Turobno zdanje s ružnjikavim podstanarskim sobama u kojem prebiva Gordon Comstock zaposjela je kolonija aspidistri. U ovakvoj pomalo nadrealnoj slici vegetacijske bujnosti u sumračnoj klaustrofobiji nekoliko promašenih života zbijenih u kvadrate jedne bezoblične najamne zgrade ogleda se predapokaliptična atmosfera cijelog romana vabljivo naslovljenog “Ne daj se, aspidistro” (Keep the Aspidistra Flying, prev. Vjera Balen-Heidl). Spomenuti Gordon u ratu je s jednom od odioznih mu biljnih sustanarki - između njega i te aspidistre bila se razvila neka prisnost ponikla iz mržnje - jer za ovog mladog čovjeka one predstavljaju sve što ga ojađuje, od čega ne može pobjeći, a to je prije svega njegov deprivilegirani položaj, koji je budalasto idealističkim naporima uspio dodatno unazaditi, kao i nedostatak društvenoga kapitala, što ga osujećuje u egzistencijalnom napretku i umjetničkom probitku. “Gordon je s aspidistrom bio u nekoj vrsti zavade. Nekoliko ju je puta kradomice htio usmrtiti - ne zalijevajući je, gnječeći vruće opuške o njezinu stabljiku, pa čak i posipajući sol po zemlji u loncu. Ali te su vražje biljke praktički besmrtne. Gotovo u bilo kakvim uvjetima mogu se nekako klonulo, bolesno održati na životu.” Subjekt naslova četvrtog romana Georgea Orwella zeljasta je lončanica relativno neugledne pojavnosti, ali proslavljene otpornosti, koja je 52 53 navodno u viktorijansko vrijeme jedina podnosila zrak u onodobnim kućama kontaminiran plinskim svjetiljkama i pećima na ugljen. Orwell je ovdje postavlja kao simbol deklasiranog nižeg srednjeg sloja, skrajnutog, nezahtjevnog i kmetski izdržljivoga, koji kukavno postoji, bez samosvijesti, želja i budućnosti. A Gordona upoznajemo kao slabog ili barem do tada neprepoznatog pjesnika koji će nakon jednog beznačajnog uredskog namještenja, potom i iznenađujuće plodne, ali kratkotrajne epizode u marketinškoj agenciji objaviti rat bogu novca i zaposliti se u knjižari, gdje je toliko mizerno plaćen da se jedva prehranjuje. Na pragu 30., ovaj očito dezorijentirani tip vodi krajnje bijednu egzistenciju, njegovim jedinim uspjehom mogli bi se smatrati “Miševi”, opskurna i nezapažena pjesnička zbirčica.
Književni časopisi ne objavljuju mu pjesme samo zato što, smatra on, nije dio snobovskih kulturnjačkih krugova; Ravelstona, jedinog prijatelja, inače dobrohotnog salonskog ljevičara iz bolje kuće (kojem se Orwell ponegdje blago izruguje) viđa sve rjeđe jer nema novca za piće, a ne dozvoljava da ga ovaj počasti; odnos s djevojkom koju voli stagnira, razlog tome, uvjeren je, njegova je nepopravljiva dekintiranost. Orwellov protagonist iritantan je u svojoj autodestruktivnosti, pun prezira prema vlastitoj familiji i frustriran klasnom stigmatiziranošću koju vuče kao jedino nasljeđe, što ga u ranijim danima nije priječilo da prihvaća financijsku pomoć požrtvovne sestre, kao i majke, koja je kao postarija nastavnica klavira ugrožavala zdravlje držeći poduku po kućama ne bi li njemu omogućila kvalitetnije obrazovanje, koje on naposljetku neće znati kapitalizirati. Imamo, dakle, uskoro tridesetogodišnjaka s teškom traumom, i to socijalnom, koju je prouzročila svijest o dominaciji novca u kapitalističkom svijetu, u kojem se njegova obitelj nije uspjela snaći, a on se svjesno neće htjeti prilagoditi. Mladić je opsjednut idejom kako materijalno upropaštava živote u svakom smislu, pa i onom najosobnijem, međutim ispada da se upravo on, principijelno izbjegavajući novac, njime opterećuje mnogo više od onih koji ga zarađuju ili naprosto otprije imaju. Uz kroniku financijskih i intimnih problema ovog oniskog, krhkog i uvijek otrcanog idealista, Orwellov roman donosi vrlo plastičan prikaz londonskih prilika 1930-ih godina. “Ne daj se, aspidistro” oporo je humorna društvena satira ustremljena na klasno pitanje i kritiku kapitalizma, znači, Orwellove rekurentne teme, gdje se, između ostalog, zdvaja nad činjenicom da više nema zdravog srednjeg sloja, nad čime, uostalom, očajavamo i mi danas. Tu je i nerješiva Gordonova dvojba - trebamo li ustrajavati na ekskluzivnosti umjetničkog djelovanja kakvo ne osigurava financijsku sigurnost ni prestiž ili priuštiti sebi pristojnu egzistenciju pristajući na kompromise - koja će se poslije višemjesečnog romantičarski suicidalnog tvrdoglavljenja razriješiti happy endom. Taj varljivo sretan kraj ostavlja trpkiji aftertaste od prethodnih tristotinjak u biti poprilično neveselih stranica, jer napisan je u melodramatskom ključu, u skladu s malograđanskim poimanjem sreće. Premda je “reklamiranje najprljavija podvala što ju je kapitalizam dotad smislio”, Gordon će se, kad mu djevojka zatrudni, vratiti marketinškoj branši, u kojoj je praktički i startao, i prepustiti se predvidljivosti urednog obiteljskog življenja.
Nakon što uporno odbacuje svaki ozbiljniji ili bolje plaćen posao jer bi ga takav podčinio bogu novca, odjednom iznova postaje dijelom iskvarenog svijeta kojem je uzaludno odbijao pripadati. Simptom konačnog pomračenja bit će kad poraženi Gordon u novom domu na zaprepaštenje svoje friške supruge, a bome i čitatelja, poželi što? E pa aspidistru. George Orwell je, kao izrazito politički angažiran autor, u svom eseju “Zašto pišem” (Why I Write) 1946. ustvrdio da politički tekst želi učiniti umjetnošću. S pozicije vječnog autsajdera Orwell, pravim imenom Eric Arthur Blair, žestoko je kritizirao kapitalistički sustav njegujući svoj specifičan, skoro ekscentričan oblik socijalizma. Pisao je autofikcije temeljene na vlastitim živopisnim iskustvima službovanja u burmanskoj kolonijalnoj policiji, gladnog potucanja po Parizu i Londonu, sudjelovanja u Španjolskom građanskom ratu. Totalitarnim režimima od nacizma do staljinizma bavio se, kako znamo, u kultnim fikcijama, alegorijskoj “Životinjskoj farmi” i distopijskoj “1984.”. Ne bismo baš rekli da je “Aspidistra” (ekranizirana 1997.) od Orwellovih najdojmljivijih proza; unatoč teškim temama pisana je doduše opušteno, sočno i počesto humorno, ali ipak malko razvučeno i mjestimice repetitivno. No vrijedan je ovo prijevod i važno čitateljsko iskustvo jer, kako u pogovoru podsjeća Denis Peričić, osim “Svećenikove kćeri” (A Clergyman’s Daughter), eksperimentalnog romana kojim je autor bio nezadovoljan, nepreveden na hrvatski od njegovih devet za života objavljenih naslova donedavno je ostao još ovaj. Zahvaljujući koprivničkom Šarenom dućanu, od veljače ove godine domaća publika ima priliku nadoknaditi Orwellovu crnohumornu društvenu kritiku iz 1936., koja osamdeset i pet godina od izvornog izdanja precizno govori i o našem vremenu.
