Zamislimo neko duboko podijeljeno društvo, čije je stanovništvo stratificirano prema ekonomskoj moći koju posjeduje. Dok oni u vrhu te piramide posvećuju najveću moguću pažnju čuvanju postojećeg poretka i svojih privilegija, za koje i ne misle da su privilegiji nego prava koja im prirodno pripadaju, oni ispod, na čijoj se grbači održava ta bespoštedna hijerarhija, nikad neće doista odustati od nastojanja i nadanja da će jednoga dana ipak uspjeti napraviti koji korak uvis na strogo utvrđenom eskalatoru socijalne (ne)pravde. To što smo zamislili nije neka negativna utopija, nego globalizirani neoliberalni svijet današnjice, skrojen po pravdi velikih korporacija i pojedinačnih interesa šačice najbogatijih. To je svijet u kojemu danas živimo - svijet koji bi lako mogao skliznuti u ekstreme, a jedan takav ekstrem opisao je još 2004. u svojem nagrađivanom distopijskom romanu “Angosta” kolumbijski pisac Héctor Abad Faciolince, proglašenim jednim od najboljih proznih djela napisanih na španjolskom jeziku.
Héctor Abad Faciolince (1958.) međunarodno je priznati i nagrađivani romanopisac, esejist, novinar i urednik, smatran jednim od najtalentiranijih književnika postlatinoameričkog literarnog booma. Autor kojega obožavaju pisci poput Maria Vargasa Llose i Javiera Cercasa pisati je počeo s 12 godina, a već s 20 osvojio je kolumbijsku nacionalnu nagradu za kratku priču. Prvu je knjigu, zbirku priča “Malos Pensamientos”, objavio 1991., a od tada do danas objavio je petnaestak djela, romana, zbirki kratkih priča, poezije, putopisa i eseja, a redovito surađuje s različitim medijima kao kolumnist i komentator. Najpoznatiji je po svojem najprodavanijem romanu “Angosta”, koji je, zahvaljujući izdavačkoj kući Petrine knjige, odnedavno dostupan u hrvatskom prijevodu koji potpisuje Željka Lovrenčić.
Angosta je uzak, prenapučen i podijeljen grad u kojemu obitavaju tri kaste koje obilježavaju klima i područje na kojem stanuju: u Vrućoj zemlji žive trećerazredni, u Toploj zemlji drugorazredni, a u Hladnoj zemlji gospoda koja jedina imaju pravo slobodno prolaziti cijelim gradom. Ostatku stanovništva zabranjen je ulazak u najviši dio grada, a zid na kojemu se neprestano nalaze čuvari podignut je kako bi se niže kaste spriječilo da uđu u Raj. Jer tu gospoda nastoje živjeti daleko od mržnje onih koji nastanjuju donje dijelove grada, koji kod njih izazivaju paranoičan strah. Ganutljiva distopija posuta odjecima hiperrealistične proze, “Angosta” je fantastična parabola kolumbijskog društva napučenog kaleidoskopom ekscentrika u kojoj nas Héctor Abad Faciolince suočava s našom stvarnošću - s onim što bi se moglo dogoditi i onim što se događa - predstavljajući jedinstvene likove koji nisu ni junaci ni mučenici, nego bespomoćne osobe prepune strasti, kojima je samo laknulo zbog nade da će preživjeti. U povodu prvog prijevoda na hrvatski nekog njegova djela, pisac - koji je upravo na turneji Kolumbijom i Španjolskom na kojoj promovira svoj najnoviji roman “Salvo mi corazón, todo está bien” (Osim mog srca, sve je u redu) - uspio je naći vremena i za ovaj iznimno zanimljiv razgovor o temama koje su obilježile ne samo opus ovog autora, nego i njegov život: nasilje, želja, knjige kao utočište, najveće niskosti našega društva.
BestBook: U Hrvatskoj je upravo objavljen vaš distopijski roman ‘Angosta’ iz 2004., u kojemu opisujete mračnu budućnost čovječanstva podijeljenog na kaste koje žive u strogo odvojenim područjima. Od tada su prošla gotovo dva desetljeća. Koliko se današnji svijet u međuvremenu približio vašoj mračnoj viziji iz ‘Angoste’?
Vjerujem da su trumpizam, putinizam, bolsonarizam, odnosno melonizam koji se upravo događa u Italiji, tipične manifestacije, nazovimo ga tako, ‘angostanskog mentaliteta’. To je mentalitet jedva prikrivenog etničkog, klasnog, elitističkog apartheida u čisto ekonomskom smislu. Uspjeh se mjeri samo količinom novca koju ste uspjeli skupiti i ničim drugim. Riječ je o vrlo uskogrudnome mentalitetu (angosta na španjolskom znači usko), za koji kultura, inteligencija, senzibilnost, priroda, nemaju nikakvu važnost. Važno je samo koliko zarađujete i koliko ste uspjeli akumulirati te osjećaj da imate pravo izolirati se u ekskluzivnim tvrđavama i braniti svoje privilegije koje su, u teoriji, stečene teškim radom i vlastitim sposobnostima. Oni bez novca su glupi ili lijeni i zaslužuju biti segregirani u društvu. Vrijedi samo zakon jačega i točka. A ako se slučajno poklopi da su oni najjači istodobno i najbjelji, tim bolje, premda su mogući i izuzeci, kad neki Azijati, smeđeputi ili čak crnci uspiju zaraditi mnogo novca. Oni tad smiju ući u raj bogatih. Ako uložite deset milijuna dolara u SAD, dat ću vam zelenu kartu, trajnu boravišnu dozvolu. Ali ako želite doći raditi skromne poslove, duž granice ću sagraditi veliki neprohodni zid, dug tisućama kilometara. Ovo što se događa globalno također se reproducira u mikrokozmosu gradova. U Kolumbiji i diljem Južne Amerike postoje dijelovi društva koji su poput Prvog svijeta. Oni se osjećaju kao da su u zapadnoj Europi ili u Sjedinjenim Američkim Državama: imaju izvrsne bolnice i zdravstvene usluge, puno reda i čistoće, dobra privatna sveučilišta, golf terene, najnovije modele automobila, hotele na visokoj razini, izvrsnu hranu iz svih dijelova svijeta, najbolja vina, najbolje viskije, vrlo dobar engleski, dobar francuski i, povrh svega toga, puno novca. Ali te se ekskluzivne sredine također moraju izolirati, graditi zidove, braniti se policijom ili privatnim čuvarima ili čak vojskom. Kontakt s ostalim dijelovima društva je minimalan. U Angosti se sve ovo što se stvarno događa u cijelom svijetu preuveličava, prenaglašava, da bi se bolje razumjelo. Ali u bilo kojem dijelu svijeta možete imati tu neku vrstu mučnog osjećaja, odnosno osjećaja Angoste: da ne pripadate tom svijetu, da se pokušavaju obraniti od vaše prisutnosti, da vas se boje. Angosta ponekad raste, ali ponekad se smanjuje. U svijetu postoje brojni pokreti koji se zauzimaju za jedinstvo, osobito kulturni pokreti zahvaljujući kojima osjećamo da smo ujedinjeni i da pripadamo jedinstvenom čovječanstvu: postoji određena glazba, određeni romani, određeni ekološki ili humanitarni ideali. Oni koji brane socijalni apartheid, oni koji mrze imigrante, strance, tamnopute, oni znaju da postoje druge inkluzivnije snage, koje su sklonije biti entuzijastičnije i radosnije, osobito u svijetu kulture, i zato ne vjeruju ni svijetu ni kulturi.
BestBook: Živjeli ste u Meksiku i u Europi, ali uvijek ste se vraćali u rodni Medellin, gdje i danas živite. Koliko je odrastanje u tom kolumbijskom gradu oblikovalo vaš životni i književni svjetonazor? Može li se Angosta shvatiti kao metafora Medellina? Je li Medellin Angosta?
Prvi put sam napustio svoju zemlju kad sam imao 19 godina, prije toga sam čitavo vrijeme živio u svom gradu, u Medellinu. Ali od tada sam živio na mnogim mjestima: u Meksiku godinu dana, u Italiji devet godina, u Berlinu godinu i pol, u Bostonu i New Yorku godinu dana, u Nizozemskoj šest mjeseci, u Madridu nekoliko godina. Puno sam vremena proveo i u Kairu, u Francuskoj, opet u Meksiku... To više nije tako čudno u suvremenom svijetu. Mislim da sam uspio napisati ‘Angostu’ jer sam se - nakon svojih dugih boravaka u drugim zemljama - vraćao u Medellin s očima stranca, gotovo tuđinca. Vidio sam zid koji dijeli Izrael od Palestinaca, u Jeruzalemu i na Mrtvome moru, vidio sam Berlinski zid, autom sam prešao granicu između Meksika i Sjedinjenih Američkih Država, živio sam u Europi i prije i nakon Europske unije, bio sam na Fidelovoj Kubi. Svo to iskustvo pomoglo mi je da shvatim svoj grad kao zbroj onoga što sam vidio u svijetu. Ponavljam: makrokozmos se reflektira u mikrokozmosu. Palestinski terorizam, ili onaj Crvenih brigada, ili onaj ETA-e, također je postojao, na neki način, u mojoj zemlji i u mom gradu. Roman mora težiti razumijevanju svijeta - u svoj njegovoj širokoj, planetarnoj složenosti - ali mora biti sveden na neku manju stvarnost. Angosta želi biti taj sažetak svijeta, gotovo kao što je gušter sažetak krokodila. Zato je Angosta Medellin, bez sumnje, a Medellin je lako (i savršeno realno) zamisliti kao grad s tri različite klime: hladnom, umjerenom i vrućom, a ono što se događa u mikrokozmosu toga grada događa se i u makrokozmosu svijeta, koji je hladan, umjeren i vruć.
BestBook: ‘Angosta’ je prepuna književnih i metaknjiževnih referenci, svoje likove uvodite fusnotama, glavni junak radi u knjižari: na nekoj razini čitav je roman posveta knjigama i književnosti. U kojem ste trenutku života znali da ćete postati pisac? Tko su vam literarni uzori i literarni preci?
Dobro se sjećam da sam imao 13 godina kad sam napisao prvu pjesmu. Od te dobi počeo sam opsesivno sanjati o tome da postanem pisac ili, ako ne uspijem, da svoj život posvetim čitanju i knjigama. Moj san se malo po malo ostvario jer sam radio u gotovo svim književnim područjima. Moje prve objave bile su recenzije tuđih knjiga, odnosno bio sam kritičar. Kasnije sam bio lektor i urednik u časopisu. Bio sam i prevoditelj s talijanskog i engleskog jezika. Imao sam trgovinu rabljenih knjiga, dakle bio sam trgovac knjigama. Radio sam u sveučilišnoj knjižnici, pa sam bio i knjižničar. Sad sa suprugom imam malu izdavačku kuću, pa sam urednik i izdavač. A iznad svega sam puno čitao iz zadovoljstva i napisao puno knjiga, ne znam točno koliko, a to je posao koji me najviše zanima i to je pošteni način zarađivanja za život. Bio sam tako opsesivan čitatelj da sam zaboravio gotovo sve što sam pročitao. Studirao sam književnost u Italiji, ali nikad nisam želio biti profesor književnosti - možda je to jedino zanimanje vezano uz knjige kojim se nikad nisam bavio. Moji literarni uzori? Volio bih pisati romane poput onih Josepha Rotha, poput onih Prousta, poput onih Garcíe Márqueza, poput onih Victora Hugoa. Možda u svakom jeziku postoji pisac koji me fascinira: Tolstoj na ruskom, Mann na njemačkom, Bashevis Singer na jidišu, Charlotte Bronte na engleskom, Cervantes na španjolskom, Calvino na talijanskom... Mislim da bi ovaj popis mogao postati jako dug. Iako se još smatram vrlo neukim. Nabrojio sam romanopisce, ali popis pjesnika koje jako volim možda je još i duži.
BestBook: Spomenuli ste da ste sa svojom suprugom osnovali izdavačku kuću. Može li književnost biti profitabilna u Kolumbiji? Čitaju li Kolumbijci puno?
Izdavačku kuću smo osnovali prije pet godina, a prve četiri godine bile su obilježene financijskim gubicima. Konačno, prije godinu dana, prestali smo gubiti novac. Opstali smo jer su nas neki prijatelji mecene htjeli podržati tako što su postali mali dioničari izdavačke kuće, iako znaju da će proći još mnogo godina prije nego što vrate uloženi novac. Ili ga možda nikad neće dobiti natrag. Istovremeno smo otkrili nove talente, mlade pisce - uglavnom spisateljice - koji su nakon prvih romana kod nas napravili iskorak prema velikim izdavačima i prijevodima na druge jezike. Kolumbijci ne čitaju puno, ali većina naših čitatelja su vrlo mladi. Optimistični smo jer vidimo veću žeđ za čitanjem kod mladih nego kod starijih. Da imamo samo stare čitatelje, bili bismo izgubljeni. A kladimo se i na vrlo mlade pisce koji kod nas u pravilu objavljuju svoje prve knjige. Nema sumnje da ima mnogo ljudi koji žele čitati i pisati.
BestBook: Izdavačku kuću nazvali ste Angosta. Znači li to da taj roman ima poseban status u vašem književnom opusu?
Na neki način Angosta definira geografiju moga grada Medellina, koji se zapravo nalazi u vrlo uskoj dolini okruženoj planinama. Možda je ta skučenost natjerala nas koji smo tamo rođeni da se otvorimo svijetu. Nalazimo se usred planinskog lanca, jako daleko od mora - cestom je Karipsko more udaljeno 12 sati - jako daleko od svega. Mogli bismo biti potpuno izolirani, na 2000 metara nadmorske visine, među strmim planinama. Ali ne: Angosta želi biti u cijelom svijetu i zato smo napravili moderne prijevode velikih klasika: ‘Candide’ Voltairea i ‘Srce tame’ Conrada. Dakako, to što sam izdavačkoj kući dao ime romana, znači da je ‘Angosta’, od svih mojih knjiga, ona koju najviše volim.
BestBook: Kritičari vas smještaju u novu generaciju kolumbijskih pisaca koji su se pojavili nakon booma latinoameričke književnosti. Je li kolumbijska književnost u međuvremenu izašla iz velike sjene Gabriela Garcíe Márqueza? Koliko je taj veliki majstor magičnog realizma utjecao na vas i vašu generaciju intelektualaca, umjetnika i pisaca?
Kako nismo imali renesansu ili klasično doba, i kako se roman u Kolumbiji pojavio dosta kasno, García Márquez za nas predstavlja klasika, neku vrstu Homera i Cervantesa u jednoj osobi. Naravno, kako pišemo na drevnom europskom jeziku, španjolsko zlatno doba je i naše zlatno doba: Lope de Vega, Quevedo, Góngora, Calderón... Zanimljivo, jednom su mi dali stipendiju u Meksiku za pisanje novog romana: mogao sam boraviti tri mjeseca u istoj kući u kojoj je García Márquez napisao ‘Sto godina samoće’. Moja radna soba bila je na mjestu gdje su García Márquez i njegova žena Mercedes imali svoju spavaću sobu. Isprva me to paraliziralo: kao da njegov duh još hoda uokolo. Prozor je gledao na terasu na kojoj je ‘naš Homer’ jednom vidio zaposlenika kako prostire plahte na suncu, i tad je zamislio da njegov lik, ljepotica Remedios, odlazi u raj tijela i duše umotana u bijele plahte. Prvih dana nisam mogao ništa napisati, samo sam čuo psa kako uporno laje i pomislio sam da je to reinkarnirani Gabo koji protestira protiv moje nedostojne prisutnosti. Poslije sam se uspio smiriti, prestao sam se toliko plašiti i odlučio sam da ću dati sve od sebe da napišem nešto što nije sasvim nedostojno velikoga genija naše književnosti. Kasnije sam ga upoznao i postali smo prilično dobri prijatelji - bio sam nekoliko godina kolumnist njegova časopisa Cambio i napisao sam predgovor za njegovu posljednju knjigu kronika, antologiju onih koje je objavio u tom istom časopisu.
BestBook: U vašoj Angosti za najbogatije je rezervirana Hladna zemlja, a za najnižu klasu Vruća zemlja. Neki pisac iz Europe ili SAD-a učinio bi upravo suprotno - uostalom bogati Amerikanci i Europljani sa sjevera kontinenta u mirovini sele se na Floridu ili u Španjolsku. Nije li to još jedan primjer nerazumijevanja između Sjevera i Juga? Dok Skandinavci žude za suncem, za čime žude Kolumbijci?
Zemljopis tropa je vrlo zanimljiv, a još je puno čudnija klima u visokim planinama kišnih tropa, gdje se nalazi Kolumbija, a također i imaginarni grad Angosta. Za Europljane ili Sjevernoamerikance koji žive u umjerenom pojasu svijeta, promjene klime ovise o vremenu - stojite mirno na jednome mjestu i vrijeme se mijenja iz toplog u umjereno, u hladno, u umjereno, u vruće, kako mjeseci i godišnja doba prolaze. Mi, da bismo promijenili klimu, moramo se kretati u prostoru jer u tropima nema godišnjih doba. Ako stojimo, vrijeme je uvijek isto i vrlo monotono: sunce izlazi u 6 i zalazi u 18, uvijek, dvanaest sati svjetla i dvanaest sati mraka, cijele godine. U nizinama je uvijek vlažno i sparno, puno života, biološke raznolikosti, ali prilično nezdravo: malarija, komarci, lišmanijaza, otrovne žabe i zmije, neprestane kiše, čudne tropske groznice... U američkom španjolskom imamo glagol koji se ne upotrebljava u Španjolskoj: ‘temperar’, koji se koristi kad netko privremeno mijenja klimu - općenito govoreći, oni koji žive u hladnoj zemlji će se ‘temperirati’ u vrućoj zemlji, a oni koji žive u vrućoj zemlji će se ‘temperirati’ u hladnoj zemlji. To nam govori da ljudska bića vole promjene. Kako kaže jedna španjolska poslovica: ‘Sladak kao plod iz tuđeg voćnjaka’. U planinama Anda možete se penjati dva sata i pronaći led ili se spustiti dva sata i pronaći vatru. Raj i pakao su nadohvat ruke u jednom danu.
BestBook: Otac vam je bio poznati liječnik i borac za ljudska prava kojega su 1987. ubili pripadnici desničarske milicije. Dvadeset godina kasnije o svom ste odnosu s njim napisali memoarsku knjigu koju mnogi kritičari smatraju vašim najboljim djelom. Što je za vas značilo napisati tu knjigu?
Pisanje te knjige donijelo mi je veliki duševni mir. Više nisam bio prisiljen sjećati se, osvetiti se ili zamjerati. Bilo je to svojevrsno oslobađanje, iako to nije bilo ono što sam tražio. Ono što sam jednostavno želio je da moja djeca upoznaju djeda kojeg nisu uspjela upoznati. Ali za mene je stavljanje sjećanja na papir značilo da sad mogu zaboraviti i početi živjeti vlastiti život.
BestBook: Kolumbija europske čitatelje asocira na nasilje, kaos, pobunjeničke skupine, trgovinu drogom. Ili je barem tako bilo do prije desetak godina. Otkad je potpisan mirovni sporazum s FARC-om, iz Kolumbije više ne dobivamo samo vijesti iz crne kronike. Koliko se zemlja promijenila od 2016.?
Nasilje se donekle smanjilo, pojavio se osjećaj sve veće sigurnosti. Ali problemi nisu nestali. Posao s kokainom toliko je unosan da su mnoge druge skupine zauzele područja koja su prethodno držali gerilci FARC-a. Veliki gradovi noću još nisu sigurni. Problemi velike nejednakosti i siromaštva nisu riješeni, nego su se pogoršali s pandemijom. Imamo velike nedostatke u obrazovanju, u zdravstvu, u sigurnosti, u nedostatku pristupa najosnovnijim uslugama. Međutim, ti su mirovni sporazumi značili veliki napredak. Što je manje ljudi u ilegalnim oružanim skupinama, to bolje za svaku zemlju.
BestBook: Nedavno je Kolumbija dobila novog, ljevičarskog predsjednika, koji je popravio odnose s Venezuelom i najavio obnovu pregovora s preostalom gerilskom skupinom ELN. Hoće li Gustavo Petro, nekadašnji ljevičarski gerilac, ispuniti očekivanja onih koji su ga izabrali? Što njegova pobjeda može značiti za Kolumbiju?
Za mene je vrsta ljevice koju predstavlja Gustavo Petro vrlo dogmatična, vrlo bijesna, vrlo osvetoljubiva vrsta ljevice, za koju ne mislim da će mojoj zemlji donijeti puno dobra. Nisam glasao za njega, kao ni za kandidata desnice. Nisam popunio glasački listić. Petro ima vrlo elementarnu retoriku da će Kolumbija biti ‘svjetska sila života’ - želi se pomiriti sa svim skupinama, uključujući i trgovce drogom, te nudi oprost i pomirenje na svim stranama. Čini se da ova vrsta dobronamjerne ljevice ne poznaje u potpunosti ljudsku prirodu. Volio bih da smo mi ljudi uvijek nesebični, altruistični, velikodušni. Nažalost, većina ljudi radije radi za svoje dobro ili za dobro vlastite djece, nego za opće dobro. Zbog toga je vrlo teško funkcionirati s njihovim jednostavnim formulama. Želim mu puno uspjeha, ali čisto sumnjam da će to postići. Istina je i da su na vlasti tek tri mjeseca, a još se ponašaju kao opozicija, drže bijesne govore, uvijek su vrlo ljuti. Mislim da je vrijeme da prestanu biti opozicija. Oni su već na vlasti. Vladati je puno teže nego protestirati. Rekli su da će Kolumbiju pretvoriti u ‘svjetsku silu života’. Super, neka to i naprave.
BestBook: Što književnost može učiniti u procesu pomirenja u zemlji? U svijetu u kojemu se - kako se čini - sve manje čita, imaju li pisci ikakvog utjecaja na društvenu stvarnost u Kolumbiji?
Imamo puno manji utjecaj nego prije pola stoljeća. Danas su pravi ‘influenceri’ na društvenim mrežama. Ali ako pisac provodi sate na društvenim mrežama umjesto da čita, razmišlja, živi, piše, on nužno prestaje biti intelektualac i ozbiljan pisac. Ne možete biti oboje u isto vrijeme, a ja radije pokušavam pisati dobre romane, umjesto da provodim sate svađajući se ili raspravljajući o glupostima na društvenim mrežama. Vjerujem da ljudi čitaju više nego što mislimo - barem najobrazovaniji i najinteligentniji ljudi puno čitaju, a oni koji ne čitaju, prije ili kasnije će shvatiti da čitanjem mogu svom životu dati dubinu i smisao, ali i produbiti znanje. Više volim voditi neku vrstu razgovora s takvim tipovima ljudi, koji čitaju i imaju šire razumijevanje svijeta.
BestBook: U međuvremenu je Europu potresao novi rat na njezini istoku. Kako se na rat u Ukrajini gleda s druge strane svijeta, iz Kolumbije? Mnoge zemlje koje se protive zapadnoj hegemoniji sa simpatijama gledaju na sve protivnike Zapada, uključujući i ruskog predsjednika Vladimira Putina. Je li to slučaj i s Kolumbijom?
Invazija, ni s čim izazvana agresija Rusije na Ukrajinu, pokušaj otimanja njenog teritorija, za mene je nešto neprihvatljivo, što svi moramo osuditi. Malo prije početka ruske invazije pojavio se moj roman na ukrajinskom i bilo je vrlo uzbudljivo vidjeti da su ga u kazalištu-bunkeru u Kijevu neki glumci iz engleskog kazališta u ukrajinskom glavnom gradu čitali naglas tijekom bombardiranja. Ukrajina je zemlja koja je napadnuta i vjerujem da svi trebamo biti uz tu hrabru naciju koja pokazuje da želi braniti slobode kako ih mi svi koji vjerujemo u demokraciju zamišljamo. No istina je da i ekstremna desnica i ekstremna ljevica u Latinskoj Americi (Bolsonaro i Ortega) Putina gledaju sa simpatijama te osjećaju gnušanje prema slobodama i liberalizmu koje Zapad brani. Za mene je to jako tužno, štoviše užasno. Ne možemo zauzeti poziciju neutralnosti: nije isto napasti i biti napadnut. Mnogi ljudi na krajnjoj ljevici postali su vrlo pomirljivi i pacifisti po ovom pitanju. Ne slažem se: ako se želi mir, velika agresorska sila - mnogo nadmoćnija u ljudstvu i oružju - mora vratiti okupirana područja i prekinuti agresiju. Nažalost, u Latinskoj Americi postoje mnoge vlade i zemlje koje samo gledaju u svoj pupak i ne shvaćaju razmjere ove goleme humanitarne nesreće.
BestBook: ‘Angosta’ je vaš prvi hrvatski prijevod. Poznajete li uopće ovaj kraj svijeta, jeste li upoznati s hrvatskom kulturom, hrvatskim piscima? Što bi po vama moglo biti najprivlačnije u ‘Angosti’ za hrvatske čitatelje?
Kad sam živio u Italiji, bio sam iznenađen i uvrijeđen kad su Talijani pomiješali Kolumbiju s Bolivijom. Moram priznati da je za mene Balkan jedna golema zbrka koju nikad do kraja ne razumijem: Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora... Na imanju mojih roditelja bio je jugoslavenski kućepazitelj don Dionisio, a kad ste rekli Jugoslavija, to se činilo dovoljno... Ne znam je li don Dionisio bio Srbin ili Hrvat ili Bosanac ili Crnogorac. Znam da zbog ratnih i povijesnih okolnosti, u koje sam jako neupućen, postoji prilično veliko neprijateljstvo između ovih naroda, tako da se ne usudim spomenuti ni jedno ime jer nisam siguran je li riječ o Bosancu, Srbinu ili Hrvatu. Nadam se da ću jednog dana ispraviti svoje neznanje i iskreno se ispričavam što nikad nisam ulazio u povijest regije. Jedna od mojih najboljih prijateljica, u svakom slučaju vrlo inteligentna i vrlo lijepa, dolazi iz Dubrovnika: Andrea Katić. Uh, upravo sam se sjetio spisateljice koja je sigurno Hrvatica, jedna od rijetkih koja je prevedena na španjolski: Daša Drndić. Čitao sam njezin roman ‘Sonnenschein’, na španjolskom objavljen pod naslovom ‘Trieste’. Svidio mi se, iako je jako težak, to je jedan od onih romana o Austro-Ugarskoj, vrlo kozmopolitski i nimalo nacionalistički. Na španjolskom nisu htjeli ostaviti naslov na njemačkom.
