Nakon višemjesečne neizvjesnosti i jedne neuspjele dražbe, jedna od najpoznatijih zgrada u srcu Zagreba, robna kuća Nama u Ilici, napokon je dobila novog vlasnika. U drugom krugu elektroničke dražbe, kao jedini ponuditelj, nekretninu je kupila novoosnovana tvrtka Izbor Šesti d.o.o. Iza ove tvrtke stoji jedna od najuspješnijih i najbogatijih splitskih obitelji, obitelj Banović, poznata kao vlasnik lanca Optika Anda, pišu 24sata. Ovom akvizicijom, splitski poduzetnici po prvi put ulaze na najprestižniju poslovnu pozornicu u državi, preuzimajući kontrolu nad nekretninom koja za mnoge Zagrepčane ima kultni status.
Povijest zagrebačke robne kuće počinje davne 1882. godine, kad se tadašnja robna kuća Kastner & Öhler doselila u Ilicu. Svi oni koji pored Name danas prolaze, ne znajući o kakvoj je staroj ljepotici riječ, neka zastanu i zamisle samo jednu epizodu - kako Ferdinand Budicki, dobrostojeći zagrebački trgovac koji je u grad 1901. dovezao prvi automobil, u svom Opelu kupljenom u Beču "juri" od Frankopanske, usporava pored Kastnera & Öhlera pa dalje hita u Jurišićevu. Znači, kad je u Zagreb stigao prvi automobil, trgovačka kuća već je bila dobrano dugo poslovala, pisala je Bojana Mrvoš za 24sata.
Sve je počelo dolaskom bečke gospode Kastner i Öhler u Zagreb 1879. godine. Karl Kastner i Herman Öhler samo su šest godina ranije u Grazu pokrenuli trgovinu - prvu u središnjoj Europi koja je imala, primjerice, katalošku prodaju poštom. Brzo su se širili i već 1879. stigli u Zagreb ne bi li biznis pokrenuli i ovdje. Otvorili su malu trgovinu u gradu, no bili su toliko inovativni i napredni da je među konkurencijom odmah zavladala panika. Gradsko satništvo bilo je zatrpano pritužbama izluđenih "kolega" te je Bečanima, zbog pritiska, trgovina odmah zatvorena. Karl i Herman prosvjeduju u poglavarstvu, obraćaju se čak i banu te intervencija uspijeva - vraćaju im dozvolu za rad te se 1882. sele u veći prostor, u Ilici 16.
Sad je to već povelika trgovina, opremljena svime i svačime, postaje sve popularnija, promet joj raste. Početkom 20. stoljeća, 1903., austrijski trgovci sele se u prizemlje današnje lokacije u Ilici, na kojoj se tad nalazio hotel "K caru austrijskom". Prizemlje hotela također im je ubrzo postalo pretijesno, toliko su šarolike i primamljive robe imali, da 1913. preuzimaju cijeli hotel i u samo godinu dana preuređuju ga u prvu robnu kuću u Zagrebu, jednu od najvećih na tadašnjem Balkanu. Čim je u grad stigla struja, Bečani su osvijetlili svoje izloge, što je bila još jedna senzacija. Ostali ih trgovci nisu mogli pratiti. Ilustracije radi, Kastner & Öhler već su 1926., čim je pokrenut radijski program u Zagrebu, prodavali i radioaparate. Između dva rata, 1936., šire se na susjedni hotel Grand pa robna kuća u Ilici dobiva svoje današnje gabarite. Bila je to, s 27 odjela, najveća robna kuća u Kraljevini Jugoslaviji, nije joj bilo ravne.
Na katu iličke Name dolazimo pred vrata u nepoznato - iza njih su, još na životu, dobro uščuvane stepenice nekadašnjeg hotela, unikatni obrtnički rad. Kupci ih ne mogu vidjeti, upotrebljavaju ih samo zaposleni. Hoće li ostati na životu i nakon što se Nama proda? Tko zna, možda opet budu hotelske... Tu je i izlaz u donedavno skriveni Namin vrt, sa starom trešnjom i vratašcima koja vode na Gornji grad. U vrtu je nekad bio restoran za Namine radnike, prema tadašnjim kriterijima vrlo luksuzno uređen. Otvoren je još 1948. - radnik je bio toliko važan da se brinulo o njegovoj prehrani - trgovci i drugo osoblje imali su tri obroka dnevno za 1000 dinara, vrlo povoljno. Juha, varivo, pečenje, desert... Danas je ondje kafić.
Još i prije, kako svjedoči džepni priručnik za zaposlenike Kastner & Öhlera iz 1934., sve je tu moralo biti "po špagici", u detalje je bilo propisano tko što radi, i kako, a kupac je, dakako, bio svetinja. U vrijeme u kojem su Karl i Herman stigli u Zagreb, grad je imao oko 30.000 stanovnika, a kad je izdana ova knjižica za zaposlenike, potencijalnih je kupaca već bilo 200.000.
“Dvorkinje i sluge ne smiju dopustiti da se toalete zamažu, moraju paziti da raskužuju klozete i pljuvačnice lizolom ili karbolom, ne smiju prati pljuvačnice tamo gdje drugi peru ruke, i vodu piju...", navodi se u knjižici osoblju zaduženom za čistoću u robnoj kući. A trgovcima se kaže da se, između ostalog, "prema mušterijama koje kupuju na kredit trebaju odnositi s istim poštivanjem kao i prema onima koji kupuju gotovim novcem". Pred mušterijom se ne jede i ne razgovara s kolegama, ne oslovljava ju se s "ti", koliko god mlada bila - još je jedan postulat za trgovce iz tadašnjeg priručnika. Osoblju je bilo zabranjeno rezervirati robu, kao i to da svaki artikal koji prodaju "hvale ispraznim riječima". Morali su, dakle, biti objektivni, a ne kupcu pričati bajke. Kupca nisu smjeli ometati u razgledanju, samo mu pomoći ako to sam zatraži.
Između dva rata Karl i Herman nisu žalili novca, pa su sposobnije prodavače slali na edukaciju u Beč, München, Budimpeštu... Godine 1929. već imaju kreditni odjel sa 16 namještenika, odjel za prodaju robe poštom, poštuju i pravilo posjeta robnoj kući bez obaveze na kupnju. Robu su nabavljali neposredno od proizvođača, što je ostala praksa i poslije, zahvaljujući kojoj je Nama imala popuste, pa je narodu onda mogla priuštiti i niže cijene. Imali su i vlastite modne kreatore, dan danas Nama ima i svoje dekoratere izloga.
Prvi svjetski rat robna je kuća preživjela relativno lako, Drugi je bio mnogo teži, police su bile prazne. Već mjesec dana nakon oslobođenja Zagreba, 12. lipnja 1945., odlukom Privrednog savjeta Demokratske Federativne Jugoslavije osnovana je NAMA s 350 zaposlenih. Dobili su zadaću prvi u gradu pripremiti maloprodaju i promet je krenuo već u prosincu te godine.
Pored one u Ilici, prvu svoju novu robnu kuću Nama je sagradila 1960., na Trešnjevci - bila je to jedna od najmodernijih građevina svojeg vremena, ali je donijela i najmodernije načine trgovanja. Imala je prvi supermarket, košarice na kotače, parkiralište... Hit. Pet godina poslije toga Nama s robnom kućom u Dubravi stiže i na istok grada, 1966. prelazi i Savu, sagrađena je robna kuća u Trnskom. No to nije sve jer Nama ima i svoje autobuse za pokretnu prodaju, pa obilaze, primjerice, omladinske radne akcije po cijeloj Jugoslaviji. Autobusi su na teren odlazili puni, vraćali se potpuno prazni. Vozači i trgovački putnici u njima natječu se u probijanju norme. Tako, recimo, pišu novine 1949.: "Rukovodilac iz autobusa broj pet, drug Milan Barišec rukovodiocu autobusa broj četiri, Dragutinu Preskaru za premašaj utvrđenog prometa, uz istodobno sniženje režijskih troškova, najavljuje takmičenje koje će trajati od polaska do povratka kola". Nažalost, nema teksta o tome koji je drug pobijedio.
Nama 1967. godine, prva u Jugoslaviji, uvodi katalošku prodaju, šalje šarene kataloge na 400.000, do čak milijun adresa, opet revolucionarno. Kaputi, haljine i odijela putuju kupcima po cijeloj bivšoj državi vlakom, poštom. Nama u to vrijeme ima u prodaji 40.000 artikala, otvara se jedna robna kuća za drugom. Narodni magazin imao je čak 13 robnih kuća, odnosno 17 podružnica u Zagrebu, Rijeci, Osijeku i Karlovcu. Do 1970. je otvoreno devet robnih kuća, a do 1980. godine još četiri. Imali su suvremeni računarski centar za praćenje prometa, pokretne stube, klima-uređaje, razglas, protupožarne sprinklere, ogroman skladišni centar, u najbolja vremena i 4300 zaposlenih, koji su imali vlastitu ambulantu uz Namu na Kvatriću - sve od zubara do ginekologa.
Cijeli tekst o povijesti Name pročitajte OVDJE.
