Kultura
374 prikaza

Ovo društvo ne da predaha. Mrcvari malo-pomalo...

1/4
Facebook/Marco Missiroli
INTERVJU Studirao je komunikologiju i pripovijedanje, gdje mu je mentor bio Umberto Eco. Živi u Milanu i piše za časopise Corriere della Sera i Vanity Fair. ‘Vjernost’ je knjiga o maskama, objašnjava Missiroli...

Roman “Vjernost” talijanskoga književnika Marca Missirolija počinje nesporazumom: studenticu iznenada uhvati slabost, profesor priskoči da je pridrži, netko ih vidi u položaju koji izgleda kao da se grle. Oboje tvrde da među njima nema ničega, no sumnja ostaje – i to ne samo sumnja Carlove supruge Margherite u njegovu odanost nego i sumnja samoga Carla u vlastitu želju da bude vjeran. Iz te se sumnje rađa pukotina koja se širi, polako i bez milosti raspirujući potisnute želje i neostvarene ambicije, gurajući Carla i Margheritu u labirint samopropitivanja: možemo li biti vjerni sebi, a da ne izdamo ljude koje volimo? Strastveno emocionalan bračni roman čija je radnja smještena u ulice, zgrade, domove današnjeg Milana, “Vjernost” je Missiroliju donijela nagradu Premio Strega Giovani (o kojoj odlučuju mladi) 2019. te se našla u užem izboru za prestižnu Nagradu Strega. Ovo djelo, koje je bilo najprodavanija knjiga u Italiji 2019., prevedeno je u više od trideset zemalja, a već je u pripremi i Netflixova serija prema romanu. Tema “Vjernosti” ne štedi nikoga: istražujući napetosti u naizgled idiličnom braku para u tridesetima suočenog s iskušenjima naslaga njihovih želja i razočaranja, Missiroli pokazuje koliko su osjećaji kolebljivi, koliko je jaka snaga opozvane želje, koliko može biti destruktivna. Carlo i Margherita u sretnom su i stabilnom braku, odnos im je suptilna mreža ljubavi, povjerenja, podrške i razumijevanja. Zasijecajući u tamu njihova unutarnjeg života, Missiroli ih beskompromisno suočava s pitanjima: Što je izdaja? Jesmo li sigurni da oduprijeti se iskušenju znači ostati vjeran? Što ako time izdajemo sami sebe? Vjernost je luka koja nas čuva od oluja, ali i ogledalo u kojemu se svakoga dana iznova promatramo, nadajući se da ćemo prepoznati ono što vidimo. U svojoj studiji o neslobodi – jer, pokazuje ovaj pisac, živjeti s drugim znači odreći se sebe – Missiroli nudi njihova srca na pladnju; njega, nje, onog drugog, one druge. Marco Missiroli (1981.) autor je šest romana za koje je primio mnoge značajne nagrade. Studirao je komunikologiju i pripovijedanje u Torinu i Bologni, gdje mu je mentor bio Umberto Eco. Živi u Milanu i piše za časopise Corriere della Sera i Vanity Fair. “Vjernost” je knjiga o maskama, objašnjava Missiroli, maskama iza kojih svakodnevno pred drugima skrivamo sebe, maskama kojima drugi skrivaju sebe pred nama, zajedno razapeti u perpetuumu vječne potrage za mjestom kojemu ćemo pripadati i neprekidnog bježanja od usidrenosti. “Najvažnije se osjećaje izgovara šaptom”, kaže pisac. Pisanje je za njega sličan proces: šapat koji izgovorenome daje glas koji nadglasava najglasniji vrisak. Tiha snaga povezanosti njegovih protagonista širi se koncentričnim krugovima na njima više ili manje bliske ljude u burnom preispitivanju čežnji i neuspjeha, ali i izgleda da se održe zajedno, u priči čiji kraj potvrđuje njezin početak citatom Philipa Rotha: “Tako znamo da smo živi: jer nismo u pravu”. Knjigu je na hrvatski prevela Paula Jurišić, a objavio nakladnik Fraktura. Tim povodom, i uz pomoć prevoditeljice Antonije Radić, s autorom smo porazgovarali o vjernosti, izdaji i svemu onome između, od čega se sastoji ljepilo odnosa koje nas drži zajedno.

 BestBook:  U ovom romanu vjernosti pristupate iz vrlo zanimljive, drugačije perspektive, pokazujući kako vjernost u vezi ne znači samo biti vjeran partneru nego i sebi. Zašto vam je bilo važno pisati o toj temi?
Vjernost mi je važna jer sam želio naglasiti upravo tu unutarnju vjernost samima sebi, ne vanjsku vjernost drugima. U vremenu poput našega, kad se neki mehanizmi uzimaju zdravo za gotovo, svatko od nas potajno traga za nekim svojim slobodama, što ne znači nužno da ćemo ih ikada pronaći. Zato je “Vjernost” za mene manifest osobne slobode.
 

 BestBook:  Knjiga je na neki način generacijski roman – generacije na pragu sredovječnosti, pripadnika srednje klase koji su se u određenoj mjeri ostvarili na poslovnom planu, a iza sebe imaju nekoliko godina intimnog partnerstva. Čime su toliko razočarani? Živimo u svijetu naglašenog individualizma, povezanog s nizom društvenih i ekonomskih fenomena. Je li to njihovo razočaranje dijelom posljedica iste te opsjednutosti zapadnog pojedinca samim sobom?
Knjiga je to o razočaranju moje generacije i njezinu sukobu sa starijom generacijom koja neke vrijednosti smatra prirodnima. Zato su, recimo, nekretnine i kupnja nekretnina u ovom romanu tako važne, jer se u njima ogleda sraz generacija: kupovna moć starijih i zaduživanje mlađih. Razočarani smo jer smo upili sve rane svoga vremena. Obilježile su nas ne samo kolektivne rane, nego i individualne i, kako bismo se oduprli tim teškim vremenima, tom nevidljivom ratu, razvijamo opsesije. Svatko od nas ima svoje opsesije, Carlo je knjiški primjer toga: na prvi pogled on je gotovo klišej, profesor koji se zaljubi u studenticu i razvije opsesiju. No, on to čini i kako bi se oslobodio okova starije generacije.

 | Author: Fraktura Fraktura

 BestBook:  Govoreći o protagonistima “Vjernosti”, moglo bi se iščitati dosta sličnosti između Marca Missirolija i lika Sofije, studentice koja, poput vas, napušta Rimini radi studija u većem gradu. Njezina odluka da se vrati u Rimini posljedica je drugačije vrste razočaranja, razočaranja ekonomskih i intelektualnih migranata. Zanimljivo je da ste ju odlučili vratiti ocu, što je pomalo neočekivano ponašanje za mlade ljude u svijetu u kojem je “odabrana obitelj” postala popularnija od biološke. No, čini se da ono što mi možda tumačimo kao Sofijin poraz vi uopće ne vidite kao poraz?
Sofia je temeljni lik jer predstavlja nešto što na prvi pogled izgleda poput predaje: preseljenje u Rimini predaja je samo naizgled – ona ustvari ispočetka gradi svoj život jer zna da će u svojim korijenima pronaći zdrave temelje svega što joj je preostalo. Njezine majke više nema, i zna da uz oca može krenuti ispočetka, makar u provinciji. Ne riskira ostankom u Milanu jer zna da je to prevelik zalogaj, zna da se s Milanom ne može nositi. Ne samo da povratak ne znači predaju, štoviše, ona je jedini lik koji zna što će je usrećiti. Taj povratak, taj novi početak sačinjen je od sitnica, svakodnevnog života oca kojemu se vraća. To je vrlo skromno poimanje vlastitog postojanja. I upravo zbog toga, Sofia je krenula vrlo važnim putem.
 

BestBook:  Za roman ste osvojili nagradu Premio Strega Giovani, što znači da je doprla do mlađih ljudi, odnosno ljudi mlađih od vaših junaka, ljudi koji još nisu stekli njihovu mudrost i iskustvo. Kako to objašnjavate?
Bio sam vrlo zatečen kad je “Vjernost” osvojila nagradu Premio Strega Giovani. Po mom mišljenju, to znači da je mlađa generacija shvatila bit romana, upravo stoga što on secira rane novijih naraštaja, njihov odnos prema starijima, prema vremenu u kojem živimo. Tada sam spoznao da mladi već imaju svoje rane, već su ih prepoznali i rade na njihovom zacjeljenju.

 BestBook:  Knjiga je toliko dobro primljena da se po predlošku već snima i Netflixova serija. Je li vas iznenadila tolika popularnost? Kada izlazi serija? Surađujete li na scenariju?
Strašno me obradovalo što je Netflix otkupio prava za “Vjernost”. Pokazali su mi da razumiju ne samo mehanizam vjernosti drugima, nego i vjernosti sebi – to je ono iz čega knjiga crpi svoju snagu. Nisam sudjelovao u pisanju scenarija jer, kako je rekao Alberto Moravia, knjiga je knjiga a film je film; želio sam zadržati taj odmak. Jako sam znatiželjan kako će ispasti. Izlazi u studenom ove godine u 190 zemalja.

 BestBook:  Općeprihvaćena je ideja kako nevjera u vezi znači isključivo fizičku prevaru. Međutim, vaš je fokus na nevjernim mislima. Znači li to da su i one neka vrsta prevare? Što je uopće prevara – što je vjernost?
Vjernost je fluidan, dinamičan koncept, što znači da ju svatko od nas tumači kako zna i kako može, na temelju vrijednosti koje su nam usađene: religije, obrazovanja, politike. Zato ona ne može biti univerzalna. No, uvijek možemo istraživati što ta vjernost znači svakome od nas, tako da promatramo nekoliko pojedinaca kroz mrežu njihovih odnosa, u međusobnom odnosu. Strukturu knjige opisao bih kao prelazak duša, kao svojevrsnu štafetu: lik na sebe preuzima perspektivu drugog lika, što neprestano rađa utjehom. To je jedini način da se pronikne u misli nekog lika, da se razotkriju i vjernost i nevjera.

 | Author: Facebook/Marco Missiroli Facebook/Marco Missiroli

 BestBook:  Zanimljivo mi je da stavljate podjednak teret “krivnje” na žene i muškarce. Kakve su bile prve reakcije talijanskih čitatelja i kritičara?
Reakcije na knjigu bile su podijeljene, brojne, živopisne; neki su se zgražali, neki iznenadili, neki su bili zadivljeni, a neki bijesni, zato što se knjiga bavi temama koje su na prvi pogled već obrađene, ali ih obrađuje u novom ključu, poput svojevrsnog voajerskog pogleda u našu nutrinu, ravnopravnog pogleda. Naravno da postoje razlike između muškaraca i žena. Dapače, u ovoj je knjizi žena hrabrija, snažnije se hvata u koštac čak i s vlastitim sjenkama.

 BestBook:  U fokusu “Vjernosti” je seksualni, senzualni, tjelesni aspekt ljudskog života – naše strasti. No strasti su iracionalne, a vaš roman pokušava racionalizirati. U prethodnom romanu, “Nedolične radnje u četiri zida”, vaši se likovi slobodno prepuštaju uživanju u seksu i ljubavi. Vjernost nasuprot slobodi – jesu li to jedine opcije? 
Točno je da i u mom prethodnom romanu ima govora o vjernosti: “Vjernost” je knjiga o razočaranju u seks i osjećaje, a “Nedolične radnje” knjiga o čaroliji istih. Poput štafete. Vjernost ne znači uvijek slobodu – roman govori o razočaranju u strogost uloga koje nam brak nameće. No čak se i u vjernosti nešto oslobađa. Mene zanima upravo ta borba za slobodu koja se odvija u svakome od nas. “Nedolične radnje u četiri zida” i “Vjernost” posljednja su, najrecentnija poglavlja moga stvaralaštva koja su usmjerila moje pisanje ka proučavanju intimnog. Mislim da ću tu intimnost zadržati i u budućim djelima, i mislim da je “Vjernost” svojevrstan raskid s onime što nemamo hrabrosti izreći. Nadam se da će i moje buduće knjige progovarati o onom što se ne usudimo izgovoriti, da će ići na mjesta na koja se ne usudimo kročiti.

 BestBook:  Ako je nemoguće ostati vjeran sebi i partneru, i obrnuto, to je vrlo mračna perspektiva za ljudski rod. U svijetu u kojem tradicija neprestano gubi na legitimnosti što to znači za budućnost naših odnosa? Jeste li optimistični?
Optimističan sam ako je par u stalnom dijalogu, jer ponekad se vjernost sebi podudara s vjernošću partneru, a ponekad ne, ponekad se razilaze. I to razilaženje je dobro, kompromisi su dobri, no oni ne smiju biti veliki, to moraju biti sitni kompromisi, koji će dovesti do ravnoteže vjernosti i nevjere. Tek tada, prema mojemu mišljenju, možemo biti sretni.

 BestBook:  Knjiga je postala svjetski bestseler, kritika vas naziva majstorom pripovijedanja, uspoređuje snagu pisanja s onom Joycea. Na fakultetu vam je jedan od mentora bio Umberto Eco. Je li vam to pomoglo da pronađete svoj jedinstven literarni glas? Jeste li osobno poznavali intelektualnog diva? Kakav je bio privatno? Je li bio dobar profesor?
Umberto Eco i Bologna ključne su etape mog formativnog puta jer predstavljaju slobodu koju svatko od nas mora pronaći u kulturi, u vlastitom oblikovanju, u otkriću. Bio je vrlo ironičan, svestran, nije slučajnost što je jedan od njegovih ključnih pojmova “hipertekst”, to jest tekst koji upućuje na neki drugi tekst, pa na još jedan, pa na neku drugu materiju… Takav je i život. U meni je Eco pokrenuo kulturnu pustolovinu, kao i Bologna, kao i studij.

 | Author: Facebook/Marco Missiroli U društvu sa spisateljicom Annie Ernaux Facebook/Marco Missiroli

 BestBook:  Eco je bio britki tumač talijanske društvene i kulturne povijesti. U “Vjernosti” ne posežete za izravnim društvenim komentarom, no teme klase i kulture jasno su prisutne – postoji nevidljiva, no jasna granica između pripadnika srednje i više klase, te pripadnika niže i radničke klase. Posljednjih desetljeća, sva je društva zahvatila strelovita društvena i kulturna promjena: što je s talijanskim društvom? Italija je uvijek bila intelektualna i kulturna sila – slijedi li suvremena Italija stope svoje prošlosti u svijetu globalizirane masovne kulture?
Točno, “Vjernost” nije izravan prikaz modernog društva, nego posredan. Ono je prikazano kroz stan koji kupuju Carlo i Margherita. Kupe ga, ali ne svojim novcem, a zgrada nema ni lift, što će skupo platiti. Ovo društvo mladima ne da predaha. Naizgled im pruža slobodu, ali to je obmana. Mrcvari ih malo-pomalo, kroz svakodnevni život, kroz lažno oslobođenje, a okrutno je i prema starijoj generaciji. Onaj tko pokuša pobjeći i emancipirati se, strašno pati. Kultura ponovno postaje važno sredstvo emancipacije. Carlo se emancipira kroz studij, kroz sve što je naučio, on se suprotstavio očevim željama da postane liječnik ili odvjetnik. Isto tako, Margherita u nekretninama pronalazi oslobođenje od vlastite obitelji, vječitih podstanara iz radničke klase. Društvena mobilnost postoji, no ona je tegobna i bolna.

 BestBook:  Italija je nedavno dobila novu vladu nacionalnog jedinstva, u koju su uključene sve glavne stranke. Inače snažno polarizirana politička scena uspjela je postići dogovor. Što očekujete od tog političkog eksperimenta i novog premijera Marija Draghija?
Očekujem mnogo od Marija Draghija. Za nama su tako mračni, bezizlazni trenuci da sam uvjeren kako čovjek s takvim političkim, ekonomskim, međunarodnim iskustvom može donijeti jedino ravnotežu Italiji, koju vlast nije vodila, nego vukla – nekad je to išlo teže, a nekad lakše. U Draghiju vidim svojevrsnu vagu koja nas može izvući iz stagnacije, iz opasnosti.

 BestBook:  Talijane se doživljava kao temperamentne ljude. Kako se nose s pandemijom? Je li im ona utišala strasti?
Uz Kinu, Italija je bila prva zemlja koju je pogodila pandemija, i moram reći kako je prvi lockdown bio trenutak velikog nacionalnog jedinstva. Poslije smo se potrošili, što zbog političkih kriza što zbog teškoća međunarodne zajednice da zauzda pandemiju. Mi Talijani dali smo sve od sebe da prebrodimo krizu, ali uz mnogo patnje. Mi smo narod koji pati, no ujedno narod sposoban veličanstveno se uzdignuti. Sad smo ranjeni, a prema mojemu mišljenju, ranjeni Talijan još se čvršće drži svojih strasti. U sljedećim mjesecima, dakle, očekujem novi kulturalni i humanistički preporod Italije.
 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.