Dopustit ću si ovaj tekst započeti posve osobno. Bilo mi je trinaest godina kada sam bila na svom prvom koncertu. Išla sam vlakom iz Osijeka u Zagreb, dok je taj vlak još prometovao, putovala sam sama, sama sam išla i na koncert, ako se na takvim koncertima uopće može biti sam. Posljednji put kada je Patti Smith nastupila u Zagrebu bio je 13. srpnja 2009. godine, nastupila je u Tvornici kulture, meni je bilo trinaest godina, zbog toga sam došla vlakom u Zagreb i tada zaključila da ću u Zagrebu sigurno jednog dana, i to uskoro, živjeti. Dok ovo pišem mi je trideset, po mnogočemu sam tada, izgleda, bila u pravu, ne samo što dok ovo pišem živim u Zagrebu, dobro sam ja tada neke stvari predvidjela, ali ono što nisam mogla zamisliti, to je da nikada neću odrasti od jednog dijela one trinaestogodišnjakinje, da se od tih trinaestogodišnjakinja, tih djevojčica ne odrasta uopće i da je ta zrelost nalik providnosti, ta čudesna mudrost koju se stječe iskrenim oduševljenjem svijetom oko sebe i ničim drugim, da je upravo to nešto najdragocjenije što se može imati. Na to sam dakako zaboravila, kako odrastanju i priliči. I na to me svojim sjećanjima podsjetila Patti Smith, ja sam držala knjigu u rukama, a ona me tresla za ramena i čitala sam, istovremeno o djevojčici Patti, o odrastanju u sirotinjskim radničkim stanovima Chicaga, Philadelphije, New Jerseyja, o djevojci Patti koja prvi put čita Rimbauda i ostaje dovijeka obilježenom, o trinaestogodišnjoj sebi, opčinjenoj njezinim nepatvorenim ljubavnim stihovima, o Patti zaljubljenoj u svog Fredericka, svjetski poznatoj Patti, o sebi koja si priželjkujem takve ljubavi; usamljenoj Patti, djevojčici, o sebi, onoj koja putuje na koncert, onoj ovdje. Takva je to knjiga meni.
Kruh anđela, Patti Smith, Profil. Prijevod: Saša Stančin
Nije joj ovo prva knjiga ni prva biografska knjiga. Patti Smith ipak je, prije svega, pjesnikinja! Onda tek likovna umjetnica (kasnije i fotografkinja), onda ono što bismo nazvali ‘performericom’, onda možda glazbenica, pa i pjevačica... Ali ako bi trebalo pročitati tek jednu jedinu od njezinih autobiografskih knjiga, trebalo bi “Kruh anđela”. Sjećanja na Roberta Mapplethorpea, fotografa i “umjetnika njezina života” kakvim ga opisuje ovdje, nazvala je “Tek djeca” (Šareni dućan, 2011.). Prijateljstvo s Robertom, privrženost bratu Toddu, njegovoj potisnutoj i tek njoj i rijetkima poznatoj ženskoj strani, sestrama Lindi i opjevanoj Kimberly, ona svima poznata bliskost s prijateljicama iz djetinjstva koje više nikada nećemo vidjeti – a i zašto bismo; prepoznavanje s Williamom Burroughsom, Allenom Ginsbergom, Tomom Verlaineom... život jedinstven i ispunjen, takav da djeluje nevjerojatnim i bajkovito dalekim. A ljubav Patti i njezinog Fredericka – od nje manje poznatog, ali velikog američkog glazbenika Freda ‘Sonic’ Smitha – napisana je ovdje kakvom je, nema razloga sumnjati u to, uistinu i bila. Ljubav neka je takva ili neka je nema.
Patti Smith ipak je, prije svega, pjesnikinja!
Ima tih žena, a po tome joj nalikuju i Joan Baez, Janis Joplin, Joni Mitchell, Billie Holiday, Chan Marshall odnosno Cat Power, PJ Harvey... koje su poput utjelovljenja nekog drugog svijeta, gotovo izmaštanog, stvarnosti u kakvu se moglo povjerovati s, recimo, trinaest godina. To je svijet u kojemu neka djevojka može odrastati u skučenim radničkim stanovima, stiješnjena među bratom i sestrama, jedna radnica u tvornici iz predgrađa, zaljubljena u poeziju i oduvijek tek malo tužna, bez ikakva posebnog razloga, ta djevojka može odseliti u još manji njujorški stan s kadom u kuhinji, tamo napisati nešto stihova, izvesti ih pred publikom u nekom od klubova gdje se u tom snovitom svijetu takva publika sastajala, tamo upoznati isto tako gotovo zalutale pisce i glazbenike i može, ista ona, postati svjetskom zvijezdom, upisati se na Billboard. Bez da trepne, bez da stremi, upire, kamoli da lobira. U tom svijetu toga nema. Popularna kultura koja će nam ostati u nasljeđe događa se u tim jeftinim, malim njujorškim stanovima, u sobama Chelsea Hotela, događa se nehotice, nastaje iskreno i gotovo nesvjesno, od ljudi čiji su životi više nalik životima onih koji će puštati njihove ploče nego onih što će tek koje desetljeće kasnije oblikovati suvremenu kulturu i preciznije, s njom nepobitno vezanu industriju zabave.
Ima tih žena koje su poput utjelovljenja nekog drugog svijeta, gotovo izmaštanog
Neka Patti Smith iz New Jerseyja koja i ne pomišlja baviti se pjevanjem, danas pjevačicom sigurno ne bi postala. Ali ona Patti Smith koja na svu sreću ipak je, ona je samo htjela recitirati svoju poeziju; pa onda recitirati uz muzičku pratnju prijatelja koji su pomalo i srodne duše. A kad je tako, drugačije nije ni moglo, nego da se upiše u povijest. A njoj se tek dogodilo. Fotografirao ju je Robert Mapplethorpe, svirala je s Tomom Verlaineom, ohrabrivao ju je William Burroughs, na jednoj od ranih turneja te male poetske trupe upoznala je Freda Smitha... “Because the Night” dobila je od Brucea Springsteena, u nju upisala “love is the ring on the telephone”, nakon što je po tko zna koji put potrčala javiti se svom Fredericku kojem je telefonirala iz New Yorka u Detroit. Obišla je svijet da bi se skrasila s Fredom u jednostavnoj kući kraj jezera Michigan. “Živjeli smo skromno, ali dok smo se nadali još jednom djetetu, morali smo naći dodatan izvor prihoda, kako bismo mogli izdržavati sve brojniju obitelj”, takav je život dvoje rock-zvijezda uoči rođenja njihove kćeri; taj se život dalje odvija tako da Jesse u majčinim dnevnicima crta “sretne miševe i cvjetiće”, navečer sin Jackson “sjedi kod kanala s ribičkim štapom i na prijenosnom kazetofonu sluša Pavarottija”. A Patti – “Ja bih pisala u besanim noćima ili u ranim jutarnjim satima. Bosonoga bih lakim koracima silazila mramornim stepenicama, prošla kroz drvena vrata s prozorskim vitražem sunca koje se rađa i ušla u našu skromnu kuhinju s plinskim štednjakom od četiri ringa, keramičkim sudoperom, ormarima od masivne hrastovine i mojim kartaškim stolom na kojem su ležali moj otvoren dnevnik i staklenka s pisaljkama.” Staklenka s pisaljkama, sve je u toj slici. Što više htjeti od života?
Ova je knjiga ukratko, jedan dugi i nježni oproštaj, pomirenje prije nego žaljenje; sjećanje kakvo i treba biti
Nakon Fredove smrti, slijedi niz gubitaka koji njezin život kao da ciklički vraća na početak, u djetinjstvo ispunjeno gubitcima i malim nesrećama, iz kojih – često tako biva – nastaju velike umjetnosti. Ova je knjiga ukratko, jedan dugi i nježni oproštaj, pomirenje prije nego žaljenje; sjećanje kakvo i treba biti. Posljednji pokušaj da se dohvati ono bezbrižno doba, svijet pun mogućnosti, u očima djevojke kojoj bi moglo biti, recimo, trinaest.
