Kultura Nagrada Fric
251 prikaza

Oprez me definira, on je dobar, strah sputava i koči

1/2
Matija Habljak/PIXSELL
Knjiga Andrije Škare 'Dva prsta iznad gležnja' ušla je u širi izbor kandidata za Nagradu Fric 2019/20., a mi razgovaramo s autorom. Nagradu sponzorira Barcaffe u vrijednosti od 75.000 kuna bruto

Nakon što su rane 90-e godine prošloga stoljeća hrvatskoj književnosti dale novi kontekst, tad već započeti trend suvremene urbane proze koja se bavi onim što se događa sada i ovdje eksplodirao je početkom 2000.-ih nastankom FAK-a, koji je učinkovito uveo književnost u popularnu kulturu i afirmirao domaću knjigu među čitateljskom publikom.

FAK se već 2003. "samoukinuo", a pisce koje je okupljao uskoro je naslijedila nova generacija literata, onih rođenih 1980-ih godina, premladih da bi bili opterećeni socijalističkim nasljeđem, ali dovoljno starih da su toga nasljeđa svjesni. Jedan od njih je i Andrija Škare (1981.), novinar-pisac čija se književnost, u maniri čitavoga naraštaja, bavi urbanim pojedincem, u njegovu slučaju identitetski neraskidivo vezanim uz topos grada.

Novinar, scenarist, urednik i televizijski voditelj, prvi puta ukoričen u zborniku eventualizma "Nagni se kroz prozor" (2006.), Škare je još napisao i knjigu beletrističko-publicističkih zapisa o zagrebačkim kavanama i kafićima "S više mlijeka, molim" (2008.), zbirku kolumni o pop-glazbi "Slušaj me" (2016.), te zbirke priča "Život svijeta koji će doći" (2014.) i "Društvene igre" (2017.).

Toj je bibliografiji upravo dodao knjigu "Dva prsta iznad gležnja" (Hena com, 2020.), roman svoje generacije, one koja je odrastala u po mnogočemu prijelomnim 1990-ima i – preživjela. Škarin romaneskni prvijenac zahvaća vremensko razdoblje od 1996. do 2011. godine i strukturiran je kroz dva pripovjedna rukavca unutar jedne obitelji koji se stapaju u jedan glavni narativni tok u čijem je središtu djevojka Monika, čije seksualno, emocionalno i društveno sazrijevanje čini temeljnu okosnicu priče.

 | Author:

Vodeći čitatelja kroz prepoznatljive kulturne i društvene lokacijske oznake Zagreba i Hrvatske iz doba njegova odrastanja – u tekstu će se uz pojavu neoliberalne politike, prvih mobitela i glazbe Velvet Undergrounda, izmiješati i Lapidarij, Krivi put, i Tuđmanova smrt, Lou Reed i Azra – Škare sintagmu 'dva prsta iznad gležnja' pretvara u simboličnu središnju točku svojeg literarnog svemira: tetovaža njegove glavne junakinje tako postaje amblematska nit provodnica kroz sitne grandioznosti od kojih je satkano tkivo života. U vrijeme ustezanja od osobnih kontakata, dodatno pogođeni razornim potresom koji je devastirao Zagreb i okolicu, prilagođavamo se i razgovor vodimo telefonski i u pomalo pesimističnom tonu.

S obzirom da je urbani topos prostor kretanja svih vaših literarnih interesa, u ovo vrijeme nekretanja i pustih ulica nekako se nameće pitanje, kako se sada mora osjećati pisac kojega motiviraju ljudi i njihove interakcije? Potres da i ne spominjemo. Da morate napisati priču o tome kako se sada osjećate, koji bi joj bio naslov? Činite mi se kao optimist…

Točno ste primijetili da su mome pisanju najveća motivacija ljudi i njihove interakcije, ali kod ove aktualne situacije me potencijalni manjak inspiracije za pisanje najmanje brine. Davanje naslova pričama mi je oduvijek bilo težak zadatak, katkad i teži nego napisati priču, ali unatoč tome naslov mi se nekako uvijek prirodno i sam po sebi iskristalizirao iz teksta kada o njemu ne bih razmišljao. No evo, da pišem priču o svemu ovome, ona bi se možda zvala "Dokle više?!". Nisam baš siguran koliki sam optimist, mislim da je sve što sam napisao zapravo prožeto autentičnim pesimizmom, ali se kroz njega uvijek probija jedna sićušna zraka sunca, što nije ni čudno ako se sjetimo da je pesimist ustvari optimist s iskustvom. S druge strane, možda je posve obrnuto, možda je sve što sam napisao prožeto autentičnim optimizmom u kojem uvijek postoji tračak crnila… Teško mi se od svojih tekstova odmaknuti dovoljno daleko da jasno vidim koje je od toga u pitanju.

Možda ste oprezni optimist?

Oprezan sam, to je pitanje karaktera, nešto od čega ne mogu pobjeći. Moj me vlastiti oprez definira, osjećam ga u svakoj pori, u svakom aspektu života, jedino moram paziti da ne preraste u strah i da ostane oprezom, jer strah sputava i koči a oprez je dobar. No, naučio sam balansirati na toj granici, iako sve ovo što se događa u posljednje vrijeme predstavlja popriličan izazov po tom pitanju.

Iz čega nastaju vaše priče, gdje nalazite onu prvu rečenicu iz koje sve kreće? Vjerujete li u inspiraciju ili u težak rad?

Inspiracija je okej, ali težak rad je ono što donosi rezultate. Hoću reći, inspiracija je važan sastojak svakog pisanja, važan, ali ne i nužan, a težak rad je uvjet, bez njega nema ničega. Volim pisati, volim to raditi pa često taj rad ne doživljavam kao posebno težak, ali on to svakako jest, a ljudi ga često podcjenjuju, ne samo kada je književnost u pitanju, nego kada su sve umjetnosti u pitanju. Kažu, pa što, tebi to lako ide, ti si talentiran. Zaboravljaju da se unatoč talentu niti jedno slovo nije napisalo samo od sebe, niti jedna slika nije nastala tako što je slikar razmišljao o njoj i što je, eto, talentiran; u svaku točku svake umjetnosti koju konzumirate uložena je gomila vremena, truda i živaca. Moje priče često nastaju baš iz te prve rečenice, a gdje nastaje ta prva rečenica, to stvarno ne znam. Nekad samo sine, sjajna i besprijekorna, pojavi se dok se tuširam, iznosim smeće, perem posuđe ili kontempliram o prirodi samoizolacije, a nekad je treba vabiti i prizivati, igrati se s njom, pokušavati na praznom papiru pa križati, brisati, dopisivati i malo se mučiti oko nje, ulagati i u nju, prvu, vrijeme, trud i živce. No, meni je ta muka zabavna i neću opovrgavati ako netko u tome prepozna sitan, bezazleni mazohizam.

Kao piscu koji se bavi životom, realitetom, koliko vam je važna mašta, fikcija, a koliko vlastita autobiografija?

Fikcija mi je daleko važnija. Još od ranih dana zaljubljivanja u književnost više sam cijenio posve izmišljene događaje nego autobiografsku prozu, vodeći se idejom da je prepisati vlastiti život, čak i ako ga zakukuljiš tako da ga ni sam ne možeš više prepoznati, daleko manje izazovno nego izmisliti neki drugi, novi, tuđi život. To naravno ne znači da katkad ne posegnem za sitnicama iz vlastite autobiografije kako bih mašti dao poticaj, ali to je, kada je takav slučaj, uvijek samo polazna točka, samo prva cigla oko koje se polako gradi sve ostalo, a nekad na koncu ni sam nisam siguran odakle sam zapravo krenuo i je li i ta prva cigla možda bila izmišljena i koliko sam njene gline i pijeska izmislio, a koliko sam iskopao iz vlastitog nepouzdanog sjećanja.

"Dva prsta iznad gležnja" vaš je prvi roman, iako ne i prva knjiga. Liberalne svjetonazore svojih junaka kao da namjerno iskušavate konzervativnim momentima…

Konzervativni momenti iz mog romana su stvarni, oni nisu fikcija, sve ono što opisujem se zaista događalo ili se još uvijek događa, to kompletno ludilo koje je počelo devedesetih pa smo onda neko vrijeme naivno vjerovali da će prestati kad rat završi, a umjesto da prestane, samo se nastavilo i rastegnulo. Obitelj koju opisujem u romanu sasvim je obična građanska obitelj, ni po čemu posebna, ljudi koji pokušavaju živjeti svoje male živote, raditi svoje poslove, izboriti se s izazovima svakodnevice. Mali je problem što njihov pristup životu nije nešto suviše popularan u Hrvatskoj; ovdje se nikad nije lijepo gledalo na druge i drukčije – po izgledu, nacionalnosti, vjeri, bilo čemu… E, sad, imate tu neku hrvatsku obitelj koja ne želi podleći ludilu i hajci u društvu, koja ne misli da su svi koji su po nečemu drukčiji zli ili opasni, ali postoje vremena kada takvo razmišljanje nije poželjno. Mali je problem što su to ovdje sva vremena. 

 | Author: Matija Habljak/PIXSELL Matija Habljak/PIXSELL

 

Nažalost, danas je u Hrvatskoj upravo pitanje tko čini obitelj tema oko koje se lome koplja. Obitelj je u središtu vašega romana, a roman ste i posvetili svojoj majci. Pripadate generaciji milenijalaca koji daleko kasnije ulaze u "obiteljske aranžmane s djecom". Svjetonazorski vas smještam u liberalnu, ljevičarsku Hrvatsku, no kako gledate na taj dio društvene uloge pojedinca, jeste li "obiteljski tradicionalist"?

Bezbroj sam kilometara daleko od svakog tradicionalizma. Štoviše, bojim ga se i čvrsto vjerujem da od sumanutog jahanja po takozvanim „tradicionalnim obiteljskim vrijednostima“ ne može ispasti ništa dobro. Odrastao sam u uobičajenoj, takozvanoj „normalnoj“ obitelji i imao sam sretno djetinjstvo i odrastanje, ali ne mislim da ikakvu normalnost treba propisivati, niti mislim da su neke obitelji normalnije od drugih. To što sam izrastao u osobu kakvu jesam pripisujem tome što su me roditelji učili pravim vrijednostima, što su me učili da poštujem sve ljude, da nikoga ne mrzim, tome što su provodili vrijeme sa mnom, razgovarali, učili me i igrali se sa mnom; dakle, važno je sve ono kako su se bavili mnome i ljubav koju sam od njih dobivao, a ne to što su muško i žensko koji imaju dvoje djece, mene i brata. Roman je posvećen majci jer sam joj duboko zahvalan na svemu što je za mene činila, vjerujem da su me roditelji odgojili tako da se cijelo vrijeme trudim biti bolji čovjek, a nema ništa važnije od toga.

Odrastali ste u doba rađanja hrvatskog kapitalizma; gdje je mladost tada nalazila momente otpora ukoliko nije željela biti autodestruktivna? Što je za vas koji ste odrastali kasnih 90-ih avangardno?

Hm, nikad se nisam osjećao nešto posebno avangardnim. Niti po glazbi koju smo slušali niti po filmovima koje smo gledali, knjigama, časopisima i novinama koje smo čitali. Možda je u svim tim stvarima zapravo avangardna aktualnost, jer u zemlji u kojoj svi žive najmanje dvadeset godina u prošlosti, ono što se događa sada, upravo u ovom času, može se činiti avangardnim. Naš otpor je bila žudnja za normalnošću, nošenje palestinskih marama i majica s crvenom zvijezdom, Che Guevarom ili Majakovskim, učlanjivanje u GONG, odlasci na prosvjede i puštanje nama važne muzike na Radio Studentu. Nismo se doživljavali kao avangarda, samo smo tražili muziku koja govori o nama, a to je, logično, muzika koja nastaje kada si mlad, muzika koju rade ljudi slični tebi, bez obzira na to na kojem kontinentu živjeli i kojim jezikom govorili i pjevali. Nismo radili ništa drukčije od milijuna naših vršnjaka bilo gdje na svijetu, a nismo ni radili ništa revolucionarno kao što je bacanje kamenja na tenkove ili tučnjave s policijom. Srećom, nismo ni trebali, ali naš je neprijatelj bio podliji i manje očit. Ustvari si sretan kada imaš konkretan cilj na koji se možeš nabaciti kamenom, u suprotnom se lako pomisli da si buntovan samo zato što si mlad, a ne zato što imaš dobar razlog. A razloga je bilo.

Glazba je svakako bitan element vaše proze; kroz nju progovarate atmosferu, raspoloženje, ljudske prioritete. Što je to što nalazite u glazbi što nije moguće uobličiti riječima, a što nikako ne može ostati neispričano? Kako se za vas prepliću glazba, književnost i život?

Glazba je oduvijek uz mene. Bio sam još vrtićko dijete kada sam tatu žicao da mi kupi kasetu Plavog orkestra „Smrt fašizmu“. Popustio je, iako je mislio da je to ipak mrvu neprimjerena glazba za petogodišnjaka. To mi je i dalje drag album, a „Smrt fašizmu!“ kao poklič me i dalje itekako određuje; taj poklič je, najšire shvaćen, moja istinska religija, a možda i od tog albuma vučem sklonost lijepim i pamtljivim melodijama iako su mi se, naravno, u posljednjih tridesetak godina glazbeni afiniteti ponešto ipak promijenili. Ne znam gdje je ta magična privlačnost glazbe, teško mi je uprijeti prstom, ali znam da ništa na mene ne djeluje tako kao kada čujem pjesmu koju volim. Kaže se na jednom mjestu u romanu: Glazba je sve. Mislim da tome ne treba ništa dodati.

Kasne 1990-e su bile snažno obilježene nacionalističkim mentalitetom društva kojim vlada mržnja. Na koji je način to formativno utjecalo na vas? Gledajući unatrag, jesmo li danas ipak napredovali, postali bolji ljudi?

Ljut sam na te kasne devedesete. Ako se rat već nije mogao izbjeći, a rat bi se uvijek morao moći izbjeći, onda je barem to vrijeme nakon rata trebalo biti normalnije i ljudskije, manje natopljeno mržnjom i pokušajima da se uništi ono što se desetljećima gradilo, što planski, što stihijski, što iz ideoloških ili navodno ideoloških razloga. Sve te tranzicije i privatizacije koje su ušle u moj rječnik dok je bilo prirodno da razbijam glavu nekim sasvim desetim stvarima, sva ta mržnja, nacionalizam i strah koji se neprekidno osjećao, itekako su me odredili. S tim da to nije strah kao ovaj od potresa ili korone, strah od prirodne nepogode za koju ne znaš na kojem te uglu može dočekati, strah evolucijski prisutan u ljudskom rodu; ovo je umjetan strah, proizveden da bi se njime vladalo, da bi se tlačilo, strah kao proizvod zla, strah koji ubija sve ljudsko i plemenito. Svi smo mi, bez obzira na to u kojem smo hrvatskom gradu preživjeli rat, očekivali da će nakon njega doći nešto bolje, neki upgrade. Moraš u to vjerovati da bi ostao normalan. Ali dobili smo umiveno ili manje umiveno zlo s kojim se nismo znali nositi. Odgajani smo da poštujemo sustav, da poštujemo javno dobro, da se odnosimo s uvažavanjem prema zajedničkom i da u njemu sudjelujemo, a preko noći smo bačeni u potpunu opreku svega što su nas učili, nastupio je grabež koji se odvijao pod krinkom domoljublja ili čak i bez krinke jer – koga briga. Bojim se da nismo postali bolji ljudi, ali neki pomaci su ipak ostvareni, neke slobode izborene, iako mi se često čini da smo još uvijek na početku puta, na početku civilizacije solidarnosti, jednakosti, ravnopravnosti i slobode koja bi se, nazovite me naivnim, trebala podrazumijevati, a ne da nas svaki nagovještaj, svaka naznaka takvog normalnog društva rasplače od ganuća.

Znamo da odrastanje uz Internet mijenja sinapse u ljudskome mozgu; jeste li i vi žrtva potrebe za brzim potezima; imate li strpljenja za polagane odnose i ljude? Pripadate generaciji koja je praktički naučila prvo tipkati a tek onda pisati… Je li to na neki način odredilo kako i što pišete?

Ipak sam malo stariji od toga, prve priče koje sam objavio, negdje tamo 2003., napisao sam rukom u bilježnicu i onda ih kasnije prekucavao jer mi je tako bilo lakše i prirodnije. Kada se spomene pisanje, ja i dalje prvo zamislim olovku u ruci a ne tipkovnicu. I dalje često pišem rukom, u tome uživam. Da, pisanje na tipkovnici je brže i praktičnije, ali tekst koji napišem rukom i onaj koji otipkam mogu biti potpuno različiti, bez obzira na to što ih je pisala ista osoba. Tipkovnica je prebrza. Misao stignete zapisati i prije nego što ste je domislili do kraja. Kada pišete rukom po papiru taj proces je duži i sporiji, ruka je spora, ono što uspijete zapisati već je na neki način rafinirano, pročišćeno; dok ste zapisivali rečenicu već ste s nje oljuštili nepotrebne i suvišne slojeve. Ja volim polagane odnose, sviđa mi se sve što se odvija polako. Prije ovog prisilnog boravka kod kuće bio sam u situaciji da sam stalno negdje jurio, posao, obavljanje stvari, obaveze ovakve i onakve. To me mučilo jer, iako se mogu prebaciti u taj mode jurnjave i efikasnosti, moj je prirodni ritam sporiji, kontemplativan. Zato mi ova zatvorenost u stanu ne pada previše teško, imam se vremena posvetiti stvarima onoliko koliko stvari zaslužuju. Ili je tako barem u teoriji…

Svatko tko vas je ikada čuo govoriti zna da je humor svakako jedna od vaših kvaliteta. Vi ste i novinar i kritičar i urednik…. Koliko vas opći realitet u kojemu živimo opterećuje u pisanju, pomaže li vam humor? Može li književnost biti apolitična, kad je zapravo sve što kažemo politično?

Hvala na ovoj opasci za humor. Ali lakše mi je biti duhovit u živom razgovoru nego u pisanju jer moj je humor stvar trenutka, reakcije na situaciju, a u pisanju ne volim sam sebi namještati teren da napišem nešto smiješno; to mi se čini nekako preuzetno i neiskreno. Volio bih znati prenijeti u prozu te duhovitosti iz stvarnog života, tome se još učim, još tražim pravi recept. Naravno da me opterećuje opći realitet, ja sam dio ovog svijeta i ne mogu ga isključiti iz svojih misli, ma koliko bi to nekad bilo poželjno i zdravo. Sve što pišem na neki je način odraz svijeta u kojem živimo, pogled kroz moju optiku koja možda nije nešto posebno originalna, ali je moja, druge nemam. Književnost ne može biti apolitična, to je sasvim jasno, ali ja ne volim parolašku književnost, agitatorsku, onu kod koje se srž književnosti gubi zbog inzistiranja na promicanju određenih ideja. Daleko mi je draža suptilnost, književnost pruža priliku da svoje stavove izraziš jasno, ali ne nasilno, mogućnost da utječeš na čitatelja tako da ga usmjeriš, da mu otvoriš neki novi smjer za razmišljanje, da ga natjeraš da si postavlja prava pitanja. Ako pisac to uspije, mnogo je postigao.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.