Oni koji otvore 'Ljubomorne' i prime ih k srcu, a ne zalutaju, pronaći će blago koje će znati cijeniti

Čitajući „Vergilijevu smrt“ Hermanna Brocha, „Baštu, pepeo“ Danila Kiša, „Molloya“ Samuela Becketta, a sada i „Ljubomorne“, sagu o mađarskoj građanskoj obitelji Garren autora Sándora Máraija, osjećaj je neobjašnjiv, začudan. Kao kad se s dalekog putovanja vratite puni novih dojmova, a opet imate osjećaj kao da ste upoznavali sebe i vlastitu obitelj, a ne daleke krajeve, kao da ste zapravo bili u dvorištu roditeljske kuće, osluškivali razgovor predaka i mirisali pare iz obiteljske kuhinje. Ova djela su ono najdalje što je književnost u svome izričaju uspjela otići, ono najbolje što nam se nudi među tolikim knjigama koje nas okružuju i koje su nastale iz tko zna kojih poriva. A književnost je kroz stoljeća bila zaista svašta, i utjeha, i glas razuma i nerazumljivo mumljanje. Dvadeseto stoljeće je donijelo avangardu, na scenu su napokon ušle i žene koje nikad nisu imale istinsku priliku baviti se umjetnošću rezerviranom za imućne muškarce, otvorile su se perspektive kojima prije nije bilo mjesta u građanskim društvima, eksperimentiralo se do granice besmisla i nerazumljivosti. Ono što možda ove romane izdvaja od drugih također velikih romana 20. stoljeća nije samo bogatstvo i gustoća izraza, nije preciznost i dubinsko portretiranje likova, nije ni svjedočanstvo jednog vremena, nije ispisivanje velike priče o malim ljudima, nego minuciozno, gotovo onostrano prenošenje onog neizrecivog, jedva shvatljivog svijeta osjećaja i misli, oprezno opipavanje i ispitivanje odnosa snaga živih i mrtvih, melankolično i nespretno tapkanje po svijetu djetinjstva kojem čovjek nema pristup jednom kad ga napusti, ma koliko ga prizivao u svojim sjećanjima. Knjiga „Ljubomorni“ priča je o obitelji Garren, ocu Gáboru koji je na umoru, sestri Anni, braći Péteru, Tamásu, Albertu i Edgaru, ali je prije svega priča o prolaznosti i smrtnosti. „Što će zapravo biti ako otac umre?“, usudi se jedan pitati, ali drugi nemaju odgovor, jer je smrt u suštini nezamisliva, koliko god kontemplirali o njoj i koliko god se pripremali na nju. Tako ni djeca obitelji Garren, odrasla i raspršena po svijetu kao latice maslačka, ne znaju što će biti od njih kad otac umre. Ostat će oni kao individue, dakako, no hoće li ih više ikad biti kao Garrenovih?