Kad se podigne zastor u londonskom Nacionalnom kazalištu, Othelo se predstavlja kao moćni ratnik u prizoru zastrašujuće agresije. Neposredno prije njegova dolaska, na stražnjem zidu minimalističke suvremene scenografije projiciraju se naslovi programa engleskih uprizorenja toga djela u luku od 1634. do 2022. godine. Sve je spremno za novu kazališnu verziju slavne Shakespeareove tragedije, koju prvi put u povijesti tog londonskog teatra režira “crni redatelj”, zamjenik ravnatelja središnjeg britanskog teatra, Clint Dyer. I sve su oči uoči premijere, krajem studenog, bile uprte upravo u njega s mnogobrojnim pitanjima fokusiranima oko spekulacija hoće li mu vlastita rasa odrediti smjerove redateljskog rukopisa i u njega učitati neka nova i još do sada za englesko kazalište neviđena ili neuobičajena značenja.
U najnovijoj programskoj knjižici Dyerova “Othella”, u prvom tekstu pod nazivom “Višestruko i kontradiktorno”, autorica Farah Karim-Cooper, profesorica na Shakespeareovim studijama Londonskog sveučilištu, istražuje što je inspiriralo Shakespearea dok je pisao “Othela”. Kao njegov najvažniji literarni uzor nalazi izdanje kratkih talijanskih priča o ljubavi, braku i prevari koje je objavio Giraldi Chintio pod nazivom “Gli Hecatommithi” godine 1565. Chintiova verzija priče je manje zadivljujuća od one koju očekujemo, a zapravo mnogo brutalnija. Spominje u informativnoj formi da se Dezdemona, jedini imenovani lik te priče, udala za hrabrog Maura koji je nagrađen za svoja vojna dostignuća i promaknut u zapovjednika mletačke vojske na Cipru. A potom se odvila priča o prijevari, ranjivosti, ljubomori i lažima, što je dovelo do ubojstva nevine žene. Kod Cinthia, naglašava Karim-Cooper, postoji jasni motiv zbog čega je Zastavnik (koji tad još nije imenovan Jagom) uvjerio Maura u Dezdemoninu prevaru s Kaplarom. Riječ je o Jagovoj ljubavi prema Dezdemoni koju je Dezdemona jasno odbila. Upravo se taj atraktivan motiv ljubavi i ljubomore stoljećima koristio kao glavni pokretač jedne od Shakespeareovih najizvođenijih tragedija. “Gledajući samo jednu osobu kao izvor rasne agresije, propuštamo dublji rasizam unutar struktura društva koji je Shakespeare prepoznao”, navodi se u uvodnom tekstu i naglašava kako su zapravo teme rasizma i mizoginije bile u središtu interesa Shakespeareove dramske naracije.
Kao što Shakespeareova tragedija nudi pomno razrađene likove, a ne obične brojke i puke rasne stereotipove, Dyerova predstava ne upućuje isključivo na jedno značenje niti će biti zapamćena samo po tome što ju je prvi put u povijesti središnjeg britanskoga nacionalnog kazališta režirao redatelj crne boje kože, one iste boje koje je i glavni lik predloška, a za čije su se interpretacije sve do 1980-ih godina glumci u engleskom kazalištu bojili svoje lice ili tijelo u crno. Dyerovo uprizorenje je puno više od toga. Ono je po mnogo čemu doista uvjerljivi scenski prikaz našeg vremena koje je, uz sve dvojbe što ih ispisuju rasističko ksenofobični problemi te trajna društvena nelagoda zbog prisustvu Drugoga, prvenstveno vrijeme sklono krajnjoj manipulativnosti, i to u luku od one političke do osobne. Stoga je ljubomora potisnuta u neke druge planove, a Jago se pokazuje mnogo značajnijim likom od onoga čije je ime u naslovu. “Mizoginija kulture spojena s njezinim rasizmom stvara otrovnu tempiranu bombu. Dok su mnoge produkcije usredotočene na Jagovu pojedinačnu zlobu, važno je napomenuti da je Jagov uspjeh u promjeni Othelova pogleda na njegovu ženu moguć samo zbog sustava vrijednosti u koji su oboje ugrađeni”, piše Zoë Svendsen u tekstu pod nazivom “Povezivanje kroz različitosti”.
Jago u sjajnoj interpretaciji britanskoga glumca Paula Hiltona, koji se proslavio brojnim ulogama u vodećim britanskim teatrima te na Broadwayju, kao i u televizijskim serijama i filmovima, doista je lik kojeg s lakoćom danas možete sresti ako ne u životu, onda svakako vidjeti na TV ekranima. Njegove manipulativne sposobnosti, iz perspektive naše naviknutosti na licemjerje vremena u kojem živimo toliko su prirodne da ih više ne možemo razlikovati od istine ili onoga što se podrazumijeva pod istinom. Zavodljivost njegova govora, odnosno priče kojom zavodi Othela, jednaka je svakodnevnoj zavodljivosti raznih “priča” u koje povjerujemo ili se pravimo da smo povjerovali kako bismo pokazali da se snalazimo u svijetu oko nas. Fascinantna je upravo prirodnost te Jagove lažljivosti i mogućnost njegove transformacije koja postaje stvarnom tako da i gledatelji u dvorani kazališta u jednom trenutku ne razlikuju zbilju od fikcije, pitajući se je li ipak riječ o nekoj novoj reinterpretaciji Shakespeareova klasika u kojoj je Dezdemona odlučila prevariti Othela.
”Jago Paula Hiltona je spletkar pognutih ramena s brkovima poput četkice za zube, razdjeljkom sa strane i crnom košuljom, izgleda kao tužna satirična karikatura Hitlera. On sam očito nije vođen rasnim predrasudama: poput Jokera Heatha Ledgera, postao je sitni političar, a ne klaun ubojica, živahan je i nihilistički nastrojen, dok su njegovi postupci uglavnom nedokučivi. On želi uništiti Othela, iz razloga koji nisu jasni i vjerojatno ni ne postoje. Dok se Kinnearov Jago osjećao prepoznatljivim kao psihopat, Hilton je agent čistog kaosa: da nije uništavao Othela, uništavao bi nekog drugog. Ali zbog svoje mete, on vješto manipulira i raspiruje ugrađeni rasizam u javnosti - u najstiliziranijim scenama doslovno tjera gomilu da trza okolo poput lutaka bez lica na koncima. Kad se predstavlja kao zabrinuti prijatelj Othela kako bi ga okrenuo protiv Dezdemone, ovaj Jago je jednostavno neumoljiv. Stoga prizori djeluju krajnje iscrpljujuće, s osjećajem da Jago neće otići ili ušutjeti dok ne uspije”, zabilježeno je u kritici Andrzeja Lukowskog u magazinu Time Out.
Jago, naime, zna, puno bolje od Othela ili bilo kojeg drugog lika zatočenog u ovoj tragediji, da se laž danas s lakoćom može “prodati”, samo ju je potrebno lijepo zapakirati i nekoliko puta ponoviti. Stoga se i ne trudi previše biti uvjerljiv u sadržaju, koliko u formi svoje zavodljive manipulacije. Svijet oko nas i mi u njemu pristajemo svakodnevno na mnogobrojne manipulacije, i ne možda zato što ne vjerujemo u istinu, nego zato što nam se za istinu ne da boriti. I sami smo tako ne više svjedoci, nego prije svega akteri sveopće hipokrizije u kojoj sudjelujemo pravdajući se da nismo na nju pristali, nego nam je nametnuta. Jago laže zato što je zaljubljen ili zato što je rasist. Tu je laž prilično jednostavno objasniti, ona bi čak u nekom dubljem psihoanalitičkom prijenosnom istraživanju traumatskih posljedica bila i razumljiva. No zašto mi danas neprestance lažemo sebi i drugima?
To se pitanje provlači kroz cijelu insenaciju Dyerove predstave. Pomoću tog pitanja se okupljaju i brojne ostale reinterpretativne silnice koje se učitavaju u Shakespeareovu tragediju i čine je višeznačno suvremenom te samim tim i lako razumljivom današnjem britanskom gledatelju opterećenom brojnim krizama kroz koje Ujedinjeno Kraljevstvo sad prolazi. Najnoviji “Otelo” londonskog National Theatrea govori i onoj suvremenoj tragediji koja je u javnosti sve prisutnija, a koja tematizira obiteljsko nasilja. Te iako žene ovdje nisu svedene na žrtve, muškarci su, uključujući i samog Othela, kućni zlostavljači. Jer, uz Dezdemonu, i ona druga zlostavljana žena vidno se trese u društvu svog nasilnog muža Jaga i nosi krvavu masnicu na jednom oku.
”Rasa nije jedina napetost ovdje, uz seksualnu ljubomoru, tu se otvara i pitanje klasa. Dezdemona je drska i samouvjerena, daleko samouvjerenija od svog muža. Dok se on savija pod Jagovom navalom laži i aluzija, ona sebi ne čini uslugu time što mu se opetovano unosi u lice zbog mogućnosti da ponovno zaposli zgodnog Cassija u interpretaciji Roryja Flecka Byrnea - upravo ono što Jago želi da ona učini. Riječ je o inovativnom čitanju uloge glumice Roisy McEwen koja ne prelazi granice zadanog predloška. Njezina je Dezdemona samouvjerena i često sarkastična, nerijetko izgovara rečenice sumornim tonovima. Ne boji se svog muža i ne sluti nikakvu opasnost od njega do samoga kraja. Nakon gotovo tri sata napetosti, konačni slom je iznenadan i katastrofalan”, zapisano je u kritici objavljenoj nakon premijere u britanskom Guardianu.
Prije desetak dana, kad sam u subotnje prijepodne žurila na matineju “Othela” na južnoj obali Temze, bio je sveopći štrajk u britanskom željezničkom prometu te sam do londonskog National Theatrea iz Richmonda, gdje sam odsjela, uspjela doći tek jedinom linijom metroa koja je tih dana radila, linijom Piccadilly, koja povezuje zračnu luku Heathrow s gradom. Pri povratku, u ranim poslijepodnevnim satima, te posljednje subote prije Božića, osjećala sam se poput junakinje nekog katastrofičnog filma o smaku svijeta, jer sam s tisućama zagubljenih stanovnika Londona i tisućama turista uzaludno pokušavala naći bilo koji prijevoz koji bi me vratio na mjesto otkud sam krenula. London nakon Brexita je mjesto koje možda i najuvjerljivije danas svjedoči o kaotičnosti našeg vremena i kriznim posljedicama nekih brzih i nepromišljenih odluka. To je London koji je izgubio onu stabilnost koju Shakespeare zaziva na kraju gotovo svake od svojih slavnih tragedija.
