"Bosna i Hercegovina je i ovog maglovitog jutra raspjevana. Njezini Srbi, Hrvati, europski muslimani - Bošnjaci, kojima nisu strana ni Kuranom zabranjena prokletstva, pjevaju samo svoje istine. Ima u njoj i Cigana sa svojom muzikom i nešto Židova kojima se nije posrećilo na vrijeme iz nje iščeznuti. U mojoj maloj balkanskoj zemljici nisu krive ni priroda ni mudra djela njezinih zlatnih neimara koji su je u svoja vremena kitili sevdahom, čuvenim srpskim gostoprimstvom i hrvatskim redom. Svaki joj je okupator otimao gordost, ali ljepotu nitko nije odnio. Kad razgrneš ljude, sabahom se u njoj čuju ptice, zamiriše i pokoje rijetko uzorano polje, a uz šum bistrih gorskih potoka vječno behara mudrost prirode. Nitko ne zna ime čovjeka koji joj je dao ime, a ni putnika koji je u nju donio pravoslavnu vjeru. Nepoznato je i tko je s juga, zapada ili sjevera u nju banuo s katoličkom biblijom. Većinski narod - muslimane, turska je sila pet stotina godina uvjeravala da je veliki Alah đelešanuhu i njihov stvoritelj, a onda ih zaboravila bježeći između dva križa...", piše Pipić i nastavlja:
"Niti danas, trideset godina poslije i tog posljednjeg bratoubilačkog rata, zvona sve tri crkve u zidovima nerazumijevanja ne otvaraju vrata. Sve one nose preveliki teret identifikacije s nacionalnom servilnošću bilo kojoj vladajućoj politici. U toj jedva tromilijunskoj, razapetoj zemlji nitko ne zna kazati zašto narod niti kriv niti dužan svoju vjeru vuče za sobom umjesto da ide za njezinim moralnim načelima".
Pipićev roman, odnosno zbirka novela, počinje dugom, teškom zatvorskom pričom, kojom pisac kani proniknuti u dušu ratnog zločinca, koji na sva njegova pitanja - a ona se svode na jedno, "zašto", odgovara šutnjom.
Nekoliko ljubavi u BosniMirsad M. Pipić, Vlastita naklada
"Kaži mi, gdje si sakrio radost tih srpskih mladića koji su ginuli ubijajući muslimansku mladost? I jednima i drugima uzimao si dah, snove, čula. Svi ti nestali mora da divljaju u tebi. Hrvaš li se ikada sa vlastitom savješću?"
To je poglavlje dugo, tjeskobno, ali nije sav roman takav, kao što nije ni zemlja koju opisuje samo čemerna - ona je vrckava, erotična, živa, nije u njoj ni suživot zamro. Naprotiv, njegov je stjegonoša ovdje Srbin Rade, antipod onoga u zatvoru.
- 'Nekoliko ljubavi u Bosni' zaista je samo nekoliko ljubavi u mojoj razjedinjenoj Bosni i Hercegovini. U njoj je najmoćnija ljubav velikog, izuzetno obrazovanog Srbina Rade prema svemu što ga okružuje, a prije svega prirodi, s kojom u dogovoru liječi ljude od neizlječivih bolesti. U njoj je i ljubav prema Mirsadu, sinu Ramiza, koji mu je dva puta spasio život. U knjizi diše ljubav i ljudi iz dva sela nadomak Sarajeva koje ne dijeli, nego spaja most suživota", rekao je pisac u jednom intervjuu.
Opisujući svoje selo piše: "Poslije kiše na nebu se u svoj svojoj raskoši pokazala jedna od kćeri miljenica svemira, DUGA i kao da bojama svoje haljine šarolikom puku pod sobom poručuje: Istina moga oca KOSMOSA, vašeg Alaha, gospodina Boga, Jahve, Šive i svih razuma u vama, samo u zagrljaju s VAMA se zovu Bosnom!"
Kroz priče svojih junaka Pipić istražuje složenost opraštanja, razumijevanja i ljudskosti u teškim vremenima. On ljubav prikazuje kao univerzalnu vrijednost koja nadilazi granice ratnih sukoba. Jedna od čestih tema koja se provlači kroz knjigu je i povezanost ljubavi i nostalgije za prošlim vremenima, pogotovo prije sukoba. Pipićevi likovi oslikavaju Bosnu kakvu su poznavali prije rata - multikulturalnu i tolerantnu. Kroz priče, Pipić ostavlja prostor za refleksiju o onome što je Bosna bila i što bi mogla postati. Njegova proza odlikuje se dubokom senzibilnošću prema ljudima i njihovim sudbinama. Teško je moguće biti pisac, a nemati empatiju prema Drugima. Njegovo je pisanje često protkano melankolijom, ali on ne dozvoljava da ga to savlada - ima kod njega i erotičnih detalja, ljubavi u njenom elementarnom, fizičkom obliku. Pipić koristi živopisne opise i emocionalno nabijene prizore, pri čemu njegovi likovi, često razapeti između ljubavi i unutarnjih konflikata, odražavaju univerzalne ljudske dileme.
Pipićev roman, odnosno zbirka novela, počinje dugom, teškom zatvorskom pričom, kojom pisac kani proniknuti u dušu ratnog zločinca
Mirsad M. Pipić rođen je u Sarajevu, ali od najranijeg djetinjstva živi u Zagrebu. Iako je završio Elektrotehnički fakultet, njegov život obilježila je strast prema slikarstvu, koja ga je odvela na putovanja svijetom i omogućila mu poznanstva s brojnim uglednicima. Svestranost njegova djelovanja proteže se od poslovnog svijeta do umjetničke sfere. S bratom je osnovao tvrtku ELMEH, koja je postala jedno od najuspješnijih poduzeća u bivšoj Jugoslaviji. Uvođenjem inovacija poput prvog telefaksa u regiji, modernizacijom industrije i međunarodnim poslovanjem, njihova je tvrtka vremenom zaposlila stotine ljudi i postala sinonim za poduzetnički uspjeh. U vrhuncu poslovanja ELMEH je bio među najvećim poreznim obveznicima u zemlji, što Pipić spominje s ponosom, ističući kako su samo početkom 90-ih platili šest milijuna maraka poreza.
Kist ga je odveo u sve dijelove svijeta, gdje je ostvario veze s brojnim poznatim osobama. Njegov popis prijatelja čini gotovo nevjerojatan spoj različitih svjetova: od Orsona Wallesa, kojemu je od 1977. do 1980. godine kao jedini strani slikar ukrašavao olimpijske objekte i hotele, nosio kubanske cigare, tad zabranjene i nepojmljive u Americi, do balerine Maje Pliseckaje. Stipi Mesiću je tijekom dva petogodišnja mandata omogućio neke susrete s državnicima, do Ive Pogorelića ili dirigenta Valerija Gergijeva, od kuma njegove kćeri Une Jevgenija Jevtušenka do predsjednika Armenije Serža Sarkisjana. Pa preko Rade Šerbedžije i Davora Šukera, u beskraj.
Mirsad je uvijek ostao vjeran svojim moralnim načelima. Poštenje stavlja uz zdravlje svoje supruge Višnje i djece, naglašavajući kako je to vrijednost koju je gradio desetljećima.
"Dokle god dišem, oni dišu u meni. To su moji spomenici koji dišu", često zna reći.
Za Mirsada Pipića život nije bio samo niz postignuća, nego i niz dubokih, značajnih veza. Na pitanje je li sretan, jednostavno odgovara: "Jesam. Jer volim i poštujem ljude koji su obilježili moj život".
Za njega ljubav i poštovanje nisu samo emocije, nego temeljni princip života koji ga je vodio kroz umjetnost, poslovanje i prijateljstva diljem svijeta.
"Bez ljubavi ništa se ne događa", kaže pisac.
