Proteklih sad već skoro i desetljeće Osijek je izgubio gotovo cijelu alternativnu scenu. Tome svjedoči i mrežna rasprava Akademije za umjetnost i kulturu, “KoronaOSKultura-2”, koja je krajem travnja pod kišobran nezavisne kulture stavila, primjerice, Miju Dimšić i dječji kreativni centar uz ostatke upornih boraca, umjetničku organizaciju Teatar to go i udrugu ReArt. Počeci Ljeta u Tvrđi (danas Osječkog ljeta kulture), prisutnost suvremenog plesa i performansa, izvedbe u Barutani i STUC-u danas su stvar prošlosti. Na tu smo se prošlost lijeni osvrtati, pogotovo kad u institucijama prevladaju uglavnom staromodni izričaji, a prostor za pobunu sve se više sužava. Možda smo prometno i internetski povezaniji, no kultura izvan Zagreba nikad nije bila izoliranija. Zbog toga se otvaranje Kulturnog centra Osijek tijekom 2019. činilo kao nužan vjetar u leđa ne samo dijelu nezavisne scene i studentima nego i programima kojima kronično nedostaje adekvatan prostor. Čak i u dugoj, mračnoj korona zimi Centar je producirao programe i postao jedna od vitalnijih ustanova u gradu. Doduše, bez jasne profilacije, ali s dobrodošlim entuzijazmom.
Tako je u koprodukciji Kulturnog centra Osijek i koprivničkoga kazališta Oberon nastala malena, komorna predstava “Ana, njezine najbolje namjere”, u režiji i prema tekstu Damira Mađarića. Na sceni poput manje blještavoga kabarea razmješteni su polukružno stolovi za dvoje sa svijećama. Prevladava intimizam, čak i kad uobičajenu barsku komociju prekida ulazak Maje Lučić i Vjekoslava Jankovića. Scenografija Marte Crnobrnje skromna je, pokoji stolac i tama.
Kostimi Marije Šarić Ban u jednostavnim crnim i crvenim tonovima već na početku sugeriraju moguće te predvidljive obrate. Mađarić preslaguje jednosatnu izvedbu na temelju Bergmanovih romana o vlastitim roditeljima s prijelaza osamdesetih u devedesete godine prošlog stoljeća: “Rođeni u nedjelju” (film poslije režira njegov sin Daniel), “Razgovori u četiri oka” (uglavnom o majci, režira film Liv Ullmann), “Najbolje namjere” (šesterosatni film režira Billie August) i “Moj život” (autobiografija).
Nepredvidljiva majka Karin i pravovjerni luteranac otac Erik u “Najboljim namjerama” i Mađarićevu čitanju postaju Ana i Henrik. Ingmar još nije rođen. Oni su kompleksni, tvrdoglavi ljudi s najboljim namjerama, no koliko god se trudili, za njih je nemoguće da budu sretni. Ana je obrazovana, želi više od života, dok je Henrik siromašan te vjeruje u čvrstu disciplinu. Na tijelo braka ne uspijevaju nalijepiti svakodnevni trud, pa je kostur cijelo vrijeme u stalnim napetostima, izdajama, boli, grijehu i okrutnosti. Koliko su u filmskoj inačici ti prijelazi, iako melodramatski, ipak suptilni, toliko u predstavi Maji Lučić i Vjekoslavu Jankoviću nedostaje čvršće vodstvo, bolji dramaturški šav koji bi sve emotivne prijelaze i sukobe omekšao, a ne ih stavljao u poziciju čekanja izmjene svjetla (Igor Elek) ili povlačenja u mrak pozornice. Vidljivo je s koliko posvećenosti Lučić pristupa vlastitom licu, hladnom i čvrstom, no nedostaje joj rada iznutra kako bi se emocije manje gubile u izvanjskim, tipičnim gestama pretjerivanja. A Janković s mnogo manje strasti pristupa vlastitom licu te nam na trenutke nije posve jasno koja to magična sila dvoje nesretnih ljudi i dalje drži zajedno.
Kad su Bergmana studenti Američkog filmskog instituta upitali što bi radije izabrao, kazalište ili film, bez oklijevanja je odgovorio – uvijek kazalište jer je vjerovao u prirodnost umjetnosti gdje se zajednički otkriva mudrost u pozadini jedne drame. Čak i kad su stvari u kazalištu zahrđale, funkcioniraju zbog iskustva, zaključuje. Mađarić je imao adute u zbilja bogatim Bergmanovim tematskim slojevima. No nasumičnim preslagivanjem te puštanjem glumaca da sami iznađu put propustio je priliku da “Ana, njezine najbolje namjere” bude ljestvicu iznad podnošljive osječke kazališne svakodnevice. Zanemarivši prošlost s početka, i takva je predstava određeni pomak. Iako je teško s obzirom na nimalo skromne potencijale pristati na stalno koračanje unatrag, kad je budućnost nepredvidljivija i uvelike uzbudljivija. Osječka kulturna scena treba prestati poput Ane “slaviti vlastite poraze” i hrabro zakoračiti u 21. stoljeće.
