Neugodni 'dokument' o ljudskoj ludosti i posljedicama ekološkog nemara

Roman “Posljednji svoje vrste” Maje Lunde treći je u nizu autoričine tzv. klimatske tetralogije. Nakon “Povijesti pčela” i “Plavetnila” norveška književnica nastavlja pisati o ekološkim temama, egzistencijalnim izazovima suvremenog svijeta i klimatskim promjenama koje, bili mi toga svjesni ili ne, nepovratno utječu na život svih bića na planetu. U središtu romana je odnos ljudi i životinja (konja), koliko je opstanak jedne vrste ovisan o opstanku druge i što nas čeka u budućnosti nakon što ljudi izgube vezu jedni s drugima, s prirodom, životinjama, a gradovi, društvene vrijednosti, norme, običaji i civilizacija u kojoj danas živimo (p) ostanu daleka i nepovratna prošlost. I ovdje su pripovjedne linije isprepletene, poglavlja labavo povezana, a u njihovom središtu su likovi koje upoznajemo ponajprije kroz njihova razmišljanja i sjećanja. Kao da je i na taj način – razmišljanjem i sjećanjem likova – autorica htjela skrenuti pozornost čitatelju što će(mo) sve izgubiti i o čemu će(mo) se sve moći samo sjećati ako se i kao pojedinci i kao društva ekološki ne osvijestimo i ne poduzmemo upravo sad nužne akcije. Kroz trostruki vremenski okvir – Norveška 2064. godine, Mongolija 1992. i Sankt Peterburg 1880. godine (nije jasno zašto se taj grad u romanu spominje pod imenom Petrograd, koje će službeno dobiti tek 1914. godine) – otkriva se kako se mijenjao odnos čovjeka prema životinjama i prirodi tijekom nekoliko stoljeća i kako promjena tog odnosa i same prirode utječe na ponašanje ljudi i nestanak ljudskog društva.