Fraktura je ovih dana, u prijevodu Silvane Roglić, objavila “Neovisnost”, novi roman Javiera Cercasa, rođenog 1962. godine, jednog od najcjenjenijih suvremenih pisaca španjolskog govornog područja koji živi u Barceloni. Ovo je čak osmi po redu roman ovog autora koji je objavila ova izdavačka kuća. Nakon ovog romana, napisanog u formi kriminalističkog romana, postalo je manje-više jasno kako dosadašnje stvaralaštvo Javiera Cercasa možemo podijeliti u dvije jasno odvojene faze. U prvu fazu spadaju “ozbiljni” romani u kojima se Cercas prvenstveno bavio traumatičnim nasljeđem Španjolskog građanskog rata, gdje treba ubojiti romane “Brzina svjetlosti”, “Salaminski vojnici”, “Anatomija jedne pobune”, “Prevarant”, “Zakoni granice” i “Vladar sjena”, s tim da treba naglasiti kako se radnja romana “Brzina svjetlosti” odvija u SAD-u, gdje Cercas preko sudbine jednog američkog veterana iz Vijetnamskog rata daje zapravo alegorijsku sliku španjolskog društva, te se po tome savršeno uklapa u ostatak njegova opusa iz ove faze.
Kao svojevrsna poveznica između dvije Cercasove razvojne faze može poslužiti roman “Terra Alta”, prvi roman u kojemu se pojavljuje lik policijskog inspektora Melchora Marina, o kojemu sam svojevremeno pisao. (Za ovaj roman Cercas je nagrađen prestižnom španjolskom književnom nagradom Planeta, nagradom koja je po novčanom iznosu koji se dodjeljuje uz nju, oko 600.000 eura, gotovo usporediva s Nobelovom nagradom.) Terra Alta - da spomenem i to, jer ona u svijesti glavnih junaka, što vrijedi i za “Neovisnosti”, bez obzira što se radnja odvija u Barceloni - figurira kao mitsko mjesto. Radi se o slabo naseljenoj pokrajini u Kataloniji, poznatoj i po tome što se tu odigrala najveća i najkrvavija bitka Španjolskog građanskog rata, Bitka na rijeci Ebar, u kojoj je poginulo između 20 i 25 tisuća ljudi, a koja se spominje i u nekim ranijim Cercasovim djelima, primjerice u možda ponajboljem Cercasovu romanu “Vladar sjena”.
Cercasov detektiv je tridesetogodišnji policijski istražitelj Melchor Marin, osoba iznimno burne i kontroverzne prošlosti, sin prostitutke, koji je djetinjstvo preveo na ulicama Barcelone, jedan, rekli bismo, tipični detektiv iz kriminalističkih romana, svijeta napučenog raznoraznim čudacima i osobenjacima, često traumatične prošlosti. Melchor je najprije radio za kolumbijski narko kartel, zbog čega je završio u zatvoru, gdje je završio srednju školu, da bi se nakon odsluženja kazne uključio u policiju. Melchorova majka je mučena i okrutno ubijena u vrijeme dok se on nalazio u zatvoru, te on nakon izlaska pokreće bezuspješnu privatnu istragu o majčinoj smrti, a to mu je ujedno i glavna motivacija zbog koje se priključio policiji. U uvodnom romanu serijala, Melchor je, iz straha od osvete, sklonjen iz Barcelone u Terra Altu, jer je spriječio islamistički napad u Cambrilsu. Ono što Melchora donekle izdvaja iz gomile književnih detektiva, njegova je sklonost čitanju. U “Neovisnosti” Melchor je pasionirani čitatelj, iako je tek u zatvoru, na nagovor jednog obrazovanog zatvorenika, počeo čitati knjige. Opsjednut je romanom “Jadnici” Victora Hugoa, jer u tom romanu prepoznaje na neki način i vlastitu sudbinu. U “Neovisnosti”, na nekoliko mjesta, poznanici Melchoru govore da je “stanoviti” Javier Cercas prema njegovu liku napisao roman “Terra Alta”, koji Melchor uporno izbjegava pročitati. Također, jako je osjetljiv na nasilje počinjeno prema ženama, te potajno premlaćuje nasilnike: uvodni dio “Neovisnost”, koji nije ni na koji način povezan s ostatkom romana, govori upravo o tome, što je možda ujedno i Cercasova posveta Philipu Marloweu, “posljednjem književnom vitezu 20. stoljeća”.
Kriminalistički segment romana “Terra Alta”, što sam tada u svom tekstu i napisao, po mojemu je mišljenju jako loše funkcionirao. U “Neovisnosti” je Cercas otišao i korak dalje, gdje se dinamika
istrage usporava brojnim digresijama koje su ponekad tek rubno povezane s rješenjem kriminalističkog slučaja. Veći dio kriminalističke potke romana svodi se na cijeli niz dugih razotkrivajućih dijaloga, što u konačnici dovodi do toga da je detektivska priča samo labavi okvir u koji je Cercas, ovaj put se u potpunosti udaljivši od svoje opsesije Španjolskim građanskim ratom, smjestio priču o suvremenoj Kataloniji. Dakle, ovaj roman mnogo bolje funkcionira ako zanemarimo žanrovski okvir u koji je smješten. Najočitiji primjer zaobilaženja žanrovskih obrazaca je način na koji je Melchor razriješio misterij majčine smrti, gotovo slučajno i uzgred, što je bilo povezano sa slučajem ucjenjivanja gradonačelnice na kojem je radio, što je po kanonima kriminalističkog žanra nedopustivo.
Radnja “Neovisnosti” odvija se u Barceloni, gdje je Melchor preselio s malom kćerkom Cosette, koja je dobila ime po liku iz “Jadnika”, nakon smrti supruge Olge, koja je ubijena tijekom Melchorove istrage ubojstava u “Terra Alti”. Četrdesetogodišnja gradonačelnica Barcelone ucijenjena je eksplicitnim pornografskim snimkama, što je Cercas iskoristio da progovori o političkoj situaciji u Kataloniji, referirajući se najviše na neuspjeli pokušaj odcjepljenja Katalonije koji su inicirali katalonski nacionalisti. “Moj je otac uvijek govorio da je Katalonija u rukama šačice obitelji. Oni su upravljali prije frankizma, upravljali su tijekom frankizma, upravljaju nakon frankizma i upravljat će kad ti i ja budemo mrtvi i pod pločom... Novac je čarobna stvar, besmrtna i nadmoćna”, kaže jedan od likova iz romana, društveni autsajder koji se svim silama trudio ući u taj krug, preko druženja s djecom iz moćnih, bogatih katalonskih obitelji, zbog čega se kasnije gorko kajao.
Veliku većinu sličnih, kritičkih opservacija o društvu u romanu izgovaraju pojedini likovi. Objektivni autorski glas ovdje je ustuknuo pred mogućom subjektivnošću Cercasovih likova, što otupljuje oštricu Cercasove društvene kritika, što je i glavna intencija romana. Pokušat ću to pojasniti na sljedećem primjeru:
”Početkom demokracije nacionalizam je u Kataloniji uspostavio klijentelističku kleptokraciju. Drugim riječima, autonomna vlada krala je građane, a plijen od pljačke dijelile su vladajuće stranke i obitelji onih iz vladajuće stranke, počevši od predsjednikove obitelji”, izgovara jedan drugi lik u romanu. Slične, dijaloške opservacije u čitateljevoj percepciji nemaju niti približno onu snagu kakvu bi imale da su iznesene objektivnim autorovim glasom. Stječe se dojam da je Cercas u ovom slučaju išao linijom manjeg otpora.
Slika političara koju Cercas gradi preko gradonačelnice i jednog od njenih najbližih suradnika je porazna. Ni u ovom slučaju ne možemo govoriti o autorskom glasu, što je šteta, jer se radi o iznimno zanimljivom viđenju svijeta politike, po kojemu su medijski izloženi političari, uključujući i gradonačelnicu Barcelone, zapravo marionete nevidljivih centara moći, odnosno televizijski manekeni bez bilo kakvog političkog utjecaja, a koji svoj sluganski status naplaćuju u novcu, dozvoljenom sistemskom korupcijom. “Treba ostati diskretan, u polusjeni, u drugome planu, rekao mi je. Neka u novinama i na televiziji izađu siroti jadnici koji ne mogu birati, neka oni dopuste da ih fokus sprži. A mi se, za to vrijeme, bavimo svojim poslom...”
Pomalo je diskutabilan i opis gradonačelnice koja je prikazana kao neobuzdana seksualna predatorica, gotovo po uzoru na lik Sharon Stone iz filma “Sirove strasti”: snimka seksa zbog kojega je gradonačelnica ucijenjena je zapravo prizor silovanja koje, zbog gradonačelničinih neobuzdanih seksualnih apetita, prerasta u orgije. Naravno, i u ovom detalju Cercas se ogradio subjektivnošću pripovjedača, jer o gradonačelnici govori sin sindikaliste čijeg su oca, zbog manipulacija službenim kreditnim karticama, političke strukture grada odvele u smrt. Neovisnost iz naslova romana je u pokvarenom svijetu politike, kojim dominiraju novac i moć, jedini način očuvanja elementarne ljudskosti, što je poveznica s uvjetno rečeno prvom fazom Cercasova stvaralaštvu, gdje dominiraju isključivo “velike teme”. Prostori slobode, o čemu svjedoči tragična sudbina većine likova koji su se usprotivili diktatu “gomile”, moraju se braniti po svaku cijenu. “Mislim da je to o individualnom identitetu obmana. Mislimo da smo samo jedna osoba, ali mi smo gomila.” Cercas govori, dakle, o svijetu u kojem je individualnost, neraskidivo povezana s neovisnošću - nepoželjna.
