Dok čitam novu knjigu Olje Savičević Ivančević (Split, 1974.), “Ljeta s Marijom” (Fraktura, 2022.), na um mi padaju riječi Ljudmile Petruševske, koja je u jednom intervjuu kazala da su Ruskinje ženski Homeri i da, dok piše, ne mora mnogo izmišljati. O tome svjedoče elementi usmene književnosti u njezinim kratkim pričama i bajkama za odrasle (“There once was a woman who wanted to kill her neighbour’s baby”, 2009.). Da nisu samo Ruskinje izvanredne pripovjedačice, nego i “naše” žene, posvjedočit će oni koji su imali priliku slušati ih kad se sastanu oko šalice kave ili čašice likera. Nije ovdje riječ samo o pripovjednim vještinama nego i o onome što imaju reći. Svoju, i povijest svojih pretkinja, stoljećima prenose s koljena na koljeno i sad je došlo vrijeme da spisateljice tu povijest zabilježe. Olja Savičević Ivančević upravo to čini novim romanom ili zbirkom ulančanih kratkih priča. Njezine junakinje, Dalmatinke okupljene u kružok nakon nedjeljnih ili prazničnih ručkova, kad muškarci drijemaju, pripovijedaju intimnu obiteljsku povijest, time i intimnu povijest svijeta. Među njima se one najmlađe, još djevojčice, prvi put suočavaju s nepoznatim iskustvima i zabranjenim temama. Jedna od njih, Marijola, nametnula se kao glavna junakinja ili lirski subjekt romana. Ona, mlada pjesnikinja, već tad shvaća da je premlada kako bi imala svoje priče, ali pomoću magičnog i tajanstvenog jezika poezije dohvaća što joj nije dostupno u stvarnom svijetu i istodobno uči što to znači biti pjesnikinja pred vlastitom obitelji. Ne mogu a da ovdje ne spomenem “Djetinjstvo”, prvi dio “Kopenhaške trilogije” danske književnice Tove Ditlevsen, u kojem pripovijeda upravo o borbi da se pred svijetom, posebno pred članovima vlastite obitelji, predstavi kao buduća pjesnikinja, i da je pritom shvate ozbiljno. Zna da će biti brutalno ismijana jer “javni posao nije za djevojke”, zato svoje pjesme uvijek nosi sa sobom kao najveće bogatstvo. Ništa neuobičajeno za Europu s početka 20. stoljeća, reći ćete, ali takva borba zabilježena je u svim biografijama književnica koje su stale rame uz rame svojim muškim kolegama. Marijola, za razliku od Tove, koja svijet promatra s prozora sobe okrenutog unutarnjem dvorištu, zaviruje u zaključane ladice, kredence, zabranjene knjige i tako uči o prošlosti i sadašnjosti.
”Ljeta s Marijom” obuhvaća razdoblje od stotinu godina (od 1921. do 2021.), točnije stotinu ljetnih sezona, u kojima autorica pripovijeda samo odabrane epizode iz života junakinja, žena iz iste obitelji koje mahom nose ime iz naslova, a razlikujemo ih prema nadimcima Marijola, Maša, Meri, Mara, Marijeta... Autorica preskače sve ono što smatra nevažnim u njihovim životima odbacujući time mogućnost da se roman preobrazi u klasičnu obiteljsku sagu. Ovaj, obimom nevelik roman, netipične strukture, može se dovesti u vezu s romanom “Život djevojaka i žena” Alice Munro, koja, pripovijedajući o svakodnevici žena u kanadskoj provinciji, pripovijeda zapravo univerzalnu priču o odnosima majki i kćeri, prijateljstvu, odnosima s očevima i muževima. Oba romana fokusirana su
na svakodnevicu, na intimno i skriveno, gdje se o velikim povijesnim događajima ne govori, ali se jasno čuje njihov eho. Za razliku od Alice Munro, koja je prije svega kratkopričašica, Olja Savičević Ivančević je pjesnikinja i čitatelj je svjestan toga jer iznimno vješto vlada jezikom, ekonomična je i jasna, ali i, što je važnije, zavodljiva. “Ljeta s Marijom” govori o (ne)pripadanju, odlascima, povratcima, putovanjima, korozivnom učinku vremena na mladalačke iluzije. On je kao rijeka, teče, ali ostaje na istome mjestu.
Pripovjedačke perspektive se smjenjuju, iz trećeg u prvo lice, ali je u oba slučaja subjektivna i osobna. Autorica točku promatranja nikad ne podiže visoko jer je ne zanima panorama, nego krupni kadrovi. O Dalmaciji tako ne doznajemo kroz opise pejzaža, nego kroz anegdote, opori humor, ženske susrete, autentične dijaloge, lokalizme... Ipak čitatelj iza ove glasne i žive proze jasno iščitava duboku tugu i melankoliju koja se kao i priče prenosi s pretkinja na potomkinje. Olja Savičević Ivančević poput Marijole fikcijom rekonstruira stvarnost služeći se usmenom predajom, arhivskim snimcima, fotografijama, dokumentima i pismima stvarajući poetski ljetopis koji u potpunosti nadilazi svoju zavičajnost.
