Rijneveld (31) ne određuje se na rodno binaran način (rođena je kao Marieke, naknadno si je dodala ime Lucas), za sebe koristi rodno neutralnu zamjenicu “oni”, a identificira se i kao muškarac i kao žena, ne želi da je percipiraju i o njoj govore “samo kao o ženi”. Romanom prvijencem “Večernja nelagoda” osvojio je International Booker Prize 2020, čime je postao najmlađi i prvi nebinarni dobitnik te ugledne književne nagrade.
Ovaj detalj iz biografije autora/ice spominjem zato što je važan element za iščitavanje i razumijevanje svijeta i likova u romanu “Moja miljenica”. Fluidnost, ne samo rodna, uočava se u pripovijedanju (u izvrsnom prijevodu s nizozemskog Svetlane Grubić Samaržije) koje struji kroz dva glagolska vremena, futur i perfekt. Pripovjedač je veterinar, glavni lik, kroz njegovu priču i sjećanje doznajemo što se dogodilo i što drugi likovi misle, govore, osjećaju i trebaju. Budući da se radnja ponajprije razvija pripovijedanjem (sjećanjem ili maštanjem), a manje događanjem, u romanu nema prezenta. Za gotovo sve likove u romanu sadašnjost je bolna, neprobavljiva, strašna ili učmala. Iznimka je sporedni lik – otac – kojemu je život ravna crta rutine (djeca, farma, goveda, bit će kiše, neće) s neznatnim oscilacijama prema bližoj budućnosti (sajam u Parizu). Otac se grčevito drži za sadašnjost jer “boluje” od traumatične prošlosti. Jedino u sadašnjosti otac ima kakav-takav osjećaj kontrole nad svojim životom. Sigurnost njegove rutine koliko je učmala toliko je i krhka, on nema zablude o tome. I baš zbog te lomljivosti sadašnjeg trenutka on se trudi što manje “talasati”. Zna čovjek što sve može tsunami života. Uz njega, još jedan “lik” koji se s mukom nastoji zadržati u sadašnjem trenutku kako bi “polovio konce radnje i mnogobrojnih identiteta likova” jest čitatelj. Nimalo lak posao.
Farmerova 14-godišnja kći “boluje” od iste traume kao njeni otac i brat (gubitak Izgubljenog, odnosno malenog brata, i Napuštene, tj. majke), to je njena rana, koju pokušava izliječiti maštanjem o slavi, unutarnjim monologom s Freudom i Hitlerom, “jer smo svi troje rođeni na isti dan, jesam li zbog toga i ja zla kao što je bio Hitler?”, citiranjem stihova iz popularnih pop i rock pjesama, umišljanjem da je ona kriva za 9/11 u New Yorku 2001. i opsesivnim analiziranjem slika i videa o tom događaju: vidjela ih je kao dijete u TV vijestima i ti su sadržaji postali dio nje, ona je bila tamo, ona se zabila u nebodere, uvjerena je. Još je jedan način na koji bježi od te stare rane: djevojčica želi nadrasti svoj spol i postati dječak, biti oboje u isto vrijeme, imati “rogovlje” među nogama i iz tog razloga, kao i lik Sirene iz bajke koja želi ljudske noge da bi mogla biti s Princem pa daje svoj čarobni glas u zamjenu za gubitak ribljeg repa, tako i glavna junakinja “pristaje” na spolni odnos (tj. manipulaciju predatora) samo da i njoj izraste ono što on ima. Njen rod je i muško i žensko, zastrašujuća joj je i bolna pomisao da mora ostati samo u jednom (svijetu, rodu) jer taj jedan spol (majka, ženski rod općenito) ju je napustio, izdao, ostavio. Za nju, majka je jeziva imenica, ona se ne spominje, i otac, i brat i ona spominju je u svojim mislima, ne i u govoru (zabranjena tema!) samo kao – Napuštenu.
Ovo nije roman o ljubavi nego o onome što ljubav nije, a nije mnogo toga: opsesija, otuđenost, obožavanje, silovanje, manipuliranje, vrijeđanje, (samo)destrukcija, patnja… Glavni likovi su oženjeni 49-godišnji veterinar Kurt i neimenovana 14-godišnja djevojčica, kći uzgajivača goveda, koja živi s bratom i ocem na nizozemskoj farmi koju posjećuje veterinar.
I Kurtu je majka jeziva imenica, ali iz drugog razloga. Ni on o njoj ne govori nikome, majka mu se pojavljuje u noćnim morama, sjećanjima, unutarnjim obračunima. I uvijek pobjeđuje, veća je, jača od njega, nemoguće je ubiti majku koja tvrdi da je Bog na njenoj strani makar činila gnjusna djela. Ona koja bi trebala biti izvor bezuvjetne ljubavi, zaštite, brige i podrške to nije, majka je za glavne likove izvor izdaje, boli, poniženja, zla, napuštanja i jezive ravnodušnosti. Dok likovi citiraju rečenice iz Biblije, shvaćamo da njihova vjera nema temelj u snazi i iskustvu pojedinačnog povjerenja/vjere u božju prisutnost. Uporaba citata potvrđuje njihovu pripadnost jednoj vjerskoj zajednici, otkriva podčinjenost, poslušnost tradiciji, potrebu za potvrdom izvana. To je inače dužnost majki, da ljubavlju i brigom potvrđuju vrijednost svoje malene djece, ali kako nju nemaju, likovi se snalaze, podupiru svoju vrijednost biblijskim “istinama”. Njihova vjera u Boga je labavi kompromis s Prevarantom, a ne iskrena samospoznaja i trajno iskustvo jednote s Božanskim, manifestirano kroz povjerenje u sebe, ljude i život. Isto vrijedi i za ljubav, oba glavna lika od najranijih dana zgromljeni su nepodnošljivom težinom tzv. ljubavi. Svi kasniji ljudi i događaji u životu samo ih razbijaju, mrve sve više – “u ime ljubavi”. Pa kad jedno drugo pitaju: “Voliš li me?” i čuju “Da”, bude im lakše jer znaju da to nije istina, jer nitko od njih dvoje nema pojma što znači biti voljen niti misle da su je vrijedni, ali dobro je, neka on/a vjeruje da me voli, to će biti dovoljno. Dovoljno za što? Ne želite znati.
Primarna razbijenost doživljenom traumom utječe na njihovu percepciju svijeta: svijet je, ljudi su razlomljen/i jer sam i ja razlomljen/a. Moja spoznaja i iskustvo, moja sposobnost za ljubav jesu veličine, oblika i kvalitete – krhotine, mrvice, komadića. Zdjela puna vode na mjesečini nema pojma koliko je zapravo velik Mjesec, uvjerena je da je njezine veličine jer je, eto, skroz stao u nju. Takva je percepcija krhotine: veličinu i kvalitetu svijeta vidim kroz procjep svoje pukotine, mjerim je veličinom i težinom svoje mrvice. Ako sam ja razbijen, onda su i svi/sve oko mene, onda ja pretvaram u krhotine sve oko sebe, kao i oni mene. Jedan lik u romanu kaže drugome: “Ti donosiš smrt kamo god ideš, smrt i samo smrt”.
U njihovu svijetu ništa nije čvrsto, cijelo i stabilno, ni obitelj, ni djetinjstvo, ni pitome krave na farmi koje završavaju u klaonici ili stjerane u kut bivaju ustrijeljene kad nastupi epidemija neke zarazne bolesti. Za djevojčicu život je neprekinuti niz gubitaka voljenih i nema šanse da ona to zaustavi. Jedino što može je pobjeći (iz jedne u drugu krajnost, iz jedne u drugu realnost) nakon što se gubitak/izdaja dogode. Život nema zaštitnu mrežu, kad padneš, razbiješ se. Ili si crkotina ili si krhotina. Neki bi rekli: u svemiru nema rezervnih dijelova, dakle ne zavaravaj se da je život cjelina, sklad, jedno. Ne zavaravaj se da imaš rezervne dijelove, da će ti izrasti ono što ti je otkinuto u prošlosti. Neće. Sadašnjost nije sve-mir, ona je sve-rat: ruševine, krhotine, duhovi, izbori nakon kojih nema natrag, noćne more, izdaje, sumnje i tsunamiji patnje. Želiš li preživjeti, nauči postojati u svemiru fluidnosti, gibanju, zamagljivanju granice između stvarnog i izmišljenog, između muškog i ženskog, prošlosti i budućnosti, života i smrti. Djevojčice, nema erosa bez thanatosa. Shvati to.
Rodna fluidnost može se iščitati i iz identifikacije, samorefleksije i težnji djevojčice koja o sebi i svojim potrebama govori iz perspektive ptice, žapca ili vidre – ovisno o životnoj situaciji, traumi i vlastitom osjećaju.
Nebinarnost, protočnost, zamagljivanje, brisanje ili razbijanje granica, osobnih i/ili društvenih, kojom se autor/ica služi pripovijedajući kroz prizmu veterinara Kurta, ima višestruku svrhu za likove: iscjeljenje traume iz prošlosti (bez uspjeha), pokušaj samospoznaje (bez uspjeha), preživljavanje u sadašnjem trenutku (tako-tako) i zavaravanje čitatelja (uspješno). Rijneveld gradi likove tako što o njima iznosi ono što im je jasno/poznato u tom trenutku, da bi već u idućoj rečenici otkrila što im nije jasno, što ne znaju ili ne vide, čega se ne sjećaju dobro, pa čitatelja lovi na udicu: on posumnja i u ono što je maloprije pročitao kao fakt i nema mu druge nego nastaviti čitati da bi polovio što se zapravo dogodilo. U autoričinu/autorovu svijetu ništa nije pouzdano, onakvo kakvo se predstavlja, ne možeš se osloniti ni na koga, ni na što: ni na sjećanje, pamćenje, maštu 14-godišnje djevojčice, ni na pripovijedanje veterinara Kurta, ali ni na osobno iskustvo čitanja u sadašnjem trenutku.
Roman neću nazvati “pričom o nemogućoj ljubavi” jer bih time iznevjerila ono što ljubav jest. Reći ću da je ovo vrhunski primjer ultrateške terapeutske proze, a budući da je Rijneveld apsolutno fenomenalno, originalno, moćno pripovjedačko čudovište – rečenice teku kao podivljala rijeka, seli nas nepodnošljivom lakoćom iz prošlosti u budućnost, iz noćne more u izmaštane svjetove, od lika do alter ega, a dok se čitatelj probija kroz sve to, postaje mu sve manje važno hoće li, i kakav, stići do kraja romana jer je začaran – trenutkom čitanja. Ili je nemir ili je strast, pjevala je Azra. Ovdje je to oboje.
Dakle, s obzirom na njen/njegov/njihov književni dar, nadam se da će Rijneveld život donijeti lijepa iskustva, nove spoznaje, bolje ljude i pravu LJUBAV. S ovakvim darom pisanja, percepcije i (su)osjećanja s ljudima, životinjama i svijetom, koji će to tek roman biti!
