Zovem se Varg Vikernes i sviram u Burzumu. Tip kojeg sam ubio planirao je ubiti mene. Tako da sam ga ubio prije nego što je on uspio ubiti mene. Pokušao je, ali mu je pokušaj mizerno propao. Očigledno je mrtav, recitira glas na audio snimci, a onda se čuje smijeh. Zbog ovog ubojstva, ali i paljenja crkava, žrtvovanja životinja te ubojstva homoseksualca u parku, postala je poznata i ozloglašena rana black metal scena u Norveškoj.
Radilo se, više nego o ičemu, o skupini nezrelih i privilegiranih klinaca koji su radili muziku, osnovali svoj krug (The Black Circle), radi imidža se pretvarali da su zli, da štuju Sotonu, a sve skupa rezultiralo je gadnim posljedicama i medijskim senzacionalizmom koji se i gotovo trideset godina kasnije ne prestaje napajati s toga izvora. Nedavno je svjetlo dana ugledao igrani film "Lords of Chaos" švedskog redatelja Jonasa Åkerlunda, nastao prema istoimenoj knjizi iz 1997., koji tematizira upravu tu ranu black metal scenu, takozvani drugi val black metala, a fokus je na bendu Mayhem i središnjoj figuri kružoka - Euronymousu.
"Učinit ću sve što je u mojoj moći da spriječim ovaj film. Recite Šveđanima i ljudima iz Hollywooda da se jebu", rekao je prije nekoliko godina Necrobutcher, basist i osnivač Mayhema, kad je čuo da se snima još jedan film o Mayhemu.
Čak i nekome tko prvi put čuje za Mayhem ili Burzum film izgleda prilično patetično, kaotično, loše napravljeno, bez natruha ičega što podsjeća da se radnja događa u Europi. Zašto je Åkerlund odlučio napraviti tipično američki film o bendu koji je toliko ukorijenjen u tlo Europe, ostaje zagonetka. Da je na cesti pokupio skupinu slučajnih norveških tinejdžera, ispalo bi bolje. Dijalozi su toliko neuvjerljivi da čovjek od njih osjeća sram. Najradije bi ugasio film i otišao raditi nešto drugo, ali opet gleda, da vidi kud će se otkotrljati to klupko katastrofe.
Euronymousa glumi Rory Culkin, mlađi brat Macaulaya Culkina, Deada glumi Jack Kilmer, dok je Emory Cohen u ulozi Varga Vikernesa. Upareno s patetikom, užasno je i Åkerlundovo neumjereno i neukusno psihičko iživljavanje nad gledateljem s perverznim scenama nasilja (rezanje žila, raznošenje glave, probadanje nožem). Ipak se mora priznati da Åkerlund jednu stvar pogađa: ovaj pokret pokrenula su privilegirana djeca dobrostojećih liberalnih roditelja, a tako su i prikazani.
Kao klinci koji imaju sve, ali im je to sve dosadno. Nije bilo opresije i siromaštva u njihovim životima, odgajani su onako kako se odgajaju djeca u bogatim zemljama, a ipak su se bunili protiv takvoga društva. Slavili su sotonizam, paganizam, misticizam, komunizam, a nešto kasnije, u glavi Varga Vikernesa rodio se i neonacizam. Euronymous je čak uz podršku roditelja otvorio dućan s pločama zvani Helvete (na švedskom pakao) i osnovao svoj label Deathlike Silence Productions, dok je Vikernesu projekt Burzum financirala mama.
Sve je počelo 1983., kad su se upoznali Jørn Stubberud zvani Necrobutcher i Øystein Aarseth zvani Euronymous. Obojica su slušali Motörhead i Venom, a po Venomovoj stvari "Mayhem with Mercy" su se i nazvali. Krajem osamdesetih na scenu je stupio depresivni momak zvani Dead, Šveđanin pravog imena Per Yngve Ohlin, koji je kao dijete iskusio kliničku smrt i od tada se nije mogao otarasiti žudnje da se pridruži mrtvima. Želio je izgledati kao truplo, a iznutra se tako i osjećao.
Prvi je počeo za potrebe nastupa na lice nanostiti boju trupla kako bi sličio žrtvi kuge iz 13. stoljeća. Zakapao je odjeću u zemlju da istrune i za nastup je ponovno odijevao. U staklenci je držao truplo vrane te bi udisao miris smrti prije nego što bi se popeo na pozornicu. Glas mu je bio hladan, dalek, kao da dopire iz grobnice. Na nastupima je često rezao žile, a 1991. si je sačmaricom u udaljenoj kolibi u šumi gdje je bend vježbao raznio mozak.
Pronašao ga je Euronymous, koji nije odmah pozvao policiju, nego je uslikao mrtvog Deada, pokupio nekoliko komadića lubanje, od kojih je napravio privjeske za vjerne članove benda, a slika raznesene Deadove glave naposljetku je završila na coveru Mayhemova neslužbenog albuma "Dawn of the Black Hearts".
Prilično morbidno za klince koji se samo zezaju. Kasnije je Euronymousova loša priroda izišla na vidjelo, Deadovu smrt vidio je kao priliku za promociju benda, oportunistički je preuzimao tuđe zasluge, dok je zapravo bio kukavica. Ubrzo nakon Deadove smrti krugu oko Euronymousa pridružuje se nešto mlađi momak, tad 19-godišnjak, Varg Vikernes, pravim imenom Kristian Vikernes, koji je bio poznat i kao Count Grishnackh.
U Oslo je došao iz Bergena, a kao da je pao s Marsa, nitko o njemu nije znao ništa. Dok su se drugi metalci oblijevali alkoholom, Varg je poput djeteta pio mlijeko. Osnovao je bend Burzum, u kojem je bio jedini član, a Euronymous mu je izdao prvi album. S obzirom na to da je Vikernes bio talentiran muzičar, možda talentiraniji od ostalih (zvučao je avangardno, sirovo), na sceni je došlo do animoziteta između njega i Euronymousa. Odnos je ubrzo prerastao u izravnu kompeticiju i sukob.
Raskinuli su jer je Euronymous navodno Vargu dugovao novac koji je zaradio od prodaje Burzumova albuma, a širio je i glasine da će Varga uhvatiti, mučiti zavezanog u šumi, a onda i ubiti. Tako da je Varg reagirao i ubio njega. Navodno u samoobrani. Banuo je Euronymousu u pola noći na vrata, izbo ga s leđa 23 puta, i to sve zbog uvjerenja da će ovaj njega ubiti. Problematično je to što se Vikernes do današnjeg dana nije pokajao za ubojstvo, za koje je odslužio 15-godišnju zatvorsku kaznu.
"Čak i ljudi koji me kritiziraju da sam ubio Norvežanina su u krivu. Euronymous je zapravo bio Laponac, kao što je vidljivo iz njegovih slika. Njegove laponske (mongolske) facijalne crte su također vidljive, kosa mu je tipično laponska (tanka i ravna), a njegova građa ga ja također razotkrivala (kao većina Laponaca bio je vrlo nizak)", ispovijeda se Varg na svojoj web stranici.
Objašnjava da ga ubojstvo nije pogodilo ni u kojem slučaju. Smatra da je odgulio tako veliku kaznu jer nije jadni afroazijski imigrant niti ljevičarski ekstremist ili kršćanin koji moli za milost, tako da mu mediji nikad nisu željeli dati nikakvu podršku. Vikernesa se povezuje i s Heathen Frontom, neonacističkom organizacijom s kraja devedesetih, čija je ideologija počivala na kombinaciji odinizma, nacizma, antisemitizma i bijelog mačizma.
Iako niječe da je ikad bio povezan s tom organizacijom ili da su mu nazori nacistički, Vikernes otvoreno govori da je protiv rasnog miješanja, globalizacije, kapitalizma, materijalizma, judeo-kršćanstva i amerikanizacije. Godine 1992. počela su paljenja crkava, a trajala su četiri godine. Zapaljeno je oko pedeset crkava u Norveškoj, a neke su bile stotinama godina stare te jedinstveni primjerci arhitekture svojega vremena.
Crkvu Fantoft Stave, prvu u nizu žrtava paljenica, u Bergenu je zapalio upravo Varg Vikernes, iako za nju nikad nije osuđen, a sveukupno je zapalio četiri crkve, dok mu je nedosanjani san bio raznijeti katedralu Nidaros, za koju je pripremio 150 kilograma eksploziva.
Slika katedrale se čak nalazi i na Mayhemovu albumu "De Mysteriis Dom Sathanas", koji je izišao nakon Euronymousove smrti i na kojem Varg svira bas gitaru (Euronymousovi roditelji su se protivili izlasku albuma jer na njemu zajedno sviraju njihov ubijeni sin i ubojica Varg).
Vikernes je tvrdio da je paljenje crkava protest protiv religija uvezenih s Bliskog istoka koje su zamijenile poganske nordijske bogove. Retorika Vikernesa, ali i ostalih članova Crnoga kruga, bila je ispunjena netolerancijom, mržnjom, homofobijom, mizantropijom i u suštini je antikršćanska.
Kad bi se preslikala na naše podneblje, u 2019. godinu, don Stojić i njemu slični napokon bi imali opravdani razlog za svoju kontroverznu i netolerantnu retoriku, koja se istinski nema protiv čega boriti, to jest nema jednog Varga Vikernesa, pa svesrdno ratuje protiv civilizacijskih dosega, poput prava žene da odlučuje o svojem životu i tijelu.
I dok je Vikernes, vjerojatno obolio od jednog ili više psihičkih poremećaja, do ekstrema slijedio svoje nazore (i u zatvoru nastavio raditi muziku, no ambijentalnog karaktera), Euronymous i ekipa prikazivali su se misterioznijima i mračnijima nego što su to bili. Štovanje Sotone zvučalo je mračno i cool pa su to radili, čak su i LaVeyevu "Church of Satan" prozivali kao previše humanu. Svi osim Deada bili su udaljeni od istinskog mraka i psihološkog terora koji mrak nosi sa sobom. Igrali su se mraka, a postalo je ružno kad je igra izmakla kontroli.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Film je dobar i trebao bi biti na listi za lektiru.