Do sada nepreveden Orwell ili zašto se ništa ne mijenja još od prošlog stoljeća?

Turobno zdanje s ružnjikavim podstanarskim sobama u kojem prebiva Gordon Comstock zaposjela je kolonija aspidistri. U ovakvoj pomalo nadrealnoj slici vegetacijske bujnosti u sumračnoj klaustrofobiji nekoliko promašenih života zbijenih u kvadrate jedne bezoblične najamne zgrade ogleda se predapokaliptična atmosfera cijelog romana vabljivo naslovljenog “Ne daj se, aspidistro” (Keep the Aspidistra Flying, prev. Vjera Balen-Heidl). Spomenuti Gordon u ratu je s jednom od odioznih mu biljnih sustanarki - između njega i te aspidistre bila se razvila neka prisnost ponikla iz mržnje - jer za ovog mladog čovjeka one predstavljaju sve što ga ojađuje, od čega ne može pobjeći, a to je prije svega njegov deprivilegirani položaj, koji je budalasto idealističkim naporima uspio dodatno unazaditi, kao i nedostatak društvenoga kapitala, što ga osujećuje u egzistencijalnom napretku i umjetničkom probitku. “Gordon je s aspidistrom bio u nekoj vrsti zavade. Nekoliko ju je puta kradomice htio usmrtiti - ne zalijevajući je, gnječeći vruće opuške o njezinu stabljiku, pa čak i posipajući sol po zemlji u loncu. Ali te su vražje biljke praktički besmrtne. Gotovo u bilo kakvim uvjetima mogu se nekako klonulo, bolesno održati na životu.” Subjekt naslova četvrtog romana Georgea Orwella zeljasta je lončanica relativno neugledne pojavnosti, ali proslavljene otpornosti, koja je 52 53 navodno u viktorijansko vrijeme jedina podnosila zrak u onodobnim kućama kontaminiran plinskim svjetiljkama i pećima na ugljen. Orwell je ovdje postavlja kao simbol deklasiranog nižeg srednjeg sloja, skrajnutog, nezahtjevnog i kmetski izdržljivoga, koji kukavno postoji, bez samosvijesti, želja i budućnosti. A Gordona upoznajemo kao slabog ili barem do tada neprepoznatog pjesnika koji će nakon jednog beznačajnog uredskog namještenja, potom i iznenađujuće plodne, ali kratkotrajne epizode u marketinškoj agenciji objaviti rat bogu novca i zaposliti se u knjižari, gdje je toliko mizerno plaćen da se jedva prehranjuje. Na pragu 30., ovaj očito dezorijentirani tip vodi krajnje bijednu egzistenciju, njegovim jedinim uspjehom mogli bi se smatrati “Miševi”, opskurna i nezapažena pjesnička zbirčica.