Tang Xianzu, kineski dramatičar iz dinastije Ming, poznat i kao kineski Shakespeare, umro je točno prije 402 godine, iste godine kao i Shakespeare. Ova dvojica u svoje vrijeme vjerojatno nisu znala jedan za drugoga, kao što ni mnogi od nas danas nisu čuli za Tang Xianzua, no Xianzu se u Kini smatra najvećim dramatičarem. No za razliku od Shakespearea koji je iza sebe ostavio na desetke sjajnih drama i soneta, Xianzu je napisao samo četiri, od kojih je najpoznatiji „Paviljon božura“ i sve se na neki način dotiču snova i njihovog utjecaja na emotivni svijet čovjeka. „Paviljon božura“ se već stoljećima izvodi i kao muzička drama „kunqu“, što je ekvivalent zapadnjačke opere, a UNESCO ju je zaštitio kao dio kineske oralne baštine. „Paviljon božura“ je klasična priča o ljubavi mlade djevojke Du Liniang i mladića Liu Mengmeia. Čita se kao libreto koji vrlo preciznim i sažetim jezikom govori o važnosti snova i jačini ljubavi koja nadvladava čak i smrt. Profinjenost Xianzuova pripovijedanja i apsolutna ogoljenost u ispisivanju emocija i situacija, čine ovu priču bazičnom i bezvremenskom. Posebno zanimljiv element priče je uskrsnuće. Naime, nakon što Liniang usni san u kojem joj se javi mladić u kojeg se zaljubi, vrlo brzo potom ona se razboli i umre. No prije smrti nacrta svoj portret koji njezina sluškinja zakopa u vrt. No kad Liu Menigmei, siromašni učenjak, nađe njezin portret, krene ga opsjedati slika te djevojke koju je također prethodno sanjao. Snaga njegove ljubavi je tolika da je digne iz groba. I baš kao što svaka velika ljubavna priča prkosi zakonima logike i racionalnosti, tako i ova. Xianzuu smrt ne znači truljenje u grobu, nego čekanje, vježbanje strpljenja, dok jačina ljubavi ne nadvlada zakone biologije. Tako Liniang iz groba ustaje nepromijenjena, lijepa i mlada kao onaj dan kad je umrla.
Ono čega se u ovoj ljubavnoj priči Xianzu još dotiče su društvene konvencije koje kinesko društvo toga doba (16. i 17. stoljeće) oslikavaju kao izrazito patrijarhalno i ograničavajuće, osobito za žene i siromašne. No Xianzu svoju junakinju uzdiže ne samo iznad roditeljskih zabrana, društvenog poretka, nego ju stavlja u situaciju u kojoj pobjeđuje nepobjedivo – smrt. No zanimljiv je moment u kojem djevojčin otac ne vjeruje u njezino uskrsnuće i traži od cara, vrhovnog autoriteta, da intervenira i odredi govore li djevojka i mladić istinu i tu priča dobiva i državno-pravnu dimenziju u kojoj careva riječ biva posljednja. On daje legitimitet ljubavnicima i time im daje propusnicu za sretan život, što znači da njihova prvotna submisivnost u odnosu na roditelje, cara i klasnu pripadnost biva obnovljena jer ne uspijevaju doživjeti emotivno ispunjenje bez roditeljske i carske privole. Zanimljivost koja još upada u oči je ta da se djevojka i mladić zaljubljuju jedno u drugo putem sna, ne vidjevši jedno drugo u stvarnosti. Što znači da je njihov poriv za ljubavnim ispunjenjem i ljepotom jači od ljubavi prema konkretnoj osobi. Njih dvoje samo sanjaju o ljubavi, i doslovno i metaforički, dok je ljubav u fizičkom smislu samo formalno ispunjenje njihovih stremljenja.
