Roman “Posljednji svoje vrste” Maje Lunde treći je u nizu autoričine tzv. klimatske tetralogije. Nakon “Povijesti pčela” i “Plavetnila” norveška književnica nastavlja pisati o ekološkim temama, egzistencijalnim izazovima suvremenog svijeta i klimatskim promjenama koje, bili mi toga svjesni ili ne, nepovratno utječu na život svih bića na planetu. U središtu romana je odnos ljudi i životinja (konja), koliko je opstanak jedne vrste ovisan o opstanku druge i što nas čeka u budućnosti nakon što ljudi izgube vezu jedni s drugima, s prirodom, životinjama, a gradovi, društvene vrijednosti, norme, običaji i civilizacija u kojoj danas živimo (p) ostanu daleka i nepovratna prošlost. I ovdje su pripovjedne linije isprepletene, poglavlja labavo povezana, a u njihovom središtu su likovi koje upoznajemo ponajprije kroz njihova razmišljanja i sjećanja. Kao da je i na taj način – razmišljanjem i sjećanjem likova – autorica htjela skrenuti pozornost čitatelju što će(mo) sve izgubiti i o čemu će(mo) se sve moći samo sjećati ako se i kao pojedinci i kao društva ekološki ne osvijestimo i ne poduzmemo upravo sad nužne akcije. Kroz trostruki vremenski okvir – Norveška 2064. godine, Mongolija 1992. i Sankt Peterburg 1880. godine (nije jasno zašto se taj grad u romanu spominje pod imenom Petrograd, koje će službeno dobiti tek 1914. godine) – otkriva se kako se mijenjao odnos čovjeka prema životinjama i prirodi tijekom nekoliko stoljeća i kako promjena tog odnosa i same prirode utječe na ponašanje ljudi i nestanak ljudskog društva.
U Norveškoj 2064. upoznajemo majku Evu i kći tinejdžericu Isu. Nastoje preživjeti na malom imanju brinući se za životinje čiji se broj smanjuje. Kći je željna ljudskog društva i priželjkuje da, kao i većina oko njih, i one postanu lutalice koje pješače Europom. Ljudi s nešto stvari na leđima lutaju bez doma i korijena u potrazi za hranom i privremenim skloništem. Stari kontinent odavno više nema granica, nema gradova, nema društva, trgovina, novca, posla, nema redovitih uroda zbog neprestanih kiša, nema zajedništva ni povjerenja među ljudima. Ljudi su podivljali kao životinje, socijalna distanca znači preživljavanje. U takvom osamljenom i opasnom svijetu jedino što još čuvaEvino srce da ne usahne od grubog života, depresije i neizbježne egzistencijalne propasti jesu njezini konji – posebno kobila i ždrijebe – i njezina kći Isa. Jednog dana Eva upoznaje lutalicu Louise i dovodi je kući…
U Mongoliji 1992. upoznajemo veterinarku Karen i njenog sina Mathiasa. Tvrdoglava i ustrajna odlučila je iz Europe vratiti u Mongoliju divljega konja kako bi se oni tamo opet razmnožili. Karen ne želi samo obnoviti populaciju divljih konja koji su bili izumrli na tom području nego i sina izvući iz teške ovisnosti. Možda tako iscijeli i njihov narušeni odnos i svoje slomljeno majčinsko srce? Mihael Aleksandrovič zamjenik je direktora Zoološkog vrta u Sankt Peterburgu. Predan je svom poslu, živi s majkom, udovicom, ugodnim malograđanskim životom onog vremena. Jednog svibanjskog dana 1880. nakon što je Zoološki vrt dobio kosti, lubanju i kožu drevnog mongolskog prakonja, izumrlog prije nekoliko tisuća godina, Mihael odlučuje napustiti ugodnu svakodnevicu i otputovati u Mongoliju po konje za svoj zoološki vrt. Na put kreće s poslovnim suradnikom Wolffom, koji će se pokazati nezaboravnim suputnikom iz više razloga... I u ovom romanu Lunde propitkuje čovjekovo ponašanje prema prirodi, njezinim stanovnicima i posljedice koje takvo (ne) djelovanje ostavlja. Premda fikcija, roman se čita kao neugodni dokument o ljudskoj ludosti i posljedicama ekološkog nemara, o hrabrosti preživljavanja u nemogućim uvjetima, o brizi za potrebite ljude i životinje, ali i o ljubavi koja, kao i voda, nađe svoj put, pa i usred nepreglednih i negostoljubivih mongolskih bespuća.
