Kultura
5444 prikaza

Pisac koji se rugao gluposti komunističkih bombaša

1/11
Privatna arhiva
FELJTON Kovačićevi rukopisi su iznimno svjedočanstvo i dokument prošlosti. Izvor su za proučavanje života u starom Splitu, detaljno i slikovito opisuju običaje, nošnje i splitski idiom prožet humorom

Prosječni Hrvat vjerojatno nikad nije čuo da se spominje nešto poput “osječkog humora” ili “riječkog humora”, a ne daj bože “zagrebačkog humora” - osim možda u ironičnom smislu - no kad se spomene “splitski humor”, svi odmah znaju o čemu je riječ. Čak i kad zanemarimo činjenicu da je splitski čakavski vernakular gotovo po automatizmu smiješan svim nesplićanima i osobito nedalmatincima, splitsko podneblje kao da je posebno prijemčivo za duhovitosti svih vrsta, od nesmiljenog “podjebavanja” do melankolično nježnog “smija kroz suze”. Ponekad neki osjetljiviji stanovnici Splita, kako “fetivi Splićani od kolina”, tako i “dosejeni Vlaji”, teško podnose biti metom grubog mediteranskog humora, no svi su oni ponosni na lokalnu humorističnu tradiciju - gotovo po pravilu izraženu u splitskom idiomu - koja je odavno postala jedna od temeljnih kulturnih značajki “najlipšega grada na svitu”. Ta je tradicija u posljednjih stotinjak godina iznjedrila niz autora zahvaljujući kojima Split zauzima mjesto neupitne hrvatske prijestolnice humora.

 | Author: Privatna arhiva Fotografija Ivana Kovačića iz mladosti Privatna arhiva

Kronološki smješteno negdje između imena Marka Uvodića i Miljenka Smoje, na tom se popisu zaslužnih nalazi i ime Ivana Kovačića, možda i najmanje poznatog među najvećim splitskim humorističkim piscima. Kovačićevo najpoznatije djelo i jedino objavljeno za njegova života, “Smij i suze starega Splita” - zbirka labavo povezanih priča, duhovitih “životnih i etnografskih crtica” o Splitu i njegovim stanovnicima s kraja 19. i početka 20. stoljeća - prvi put je objavljeno 1970. na Pennsylvania State University za potrebe američkih slavista. Godinu dana kasnije autor je knjigu objavio i u vlastitoj nakladi, a trebalo je proći još točno pedeset godina da se objavi preostali dio njegova opusa. Tog su se posla prihvatile Snježana Buczkowska i Nada Draganja, koje su priredile tri knjige iz Kovačićeve rukopisne ostavštine. U dvjema knjigama - “Grozotama rata” iz 2016. i “Zarobljeništvu i bijegu” iz 2018. - okupljeni su Kovačićevi zapisi iz godina koje je proveo kao vojnik u 1. svjetskom ratu i kasniji talijanski ratni zarobljenik, dok je nedavno objavljena knjiga sjećanja “U pošti i oko nje”, zbirka zabavnih anegdota iz razdoblja u kojemu je Kovačić bio namještenik splitske pošte, u turbulentnom razdoblju od početka dvadesetih do sredine pedesetih godina prošlog stoljeća. Knjige su objavljene u sunakladi VBZ-a i splitske Gradske knjižnice “Marka Marulića”, gdje se čuvaju rukopisi koje je tamo pohranio autorov sin. “Rukopise je u knjižnicu donio Žarko Kovačić jer ih je želio zbrinuti, a bilo je to i vrijeme obilježavanja stote godišnjice 1. svjetskog rata u cijeloj Europi. Žarko je znao da, s drugim rukopisima, donosi i očeve ratne rukopise koji na izdanje čekaju gotovo sto godina”, rekla nam je Snježana Buczkowska, koja je s Nadom Draganjom prošla kroz nekoliko tisuća stranica Kovačićeve autobiografske proze pisane “u formi dnevnika i naknadnog prisjećanja”. “Žarko je posebno govorio o očevim rukopisima iz pakla Goričke fronte i zarobljeništva u Italiji. Govorio je da su ti užasi rata i zarobljeništva psihički uništili njegova oca. Tako smo dobile neki drugi, dublji uvid u dušu čovjeka koji je u Splitu poznat kao autor ‘Smija i suza starega Splita’ i svi ga vezuju uz duhovite sličice i anegdote iz pučkih splitskih predgrađa”, kaže Buczkowska. 

 | Author: Privatna arhiva Privatne fotografije Ivana Kovačića Privatna arhiva

“Time smo bile dirnute i odlučile smo poraditi na rukopisima.” Dodala je da su odmah uočile da Ivan Kovačić ne poznaje dobro standardni jezik kojim je pisao ratne zapise. “U isto vrijeme doslovno nas je iz ravnoteže izbacila količina njegova talenta. Dovoljno mu je bilo samo nekoliko riječi da stvori iznimno dojmljive slike. Trebalo je, dakle, dopustiti tim slikama da se oslobode, učiniti rukopis prozračnim”, naglašava Buczkowska. Za razliku od “ozbiljnih” ratnih sjećanja pisanih standardnim hrvatskim jezikom, Kovačić se u “Pošti” vratio humorističnom diskursu i splitskom govoru, čime je ta knjiga postala prirodni nasljednik kultnog “Smija i suza starega Splita” i legitimni prethodnik čitavog Smojina opusa. “Ivan Kovačić je veliki splitski humorist, po kvaliteti se može mjeriti s najvećima. On je osebujan i talentiran. Malo je tako originalnih autora, ali vrijeme radi za njega. Sporo, ali sigurno”, govori Buczkowska. “Pregledavajući rukopise shvatile smo da posjeduju autentičnost i dokumentarnu uvjerljivost te da je stvorio impresivna djela čije je publiciranje i predstavljanje javnosti važno za očuvanje splitske književne baštine”, nadovezuje se Draganja. 

 | Author: Muzej Grada Splita Pogrebna povorka za fašista Giovannija Savu Muzej Grada Splita

Rođen u studenom 1897., Ivan Kovačić je odrastao u splitskom Velom Varošu u siromašnoj mnogočlanoj težačkoj obitelji. Živjelo se teško, ali pošteno: ‘Prvo je bilo platit dugove, a živilo se od ostatka’. ‘Stidili se nismo ni prid kin jer nismo imali zašto’, napisao je kasnije. Kad je imao petnaest godina, Ivanu je u kamenolomu poginuo otac. Dječak je morao brzo odrasti, a dvije godine kasnije, 1915. godine, u dobi od nepunih 18 godina, regrutiran je u vojsku Austro-Ugarske kako bi služio u Prvom svjetskom ratu. Sljedeće četiri godine proveo je na fronti i u talijanskom zarobljeništvu, pretrpjevši nezamislive traume. Po povratku u Split, 1921. godine zaposlio se u Pošti, gdje je na raznim položajima, od podvornika i poštara do činovnika i ekonoma u radničkoj menzi, radio do umirovljenja 1953. godine. Živio je mirnim životom obiteljskog čovjeka, sve do smrti 1981. godine. Čitav život volio je čitati: pročitao bi svaku knjigu koje bi se domogao, a među prvima bio je i ratni roman “Slom” Emila Zole, koji je u mladića “ugna nemir i ideju da bi i sam čakod moga napisati”. Ipak, iako je živio u burnim vremenima, biografija Ivana Kovačića je biografija “običnog” čovjeka. Po vlastitom priznanju, nije imao gotovo nikakvo formalno obrazovanje. No bio je pažljivi promatrač svijeta koji ga okružuje i čovjek golemog talenta koji je znao kako svoja zapažanja pretočiti u literarne sličice, ponekad gorke, ali češće slatke. On je isto tako bio i čovjek snažnog moralnog integriteta, što možda i objašnjava zašto knjiga “U pošti i oko nje” nije bila ranije objavljena. U svojim zapisima nikoga nije štedio, njegove jedine ideologije bile su ljudskost i suosjećanje, a nije živio u vrijeme u kojemu bi te “doktrine” bile popularne, kao što to uostalom nisu ni danas. Njegovo pisanje na površini nije osobito političko, ali se između redaka - često kroz “švejkovski” humoristični diskurs - provlači snažna osuda gluposti, nepravde i licemjerja, svjesna aktualnih političkih, nacionalnih i društvenih napetosti i uvijek usmjerena protiv onih koji su u poziciji moći. Uglavnom, Kovačićeva proza vjerojatno ne bi mogla biti simpatična ni jednom režimu u kojemu je živio.

 | Author:

Osobito su zanimljiva njegova zapažanja kad priča o hrvatskoj “eliti” uoči početka Drugog svjetskog rata i tijekom razdoblja Nezavisne Države Hrvatske. Prisjećajući se ponašanja katoličkog svećenstva u NDH, Kovačić ne izbjegava spomenuti da “popi muče, prignili se i kade fašizmu”. “A biskup Bonefačić više ne pridika po našu u crikvi sv. Duje ven po talijanski, isto ka da je Hrvata u Splitu nestalo. Kad pomislim na sve one bezobraštine i kukavičluk mantijaša koji se i danas nameću svojim ultra hrvatstvom, a kad je potriba bilo čut njiovu rič, šutili su ka zaliveni”, piše Kovačić u “Pošti”. Vođa HSS-a Vladko Maček nije prošao ništa bolje, unatoč potpisivanju sporazuma sa Srbima i stvaranju Banovine Hrvatske. Kako piše Kovačić: “Sporazum izmeju Srba i Hrvata doša je napokon, a očekivali smo ga ka manu koja pada s neba. A od njega nikakvu nismo ositili korist, dapače”. “Maček je omar ukinija pravo glasa omladini do 21 godine života i pribaci na 24 godine... To je bilo maslo klera, oni su Mačekom zapovidali jer su govorili da je omladina nastrojena komunistički”, piše Kovačić i dodaje da se “počelo kadit fašizmu naveliko i zatvarat s reda ko i malo naprednije misli”. “I još mi oće niki prigovorit da sam bi pri mačekovac, a sada da sam se priokreni u komunistu... pa jesam li zato ja kriv oli Maček?”, poentira. Kovačić se također prisjeća dolaska pripadnika Mačekove Hrvatske seljačke zaštite u Split, gdje su održali svečano postrojavanje. “Svira jim je koračnicu, ne našu hrvatsku, koji jemamo na stotine, ven koračnicu vojnišku nestale i propale Austrije, da sam deboto od jida i tuge, kad sam to čuja svojim ušima, zaplaka ka dite”, piše.

 | Author:

U knjizi “U pošti i oko nje” Kovačić donosi i anegdotu s beogradskim sucem koji je nakon namještenih izbora 1931. došao u Split kako bi kontrolirao izborne liste i zapisnike s birališta, jer “naši prečani nisu vajda bili pouzdani ol nisu znali strušnjaški zbrajat glasove ka - po beogradsku”. Kovačić piše da je bio zadužen sucu svakodnevno nositi pisma i depeše. No svaki put kad bi predao pismo, salutirao i spremao se otići, beogradski sudac bi ga zaustavio i pružio mu “dvadesetaču”. Nakon nekog vremena naivni poštar Kovačić je shvatio o čemu je riječ: “Ukorija me javno pri svim sucima da sam glup ka i svi prečani jer njegov pošćer u Beogradu neće da mrdne dok mu ne da bakšiš i zato ja, kad mu dam pismo, ne moram poć ča, ven pričekat sve dok se ne maši za takujin”. “Pogledam se oči u oči s našim sucima i judima značajno, jer naši nimaju pinez ni za spizu i španjulete, a kamoli će jim priticat još i za bakšiš”, piše Kovačić. Njegova proza svakako je i iz današnje perspektive vrlo zanimljivo svjedočanstvo jednog vremena, ali i dokaz da se neke stvari teško i sporo mijenjaju, ako uopće.

 | Author:

Iako je bio komunistički simpatizer i, kako se čini, pristaša nove “narodne” vlasti nakon Drugog svjetskog rata, Kovačić u svojim sjećanjima nije štedio ni komuniste. Prisjetio se, primjerice, šeprtljavog pokušaja atentata na jesen 1941., kad su ilegalci napali skupinu talijanskih fašističkih dužnosnika u središtu Splita i pritom ubili nekoliko nedužnih hrvatskih civila. “To je ona bomba koja je bila bačena sa zvonika Gospe od Kampanela na komišjun talijanskog Ratnog izvanrednog suda... iako je bomba pala tošno nad glavama komišjuna, spasija i je štekat pri kafani Matića i bomba se zavajala po tendi i pala na Pjacu meju šetače ubivši par omladinaca meju kojima je poginu i moj dalnji rođak i susid Branko Tomić-Ferić Marinov iz Kamenite ulice 19”, navodi Kovačić. Dakle, odgovor na pitanje zašto je rukopis “U pošti i oko nje” tek sad objavljen nije teško dati. “Godinama je Kovačić slao svoje rukopise na uvid brojnim institucijama u bivšoj državi. Čitali su ih brojni uglednici, profesori, umjetnici, znanstvenici... Svi su s odobravanjem pisali o njima, ohrabrivali ga da piše dalje govoreći mu da su rukopisi vrijedni, ali da zahtijevaju puno rada kako bi se pripremili za tisak i objavili”, govori Draganja. No čini se da Kovačić nije bio jako razočaran zbog toga što nije postao društveno ugledni pisac: njemu je bilo važnije uživati u činu pisanja. “Do sada sam napisa, po nekoliko puta prepisiva i dotjeriva.. 4500 stranic otkucanih na makini... Ispisa san sve dogodovštine iz zarobljeništva, napisa sam sve o Splitu iz mog ditinjstva pa do danas, sačuva sam mnoge priče koje sam čuja od naših starih... Puno sam se istrošija, jednu malu zemlju sam proda, mogu reći da sam i koji manji zalogaj otkinija i sebi i dici, ali sam pisa, pisa...”, napisao je Kovačić.

 | Author: Muzej Grada Splita Proslava dvadesete godišnjice fašističke ere u splitskoj katedrali Muzej Grada Splita

Čini se da prava znanstvena evaluacija Kovačićeva djela tek predstoji, osobito analiza njegova specifičnog urbano-težačkog splitskog idioma, oblika splitskog čakavskoga govora koji je Ministarstvo kulture 2013. godine zaštitilo kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske. “Kovačićevi rukopisi su iznimno svjedočanstvo i dokument prošlosti. Sadrže bogatstvo evociranih ratnih događanja, izvor su za proučavanje obiteljskog i javnog života u starom Splitu, detaljno i slikovito opisuju običaje, nošnje i iznad svega jedinstveni splitski idiom prožet humorom. Bilo da piše standardnim jezikom ili splitskom čakavštinom, jezik mu je iznimno zanimljiv jer uz brojne stare hrvatske izraze sadrži davno zaboravljene lokalizme, romanizme, germanizme, turcizme koji su se u njegovo vrijeme mogli čuti u Splitu. Majstor je dijaloga kojima autentičnim izričajem postiže dinamiku i živost opisanih događaja... ponekad smo se morale služiti brojnim rječnicima da bismo odgonetnule značenja izraza”, govori Draganja. “Ivan Kovačić je majstor splitskog jezičnog idioma!”, dodaje Buczkowska. Kako bilo, objavljivanjem i četvrte knjige autobiografske proze njegov književni opus napokon je zaokružen, a autoru ovoga teksta ne preostaje ništa drugo nego zaključiti ga istim onim riječima kojima je i Kovačić završio svoju zadnju knjigu: “Ja ovoliko, a ko zna boje - rodilo mu poje!”.