Čitajući „Vergilijevu smrt“ Hermanna Brocha, „Baštu, pepeo“ Danila Kiša, „Molloya“ Samuela Becketta, a sada i „Ljubomorne“, sagu o mađarskoj građanskoj obitelji Garren autora Sándora Máraija, osjećaj je neobjašnjiv, začudan. Kao kad se s dalekog putovanja vratite puni novih dojmova, a opet imate osjećaj kao da ste upoznavali sebe i vlastitu obitelj, a ne daleke krajeve, kao da ste zapravo bili u dvorištu roditeljske kuće, osluškivali razgovor predaka i mirisali pare iz obiteljske kuhinje. Ova djela su ono najdalje što je književnost u svome izričaju uspjela otići, ono najbolje što nam se nudi među tolikim knjigama koje nas okružuju i koje su nastale iz tko zna kojih poriva. A književnost je kroz stoljeća bila zaista svašta, i utjeha, i glas razuma i nerazumljivo mumljanje. Dvadeseto stoljeće je donijelo avangardu, na scenu su napokon ušle i žene koje nikad nisu imale istinsku priliku baviti se umjetnošću rezerviranom za imućne muškarce, otvorile su se perspektive kojima prije nije bilo mjesta u građanskim društvima, eksperimentiralo se do granice besmisla i nerazumljivosti. Ono što možda ove romane izdvaja od drugih također velikih romana 20. stoljeća nije samo bogatstvo i gustoća izraza, nije preciznost i dubinsko portretiranje likova, nije ni svjedočanstvo jednog vremena, nije ispisivanje velike priče o malim ljudima, nego minuciozno, gotovo onostrano prenošenje onog neizrecivog, jedva shvatljivog svijeta osjećaja i misli, oprezno opipavanje i ispitivanje odnosa snaga živih i mrtvih, melankolično i nespretno tapkanje po svijetu djetinjstva kojem čovjek nema pristup jednom kad ga napusti, ma koliko ga prizivao u svojim sjećanjima. Knjiga „Ljubomorni“ priča je o obitelji Garren, ocu Gáboru koji je na umoru, sestri Anni, braći Péteru, Tamásu, Albertu i Edgaru, ali je prije svega priča o prolaznosti i smrtnosti. „Što će zapravo biti ako otac umre?“, usudi se jedan pitati, ali drugi nemaju odgovor, jer je smrt u suštini nezamisliva, koliko god kontemplirali o njoj i koliko god se pripremali na nju. Tako ni djeca obitelji Garren, odrasla i raspršena po svijetu kao latice maslačka, ne znaju što će biti od njih kad otac umre. Ostat će oni kao individue, dakako, no hoće li ih više ikad biti kao Garrenovih?
Sándor Márai (1900-1989) jedna je od najzanimljivijih figura mađarske književnosti, pisac velikog kalibra koji je iza sebe ostavio nebrojeno mnogo djela, što proznih, što pjesničkih, što romana, što eseja, dnevničkih zapisa, kritika i novinskih članaka. Pisao je od svoje petnaeste pa do osamdesetosme godine kad si je nakon ženine i sinovljeve smrti, izmoren depresijom i rakom, u San Diegu oduzeo život. Márai je poznat kao prvi recenzent Kafkinih djela, no i kao neumoljiv kritičar nacizma i komunizma, zbog čega je morao napustiti domovinu 1948. i zauvijek ostati u egzilu, omražen i otuđen čak i od emigrantske mađarske zajednice. Živio je neko vrijeme u Švicarskoj, pa u Italiji, od 1952. u New Yorku, ponovno u Salernu u Italiji, da bi se '80 skrasio u San Diegu. Iako je bio poliglot, nastavio je pisati na svom materinjem jeziku, dok su njegova djela tek posthumno u Mađarskoj doživjela priznanje kakvo zaslužuju.
Roman „Ljubomorni“ drugi je dio ciklusa „Djelo Garrenovih“, dok prvi dio čini roman „Buntovnici“ čija je radnja smještena u 1918., a tematizira život četvorice dječaka na pragu odraslog života. Radnja „Ljubomornih“ smještena je dvadesetak godina nakon „Buntovnika“, a prije osamdesetak godina kritika je roman proglasila svojevrsnom inačicom Buddenbrookovih Thomasa Manna.
Autor čitatelja u „Ljubomornima“ uvodi u život Pétera Garrena, muškarca koji od sestre Anne prima pismo o bolesti i potencijalnoj smrti glave obitelji, oca Gábora. Iako obitelj čine četiri brata, sestra Anna i pomajka Erzsébet, autor do polovice knjige oslikava samo ono što bi trebao biti Péterov život odvojen od obitelji, u nekom drugom gradu. U detalje opisuje ćud njegove ljubavnice La, hirovite djevojke željne ljubavi, kazališne glumice Edit s kojom Péter živi u nekoj vrsti životnog partnerstva bez strasti te Emmanuela, bogataša i osobenjaka za kojeg Péter radi i koji nekim čudom sve svoje radnike vezuje uz sebe kao robove, iako ih izdašno plaća. Kad se Péter vrati kući, upoznajemo i braću i sestru te suodnose među njima, ono neizrečeno, osjećaje zaostale iz djetinjstva, saznajemo kakav ugled Garrenovi uživaju u gradu, tko su im bili preci i koje su im skrivene primisli i slabosti.
Ova knjiga nije i ne može biti za svakoga. Ako je se ne iščitava kao dragocjeno blago književnog kanona 20. stoljeća, ako je se ne doživljava kao ulaz u vlastita sjećanja, vlastito djetinjstvo, svijet vlastitih predaka i obiteljske mitologije, može biti zamorna, pregusta, satkana od previše mirisa, nepoznatih naziva tkanina, previše naslućenih, no ne i iskazanih osjećaja. No oni koji ju uistinu otvore i prime k srcu, a ne zalutaju k njoj, pronaći će blago koje će znati cijeniti.
