Nakon što je romanima “Dobro je, lijepo je”, “Brdo” i “Tiho rušenje” Ivica Prtenjača svoje junake naučio na odmake, suočavanja, preslagivanja i kontempliranja, a svoje čitatelje na to kolikom majstorijom može uroditi uvođenje pjesničkog diskursa u prozni, četvrti roman iz tog svojevrsnog labavog ciklusa učinio je još jedan korak dalje. Korak prema provokativnosti, naime, ali toliko suptilnoj i profinjenoj da je, vjerujem, čak ni oni kojima bi i mogla zasmetati neće ljutito percipirati u svem tome moru lijepih rečenica, pjesničkih slika, poetskih fragmenata i poetizacije zbilje. More je riječ koja ni ovdje nije slučajno odabrana.
Dapače, more je ono u kojem glavni junak romana, mladić Andrej Šetka, pokušava isprati svu tu nakupinu zabrinjavajućih silnica kojima je okružen, trenutačno, ali i u svojoj nedavnoj prošlosti. Plivati, pa zaroniti, od otoka do obližnjeg otočića, sam ili u društvu djevojke koju je nedavno upoznao, je li to dovoljno za nadvladavanje svijeta izvan tog prostranstva u kojem je moguće ostati glavom ispod površine, kao da ništa okolo nikad nije ni postojalo? Ili je besmisleno, jer i plivačka ruta između otoka koji živi svoj ljetni život i otočića na kojima počivaju pokojnici, koliko god bila za Andreja trenutačno smirujuća, svjedoči o mnogo široj, neumitnoj besmislenosti. Godina je 1991., ono što znamo da slijedi samo što nije počelo i to se jasno osjeća u zraku i na ulicama otoka na koji je Andrej s roditeljima došao kako bi nakon neugodnog vojvođanskog iskustva služenja vojnog roka u JNA izbjegao novačenje i promptni prelazak u drugu, Hrvatsku vojsku. Vojska je, kako spoznajemo iz reminiscencija na prošle događaje i promišljanja onih koji slijede, svojom strukturom i namjenom za Andreja besmisleni i nasilni kavez kojem se njegova unutarnja struktura dubinski protivi. Rat koji samo što nije, premda se u slutnjama, rečenicama i događajima već itekako osjeća, za Andreja je sam vrh spomenute besmislenosti, nešto što se tiče nekih drugih, vrijednosti ili ideologija s kojima on nema niti želi imati baš nikakve poveznice. Antiratna tematika, kakva se pripisuje mnogim proznim uradcima koji se posljednjih desetljeća tom temom bave, likom je ovog neambicioznog i usamljenosti sklonog mladića dobila svoju komorniju, ali veličanstvenu varijantu. Andrej Šetka nije Melkior Tresić, premda već prepoznate kiklopovske referencije svakako nisu bez razloga i prožima ih isti strah od mobilizacije i besmisla, no Andrej sa svojih 20 godina, tako mlad a tako star, kako bi to rekao jedan drugi klasik, zbog čega istodobno proživljava vlastitu (iskustveno odrastanje) transformaciju i transformaciju društva, specifičan je i kompleksan na drugi način. Svaku od pukotina njegove psihe, koja se iskazuje kroz monološko-introspektivnu dionicu kojom je roman pisan, Prtenjača je precizno i temeljito “obradio” - odredio ga je prema samome sebi, roditeljima, djevojci Anni, otočnoj zajednici, Zagrebu, u kojemu mu je dom, i trenutačnom društvenom kontekstu. Iskazao je njegove emocije, košmarne snove, stavove, pozicionirao ga prema ljubavi, krivnji, strahu, odgovornosti, hrabrosti, slobodi... Naglasio njegov jasni pacifizam, bez ikakvog dnevnopolitičkog parolaštva, nego ispisujući izuzetno gust, egzistencijalistički tekst. Premda intimistički intoniran, baziran na slutnjama i strahovima glavnog junaka, “Plivač” otvara prostor kondenziranom rezu u širi kontekst u koji je Andrej “upisan”. Prva mikrozajednica je njegova obitelj, zaštitnički nastrojena, praktična majka i pomalo u svemu izgubljeni otac, s kojima Andrej održava distancu znakovitu već i po tome što ih naziva vlastitim imenima. Pukotine njihova odnosa i njihova obiteljska ideološka podvojenost (u klasičnim, hrvatskim koordinatama) sjajno dopunjavaju Andrejeve privatne pukotine. A druga mikrozajednica, ona otočna, raslojava se na felinijevske slike užarenih ulica, stanovnika i pripadajućih ridikula s jedne te naznaka promjena s druge strane.
One plaše i manifestiraju se u maskirnim uniformama, grafitima i tektonskim pomacima unutar tradicionalne otočne fjake, što pojačava melankoliju kojoj se prepušta Andrej. A njemu se, osim poneke iskre smisla koja se ukazuje u trenucima ljubavi, koja je osuđena na rastanak i ponovnu samoću, stihovima Johnnyja Štulića ili kratkotrajnom aktivizmu kad nevoljko odlazi u Zagreb po indeks koji nije zaslužio, sve više zatvaraju mogućnosti suživota sa samim sobom i svijetom koji ga okružuje. Odlazak/bijeg, ukrcavanje na autobus za Ljubljanu, nije klasičan kukavički bijeg nego preusmjeravanje prema koordinatama ljubljanskih hotela, Križankama, grupi Laibach, kao kulisama onog života u kojem se živi normalno. I ta znakovita rečenica “Ja nisam Vassa” na kraju knjige, to tiho a zapravo glasno - ne - “koktelu ludila i ponekog ideala što će se skrhati negdje putem”, pozovemo li se i na trećega klasika, izbor je pametnog uzmaka kao bolje polovice hrabrosti. Pametan i hrabar, uz to pjesnički “mekan”, da, takav je Prtenjačin “Plivač”.
