zbjegu. I zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu posljednjih su se dana obratili baletni umjetnici iz Kijeva i Harkiva s molbom da dođu k nama kako bi nastavili raditi. Potrebno je zbog toga iznaći što prije na razini državnih i gradskih uprava administrativne modele po kojim se mogu zbrinjavati i zapošljavati ukrajinski umjetnici kako bi im se pomoglo da i profesionalno prežive ovu ratnu katastrofu. Jer koliko god bili zatečeni ratnim zbivanjima i nespremni na reakcije, u strahu za vlastitu budućnost, moramo prije svega biti odgovorni prema onima koji trenutačno nezasluženo pate, kojima se ne ruše samo domovi već i cijeli životi i koji ne sutra nego već danas ili jučer nemaju kamo. U želji da spasimo buduća rušenja nekih imaginarnih ili stvarnih kazališta, dužni smo sad pomoći ukrajinskim umjetnicima.