Mol u Wiganu više ne postoji. Nepobitnost je, dakle, da nekoć jest izvirivao iz mora kako bi raznim, mahom teretnim, brodicama poslužio kao privezište i njegovo današnje otklanjanje iz vizure malog sjevernoengleskog mjesta ne bi, jer je George Orwell u prvom hrvatskom prijevodu netom objavljene knjige “Put do mola u Wiganu” radio davne 1936., utjecao na percepciju ili recepciju tog djela da i sam autor, nekoliko godina kasnije, nije jednom prilikom rekao da sporni mol nikad nije vidio vlastitim očima. U prošlosti uz njega doista jesu pristajali brodovi za prijevoz uglja, ali i Orwell je o njemu samo slušao - najprije od Jacka Hiltona, kojemu se obratio za pomoć oko pronalaska smještaja na sjeveru Engleske, a potom od radnika, svojih sugovornika, čija su (poneka) iskustva i razmišljanja zastupljena u ovoj reportažno-esejističkoj knjizi. Svakako jest neobično na fakciji temeljenoj knjizi dodijeliti naslov gotovo poetskih konotacija, asocijaciju na put bez odredišta, no u ovom slučaju ne i posve pogrešno. Naime, poput Lorcine Cordobe, i Orwellov je Wigan tek simbol - na prvoj razini, ozrcaljenoj u prvom dijelu knjige, predstavlja izmješteno središte radničkog čemera sjeverne Engleske, dok na drugoj razini, kroz esejistički postavljeno pitanje o smislu i važnosti socijalizma, predstavlja nemogućnost pronalaska univerzalnog ili barem široko primjenjivog odgovora. Put do mola u Wiganu na objema će razinama završiti kao staza bez svršetka. U tekstu se nazire da autor u to ulazi svjesno i gotovo sa zadovoljstvom prihvaća takav rezultat. Za propitivanje iskustva radničke klase na posljedicama Velike depresije pogođenom sjeveru Engleske nije ga potakla neka intrinzična potreba, unutarnja iskra ili stvarateljska nit, nego zamolba poznanika i izdavača njegovih dotadašnjih djela, Victora Gollancza. On je, osim kao nakladnik, djelovao i kao društveni reformator, a sudeći prema tome što je od Orwella zatražio da istraži život engleske radničke klase kako bi o njemu mogao napisati roman toliko snažan da njegovi odjeci neće moći proći nezapaženo, osvijestit će narod i natjerati ga da ustane protiv vlasti koja takvo postupanje spram radničke klase dopušta, bio je i nepopravljivi sanjar. Ne, doduše, bez smisla za kapitaliziranje vlastitog rada jer, nakon što mu je pisac rukopis isporučio, shvatio je Gollancz da se promjena koju anticipira možda neće svidjeti njihovim najvjernijim potrošačima. Kroz oba si dijela, naime, Orwell postavlja dva pitanja - zašto klasne razlike postoje i u trenutku postojanja načina njihova dokidanja te zašto socijalizam ne uspijeva, čak i kad postoje sve naznake da bi trebao uspjeti. U prvom se dijelu bavi neposrednim detaljiziranjem života u industrijskim gradovima, i to čini s gorljivim emocionalnim angažmanom. Brz je to obilazak najdubljim ljudskim jadom, no ipak prikazuje sve njegove najvažnije i najstrašnije čimbenike, dotrajale, truljave kuće, nedostatak zahoda, nezaposlenost i nezapošljivost, odvratnost nekvalitetne i nedostojne prehrane, a Orwell naposljetku poentira da krivica nije na ljudima, nego na nametnutim im uvjetima i vrlo je odlučan u tome da u čitatelja osvijesti činjenicu da su klase ponajviše definirane situacijama.
Unatoč Gollanczovim svesrdnim naporima da drugi dio teksta ukloni (ili barem nekakvim neuvjerljivim predgovorom ublaži), ustrašen pred mogućim kritikama ljevičara pod čijom je egidom knjigu prvi put i objavio, upravo je drugi dio ono što “Putu” i danas, gotovo 85 godina od objave, daje na relevantnosti. Ako je prvi dio bio “put”, drugi predstavlja kratke, autobiografske izlete po Orwellovoj prošlosti u službi rasprave o učinkovitosti socijalizma. O svojem odrastanju progovara kako bi pokazao lakoću nastajanja i ukorijenjavanja predrasuda u umove pojedinaca iz kojih ih je potom teško istjerati. Pozicionirajući sebe kao simbol srednje klase, Orwell pokazuje kako smo svi laka meta klasnih predrasuda i kako moramo raditi unutar vlastitih ograničenja ne bismo li se iznad njih izdigli.
Naposljetku, a kao sponu gornjih dvaju narativa, u koštac se hvata s pitanjem socijalizma i njegova neuspjeha, a kao odgovor nudi zagovaranje mehanizacije kao vida napretka, što će odbiti “pravu vrstu ljudi”, a svoju kritiku mehanizacije zasniva i na njezinim utopističkim literarnim prikazima, ponajviše onima H. G. Wellsa. Također, kako je prikazao na vlastitom primjeru, predrasudama će trebati dulje da nestanu pa Orwell predlaže da se klasne podjele zanemare i da se temelj socijalizma zasnuje na pravednosti i jednakosti što će, uvjeren je, sve razumne ljude privući socijalizmu. No godina je 2021., mol u Wiganu i dalje je tek vinjeta iz povijesti jednog od mnogih engleskih gradića, a ljudi, koliko god razumni ili nerazumni bili, i dalje se dijele...
