Priča započinje podacima i inim podacima, početnom pretpostavkom, hipotezom o jednoj obitelji. U filmu će ekspozicija obitelji biti prikazana u sepiji, pomalo arhaično. U romanu, svaki član obitelji dobiva stranicu do dvije teksta kratke analize lika, njegove biografije, nekoliko obilježja. Ta obitelj je opće mjesto u povijesti književnosti i filma. Lijepa buržujska obitelj u velikoj lijepoj kući koju vodi, pomalo neugledna, posluga. Uspješan naočit otac, prekrasna majka koja se pomalo dosađuje, nadaren i pametan sin, zanesena, zatvorena kći te sluškinja Emilija, šutljiva i pomalo tvrda žena seljačkog podrijetla (u filmu će je igrati legendarna Laura Betti). U njihove prazne, sepijom obojene živote nenadano dolazi gost o kojemu nećemo saznati ništa, osim dana dolaska i dana odlaska. To će pak najaviti preko Angelina, razigranog i nestašnog poštara, koji komunicira samo s Emilijom, gotovo očajnički je pokušavajući nasmijati.
U svijetu Piera Paola Pasolinija sva ljepota je od Boga i svaka ljepota je sam Bog. Tako je pozicioniran nenadani, šutljivi gost prodorno azurno plavih očiju i opuštene, razorne seksualnosti. On jedva da govori, on samo biva u kući, uz svakog od likova. Pasolinijeva je teza da buržujsko, kapitalističko društvo u naše živote unosi laž, okoštava naše tijelo konvencijama, zatomljuje žudnje i želje. I u susretu s Bogom, svi smo osuđeni na jednu malu istinu, a jedina istina je naše golo tijelo. Svaki od likova reagira tjelesno, navigirajući kroz nove žudnje i sile. Otac Polo će se prvo teško razboljeti, a zatim poželjeti dirati gosta, njegovu mladost. Majka Lucia (u filmu prekrasna Silvana Magnano) oslobodit će eros, zavodljivost zločeste djevojčice. Kći Odetta će priznati i prihvatiti razarajuću prazninu koja će je preliti. Ljepota će sinu Pietru razbiti seksualni identitet, a na krhotinama će pronaći priznanje, coming out. Sluškinja Emilija će trčati, bježati, ponuditi se, ali i jedina prihvatiti da je susrela Boga i da nakon toga životi više ne mogu biti isti. U kratkom, a možda dugom, boravku ljepote u njihovoj kući, ova je obitelj spoznala svoju istinu, zarobljenu u njihovim tijelima.
No gost odlazi. I pitanje je može li se preživjeti susret s Bogom, suviškom svake istine? Pasolini piše “Teorem” u kratkim, intenzivnim poglavljima, svaki posvećen jednom članu obitelji. On ne ulazi u njihovu svijest (“nećemo ulaziti u Lucijinu svijest”). Pasolini piše kao da kamera piše, kao da je zaljubljeni voajer, ispisuje postupke i moguće interpretacije određene radnje, pridjeve koristi kako bi opisao situaciju, ali ne nužno i motivacije iza radnje ili poteza nekog od likova. To ostavlja prostor između čitatelja i teksta, između lika i Boga. Ipak, roman je interpoliran prekrasnom, prodornom Pasolinijevom poezijom (u sjajnom prijevodu Marine Alie Jurišić), psalmima, ispovijedima o tome što ostaje nakon što nas napusti Bog. Likovi ovdje dobivaju prostor, u drugom književnom rodu, priznati svoje praznine i strahove, svoje nade i očaje, tihe spoznaje da je život promijenjen. Po odlasku Boga, svaki član obitelji će ga pokušati tražiti, svaki od njih postati neka vrsta sveca i mučenika. Majka će ga tražiti u neobaveznom seksu s mladićima koji će je podsjećati na gosta. Kći Odetta će dopustiti da je prelije vlastita praznina i ostat će u krevetu. Sin Pietro će svoju potragu za gostom sublimirati u slikarstvu, gdje će opet i opet i opet slikati azurno plave oči. Otac Paolo (ne slučajno nazvan po svecu pustinjaku) susrest će ljepotu (u uskim trapericama) na željezničkom kolodvoru, skinuti svu svoju odjeću, ostaviti sva svoja bogatstva, prepustiti tvornicu radnicima i otići u pustinju, napokon gol i slobodan. Svakoga od njih će Bog napustiti ili će oni razočarati Boga. U Pasolinijevu evanđelju između toga dvoje je vrlo tanka granica, ako uopće postoji.
Ipak, ključ cijele “ove parabole bez parabole”, pa i Pasolinijeve autorske poetike je Emilija, sluškinja. Ona se, po odlasku gosta vraća u svoje rodno selo. Sjeda na klupicu pored crkvenog zvona, odbija hranu, gleda u djecu koja beru koprive i polagano postaje svetica subproleterijata. Njezini sugrađani, prikazani (i u romanu i u filmu) u maniri talijanskog neorealizma, nevjerojatno autentični ljudi, koji ne trebaju ni lagati ni glumiti, ni na filmu ni u životu. Emilija će pred kraj svojega života levitirati i svojim sugrađanima, obespravljenima, podariti svjedočanstvo čuda. Potom, uz pomoć starice bit će živa zakopana u jamu na kojoj će izniknuti nova tvornica ili građevinski projekt. Suze koje će plakati stvorit će lokvicu, ljekoviti izvor koji će čudesno liječiti rane radničke klase. Čudo je to koje mogu prihvatiti obespravljeni, ali ne i cinični novinari, mediji i društvo koji će doći s pripremljenim pitanjima (koje bi trebali uputiti vladarima). Lik Emilije utjelovljuje sve kompleksnosti Pasolinijeva stvaralaštva, uvijek na granicama između suprostavljenih svjetova, duhovnosti i komunizma, socijalizma i kapitalizma, nasilja i ljepote, slobode i fašizma, pop kulture i masovnog konzumerizma, uvijek u potrazi za istinom. “Teorem” će na filmskom festivalu u Veneciji biti nagrađen nagradom Katoličkog ureda, ali će nagrada biti oduzeta nakon protesta samoga Pape. I kako ne bi, “Teorem” je pitanje optike, s koje se strane nešto čudesno gleda.
”Teorem” započinje citatom iz Knjige postanka “Bog tada povede narod putem kroz pustinju”, a završava Pasolinijevom poemom, meditacijom o pustinji, o očaju i nadi i kriku koji “što god da znači, predodređen je da traje nakon svakog mogućeg kraja”. Ostavljeni smo s jednostavnom istinom. Svedeni smo na tijelo, ono je najbliže Bogu što imamo. Svako nasilje nad tijelom posljedica je grijeha, laži, perverznog potiskivanja (iz kojeg proizlazi i fašizam). S druge strane, svaka žudnja i užitak (pa bio on i mučenički) je istina i vrlina, jedan, ako ne i jedini prostor raja kojemu možemo i smijemo pristupiti.
