Aktivistička se književnost, u posljednje vrijeme, nametnula kao najmoderniji, gotovo i najpomodniji, oblik proznog stvaralaštva, a angažirana se djela u pravilu nalaze među finalistima, ako već ne i dobitnicima, najprestižnijih nacionalnih i međunarodnih književnih nagrada. No počesto se u takvim tekstovima dogodi da aktivizam prevlada i, u najgrotesknijoj maniri, iz polja književnog istisne književnost pa se djelo okarakterizirano kao "prozno" počesto čita kao promišljen i podroban, unatoč tome suh i ogoljen, pamflet.
A češki pisac, pjesnik i novinar Jachym Topol po svojem je aktivističkom, disidentskom djelovanju poznat još od polovice osamdesetih godina prošlog stoljeća. Štoviše, zbog disidentskih ideja njegova oca Josefa, češkog dramatičara, mladom je Topolu bilo zabranjeno pohađati fakultet, a osim vlastitim radom istaknuo se i pisanjem stihova za poprilično anarhistički bend brata mu Filipa. Stoga, kad se posljednji roman Jachyma Topola "Osjetljiv čovjek" predstavlja kao priča svjesna vremena u kojem je stvarana, politike i odraz dubokog stanja suvremenog europskog društva, čitatelj s pravom postaje oprezan. S pravom, ali ne i utemeljeno jer priča "Osjetljivog čovjeka", putujućega glumca i oca male obiteljske karavane, jedan je od najboljih suvremenih gorko-slatkih izdanaka češke književnosti.
U svojoj posebnoj dinamici i ritmu, "Osjetljiv čovjek" donosi priču o Mooru, sredovječnom putujućem glumcu koji se, nakon raznih putešestvija po Europi, krađe luksuznog crnog BMW-a poznatog francuskoga glumca u Ukrajini, raznih krađa, među kojima je najupečatljivija ona bande utjerivača dugova, odluči vratiti u Češku jer Europa više, čini im se, nije sigurno niti prema strancima prijateljski nastrojeno okruženje. No po dolasku "kući" shvaća da kuće, zapravo, i nema jer i u zemlji se za izbivanja štošta promijenilo, a otac se, nakon što biva pogrešno optužen za punčevo ubojstvo, mora ponovno dati u bijeg. I to ponovno u suludu vrstu bijega u kojoj susreće razne kreature s društvenog dna poput kurvi, utjerivača dugova, razbijača i zločinaca, pripadnika lokalnih bandi, stvarno opasnih tipova, ali i pokojeg momčića precijenjenih mogućnosti. Crtajući tu fresku, Topol, kroz inteligentne i promišljene dijaloge, kao i one besciljne, posve bizarno ubačene u tekst, doista oslikava prilike u suvremenoj Europi, no ne u smislu političke korektnosti ili pretjeranog naglašavanja političke situacije. Oslikava ljude, i to one s društvenog dna, najčešće zaboravljene, a zapravo najbolje i najzanimljivije vodiče suvremenom europskom geografijom.
Bizarnost i grotesknost i ovoga su puta među glavnim odlikama Topolova stila, groteskne se scene dinamično izmjenjuju sa zanimljivim karakterizacijama, gotovo studijama likova koji se, ako išta, snalaze u promjenjivom svijetu, zbunjeni njegovom nestalnošću i neprihvaćanjem. I svi su oni, kao da Topol zaključuje, u svojoj grubosti itekako osjetljivi. A upravo ta mjera i osjećaj za čovjeka autora čine možda više ne "najmlađim klasikom češke književnosti", ali jednim od najvažnijih njezinih suvremenih autora.
