Pisac koji se rugao gluposti komunističkih bombaša

Prosječni Hrvat vjerojatno nikad nije čuo da se spominje nešto poput “osječkog humora” ili “riječkog humora”, a ne daj bože “zagrebačkog humora” - osim možda u ironičnom smislu - no kad se spomene “splitski humor”, svi odmah znaju o čemu je riječ. Čak i kad zanemarimo činjenicu da je splitski čakavski vernakular gotovo po automatizmu smiješan svim nesplićanima i osobito nedalmatincima, splitsko podneblje kao da je posebno prijemčivo za duhovitosti svih vrsta, od nesmiljenog “podjebavanja” do melankolično nježnog “smija kroz suze”. Ponekad neki osjetljiviji stanovnici Splita, kako “fetivi Splićani od kolina”, tako i “dosejeni Vlaji”, teško podnose biti metom grubog mediteranskog humora, no svi su oni ponosni na lokalnu humorističnu tradiciju - gotovo po pravilu izraženu u splitskom idiomu - koja je odavno postala jedna od temeljnih kulturnih značajki “najlipšega grada na svitu”. Ta je tradicija u posljednjih stotinjak godina iznjedrila niz autora zahvaljujući kojima Split zauzima mjesto neupitne hrvatske prijestolnice humora.