Kultura
283 prikaza

"Počeo sam kao Pale sam na svijetu"

Leonard Jakovina u baletu Don Juan u Berlinu
DPA/PIXSELL
Najmlađi ravnatelj Baleta u povijesti glavne kazališne kuće u prosincu je preuzeo dužnost i najavio promjene

Leonard Jakovina, zagrebački i minhenski đak te proslavljeni plesač berlinskog Staatsballeta, s navršene 33 godine sigurno je najmlađi ravnatelj Baleta zagrebačkog HNK-a. Tu je dužnost preuzeo u prosincu prošle godine i odmah je najavio znatne promjene, koje se mogu svesti pod nazivnik “red, rad i kreativnost na europski način”. U Berlinu je imao status prvaka i velike zvijezde, čak je imao i svoj fan klub, a o njemu je snimljen i dokumenatrac, no zagrebačkoj javnosti slabo je poznat jer je u HNK gostovao samo u dvije predstave plešući Zlatnog idola i Solora u “Bajaderi” Dinka Bogdanića i Apolona u Balanchinovim “Koreografijama”. U posljednjih je 14 sezona u Berlinu je interpretirao s velikim uspjehom neke od najvećih rola baletnog repertoara, od klasičnoga i neoklasičnoga pa do suvremenog, a neke od njih su kreirane upravo za njega, primjerice Madijin “Don Juan”, Bigonzettijev “Caravaggio” i Mujićev “Out of 99” . Bavi se i pedagoškim radom, pa je tako u Berlinu pripremao kolege za natjecanja i gala večeri.

Jeste li se dvoumili da napustite Berlin i njegov Staatsballett gdje ste imali status zvijezde i svoj fan klub te se nakon 14 godina vratite u Zagreb? Što je bilo presudno da preuzmete zagrebački Balet?

To je normalan put. Imao sam ugovor i mogao sam kvalitetno plesati još minimalno pet godina, no dolaskom novog ravnatelja na čelo tog baleta osjećao sam potrebu za nekom promjenom. Time je završilo jedno razdoblje, koje se s pravom može nazvati erom Vladimira Malakova. On je bio deset godina direktor tog baleta i nas desetak mladih plesača zajedno s njim je započelo graditi karijere. S njim smo prošli uspone i padove, gradili velike uloge, išli na gostovanja i napravili uspješne karijere. Nisam samo ja tražio promjenu. Cijela ta generacija plesača razmišljala je o nečem novom. I tada se pojavio natječaj za ravnatelja zagrebačkog Baleta. Nekoliko sam puta razgovarao s intendanticom Dubravkom Vrgoč i kad sam uvidio da imamo istu viziju o HNK-u odlučio sam se prijaviti na natječaj. Kada sam izabran na natječaju morao sam donijeti odluku u roku od pet dana. U Berlinu su svi ostali u šoku. Bili su tužni i nesretni, pa smo se dogovorili da u prosincu odigram još dvije predstave ‘Don Juana’ Giorgia Madie, u kojem sam plesao naslovnu rolu. S tom sam se ulogom i oprostio od njemačke publike.

Koja je vaša vizija zagrebačkog Baleta?

Želio bih još više podići kvalitetu sjajnog zagrebačkog baleta tako da možemo parirati i Stuttgardtu, Munchenu i Berlinu. Vjerujem da to možemo, samo se trebamo upregnuti i gledati prema naprijed, i imati kvalitetne projekte.

U kakvu ste stanju zatekli zagrebački baletni ansambl i što očekujete od plesača?

To je jako zdrav i kvalitetan ansambl, gladan rada i zbog toga sam presretan. Jako su profesionalni i imaju visoku radnu etiku, a to će i oni imati, kao što sam im rekao, s moje strane. Vrlo su homogeni, imaju potrebnu dozu humora i respekta, i sviđa mi se kako korespondiraju sa mnom. Čvrsto vjerujem da ću s tim ansamblom moći realizirati velike i lijepe stvari.

Na što ćete se fokusirati, što će vam biti prioritet?

Čim sam došao rekao sam im da smo svi mi plesači, a samo su neki od nas umjetnici, ali ja želim da smo svi umjetnici. Uvijek možemo bolje. Zato bih želio da više istražujemo i postanemo još bolji, to će mi biti prioritet. Rekao sam im: Nemojte skrivati emocije, otpustite blokade, nemojte ponavljati shemu koju od vas traži uloga. Ako ste zamišljeni, ili tužni, pokažite to, dopustite si suze, hoću da čujem kako dišete, dahćete i vrištite, razbijte zidove ispred sebe, izbacite to van, neka vaši osjećaji uđu izravno u DNK, u tome je čar. Pravim osjećajima lakše i jače se dopire do publike.

Zapazio ga Dinko Bogdanić

Budući da ste dugo radili u berlinskom Staatsballetu, namjeravate li između te kuće i zagrebačkog HNK-a uspostaviti suradnju i realizirati koprodukcijske projekte?

Apsolutno, to je moj cilj. U Berlinskoj državnoj operi imam jako dobre kontakte i svakako bih želio upostaviti neku vrstu suradnje, no oni imaju svoju programsku politiku i vidjet ćemo hoćemo li moći naći i realizirati neki zajednički projekt.

Prva koprodukcija bit će realizirana s 28. Muzičkim bijenalom, možete li je predstaviti?

Riječ je o svjetskoj praizvedbi dviju baletnih jednočinki koje će koreografirati slavni Pascal Touzeau, grande plesač, nekadašnji solist Frankfurtskog baleta iz vremena kad ga je vodio znameniti koreograf William Forsythe. Touzeau je bio jedan od njegovih muza u ‘90-ima, predivan koreograf, bivši ravnatelj Staatsthetera u Mainzu.

Budući da vas zagrebačka publika ne poznaje kao plesača možete li ispričati kako je tekao vaš razvojni put od zagrebačke baletne škole do berlinske pozornice? I koliko vam je rad u inozemstvu, u drugoj sredini, gdje vladaju druge konvencije i druga radna etika, pomogao da izgradite sebe i postanete, usprkos mladosti, tako profilirana osoba?

Ja sam bio bačen u svijet, u Njemačku, s 15 godina, doslovno s jednom torbom, i morao sam sazrijeti gotovo preko noći. To su bile poratne godine, završavao sam četvrti razred Škole za klasični balet u Zagrebu i dolazio sam u HNK, gdje sam kao ispomoć plesao u ‘Orašaru’, ‘Labuđem jezeru’ i drugim baletima. U ‘Don Kihotu’ me zapazio Dinko Bogdanić, uz još dvije plesačice Pavlu Mikolavčić Pećušak i Selmu Banić i rekao nam je da smo talentirani i da trebamo ići na usavršavanje na Visoku školu za glazbu i kazalište u Munchen gdje je on bio nastavnik. No nismo imali uvjete za moje studiranje u Njemačkoj, a kako u to vrijeme nije bilo stipendija, to je palo u drugi plan. Tada se dogodilo nešto nevjerojatno: nakon dva mjeseca moji su roditelji doživjeli tešku prometnu nesreću i moja je majka završila u komi. Kako je ona bila osigurana od nezgoda, dobili smo odštetu koja je meni omogućila početak studiranja u Munchenu. Znači, ja sam doslovno zahvaljujući stradanju svoje majke dobio mogućnost usavršavanja u Munchenu. U Munchenu su me dočekali internat, samostalni život i oštra konkurencija, a ja sam imao novca samo za godinu dana. Bio sam kao Pale sam na svijetu, no imao sam svoj cilj - ostati u Munchenu i završiti studij, i išao sam samo naprijed. Htio sam da stradanje mojih roditelja, pogotovo majke, dobije neki viši smisao. U glavi mi se dogodio klik. Htio sam se dokazati i opravdati šansu koju sam dobio njezinim stradanjem tako da sam naporno radio i na kraju, usprkos konkurenciji, dobio stipendiju i završio akademiju. To breme, koje sam nosio, natjeralo me je da sazrijem brzinom munje i da se razvijem u čovjeka kakav jesam.

Berlin ga je profesionalno promijenio

Kako je nakon toga tekla vaša karijera?

Posljednjih mjeseci moga školovanja, tijekom kojih sam plesao manje uloge u baletima, direktor Bavarske državne opere ponudio mi je ugovor usred sezone, od 1. siječnja 2000. Pristao sam i plesao manje uloge primjerene mojim godinama, kao što je Mladi dečko u baletu ‘Manon’. Usprkos tome što su me čekale velike uloge. Ipak, odlučio sam se okušati u Berlinu, gdje je Bogdanić bio prvi baletni majstor. Otišao sam na audiciju i prošao te nakon godinu, dvije u Münchenu prešao u Berlin. Svi su mi govorili: ‘ “Ti si lud!’, a ja sam odgovarao: ‘Da, lud ali sretan!’ Želio sam ići dalje i još nešto vidjeti, a kako sam uvijek bio pustolov, spreman na rizik, odlučio sam riskirati i otići u Berlin. Smatram da se kao ljudi svakih deset godina resetiramo i da moramo mijenjati nešto u životu i ne prepustiti se kolotečini življenja. Znao sam da će se otvoriti neka nova vrata, i to se dogodilo. Berlin mi je profesionalno promijenio život. Dolaskom novog ravnatelja Vladimira Malakova moj se uspon ubrzao i nakon godine, dviju postao sam polusolist, a ubrzo i solist tako da sam posljednjih šest, sedam godina plesao sve glavne role u velikim baletima. Nikad nisam mogao sanjati da će se to tako zavrtjeti.

Koju sezonu smatrate najuspješnijom u svojoj karijeri?

To je svakako bila sezona 2008./2009. kada se sve pokrenulo, dobivao sam velike uloge, dogodio mi se plesni bum, tražili su me mediji. To je bila prekretnica u mojoj karijeri. U ožujku 2009. izgubio sam majku, a samo tri tjedna nakon njezina pokopa plesao sam Princa na premijeri ‘Snjeguljice’ Angelina Preljokaja, kada sam doživio ovacije. To je bila moja najemotivnija uloga, a predstavu sam posvetio mami jer bez njezine podrške ne bih bio tu gdje jesam. Na toj premijeri je bila urednica kanala ZDF, koja mi je odmah nakon tjedan dana poslala mail u kojem je napisala da žele o meni snimiti dokumentarac. Film se zove ‘Der Tanzer’ i to je čast kakvu je doživjelo malo vrhunskih njemačkih plesača. Na toj su premijeri bili i predstavnici Teatrološke zajednice, koji su me nominirali za najperspektivnijeg umjetnika u kategoriji baleta, što je veliko priznanje. Te godine plesao sam u Staatsopere u Berlinu, kao jedan od vedećih solista u baletu ‘Caravaggio’, kada je koreograf Mauro Bigonzetti kreirao posebno za mene ulogu. To je bio grande projekt, jedan od najvećih na cijelom svijetu u toj godini, snimila je televizija, a snimili smo i DVD.

Hoćete li pokušati prenijeti taj kreativni, umjetnički duh Berlina u Zagreb?

Apsolutno. Zato i jesam tu.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.