Kultura
410 prikaza

Pakao bez pandemije, potresa, pohlepe i požude

1/3
Osječko ljeto kulture
Nažalost, povodom 700. obljetnice smrti velikog talijanskog pisca Dantea Alighierija, redatelj Ivan Leo Lemo odlučio se uhvatiti u koštac s ‘Paklom’ na Osječkom ljetu kulture

Na praznoj, zamračenoj sceni u bjelini dima s mikrofonom u otrcanom sivom odijelu izlazi Dante (Petra Blašković) poput kakva Boba Dylana u mladim danima. Razbarušene grive sa sunčanim naočalama. Spreman za spuštanje u pakao. Ubrzo mu se pridružuje punkerski Vergilije (Nina Vidan), dok pozadinu scene ispunjavaju osječki studenti u oskudnim kostimima boje kože (Matija Dijanović) formirajući koreografsku pozu spremnu za siromašnije izdanje Voguea. Otprilike tu počinje i prestaje svako uzbuđenje povezano s vjerojatno najvažnijom premijerom Osječkog ljeta kulture u kojoj se redatelj Ivan Leo Lemo povodom 700. obljetnice smrti velikog talijanskog pisca odlučio uhvatiti u koštac s “Paklom (pandemije, potresa, pohlepe i požude)”.

 | Author: Osječko ljeto kulture Osječko ljeto kulture

Lemu, dramaturga i autora preradbe, ne zanima ljudska psihologija, priroda koja ga može produhoviti, ali i otuđiti. Ne otvara nijedno pitanje iz devet krugova pakla - što životu daje smisao i zašto obični ljudi pate dok se bogati uvijek izvuku. Licemjerje, amaterizam i korupcija bez scenografije postaju ponavljajuće koreografske točke (Leo Mujić), arhaična proznost (koristi se stari prijevod Izidora Kršnjavog) i ubačeni glasni te nepovezani glazbeni brojevi (Zvonimir Dusper). Zamijenivši konkretne situacije arhetipskima, npr., u drugom krugu pakla ljubavnike Francesce da Rimini i Paola s općenitim parolama (Martina Mandek) ili gotovo potpuno ispustivši iznenađenje što u sedmom krugu Dante susreće svojeg neformalnog učitelja Brunetta Latinija, stječe se dojam da se redatelj nije mogao odlučiti ne samo za koga je predstava mišljena, nego i koje su to makar metaforično grešne “mračne šume” u kojima se trenutačno nalazimo.
Nadvikivanje Vergilija i Dantea u mikrofon podcrtano je kadikad zanimljivim pokretom, dok se nadopisani mini obrat na samom kraju čini poput olakšanja nakon posvemašnje buke i dima, koja zbijena u svega sat vremena stvara osjećaj neprolazne vječnosti. Lucifer (Filip Sever) zavodljivo šuti dok otrježnjenje nastupa kićenim korištenjem psovki, ustaša, influencera, ali i autoironičnom replikom kako su ljudi, a napose pjesnici glupi. Preseljenjem u HNK Osijek umjesto prvotno zamišljena amfiteatra kraj Barutane izvedba sigurno gubi na vizualnosti, ali i građenju atmosfere. Time se dramaturške rupe i površnost vidljivije probijaju poput pukotina na zidovima, koje već dugo čekaju obnovu.

 | Author: Osječko ljeto kulture Osječko ljeto kulture

Neku drugu vrstu preispitivanja izvan proročanskih dimenzija Danteovih stihova čeka i Osječko ljeto kulture. Ustrajno inzistira na brojnosti programa odbijajući promišljenije graditi repertoar u svim njegovim sastavnicama. 
Ove je godine znatan broj predstava igran u neadekvatnim kazališnim uvjetima, kao što je slučaj skučene scene u Parku Petra Krešimira IV. s iznimno lošim ozvučenjem. I prije otežanih korona okolnosti, gdje slavimo svaku naznaku normalnosti i održavanje festivala, tinjala je nada da se profesionalizam i ozbiljnija profilacija festivala može i treba dogoditi, pogotovo kad imamo na umu ne tako davne ambicije i ambijentalnost na kojoj je izgrađen, ali i kreativne mlade snage Akademije za umjetnost i kulturu. Osijeku ne treba nužno razvikani koreografsko-vizualni spektakl poput Castelluccijeva “Pakla” (2008.) iz avinjonske Palais des Papes, u kojem se grkljani režu nježnim zagrljajima. Treba mu maštovitije, hrabrije i ambicioznije kazalište koje neće završiti s dvije izvedbe. Ono koje je spremno trajati te pružiti bolju priliku mladim i slobodnim umjetnicima. A ne se ispuhati prije nego što je uopće udahnulo ovaj teški, slavonski zrak.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.