Redatelj filma "Moj osobni rat" ("A Private War", 2018.), Matthew Heineman, proslavio se dokumentarcima o opasnim stvarima, poput kokainskih kartela ("Cartel Land", 2015., nominiran za Oscara) ili stradanja žrtava ISIL-a ("City of Ghosts", 2017.). Za svoj prvi igrani film odabrao je istinitu priču o srodnoj duši, novinarki britanskog The Sunday Timesa, Marie Colvin, koja je, kao i on, riskirala život kako bi razotkrila mračne stvari poput pokolja civila u Sadamovu Iraku i Asadovoj Siriji.
Marie Colvin je poginula 22. veljače 2012. u Siriji tijekom opsade Homsa koji je sustavno razarala Asadova vojska. Unatoč opasnosti po život, Colvinova je ostala u ruševinama Homsa zajedno s civilima te uspjela u direktnom prijenosu izvijestiti svjetsku javnost da je Asadova tvrdnja da se u Homsu bori protiv terorista laž i da sirijski diktator sustavno masakrira civile.
Taj je izvještaj Marie Colvin platila životom i tako postala jedna od novinarskih pravednica među narodima koja je, unatoč smrtnoj opasnosti, ostala svetački vjerna svojem novinarskom pozivu. Njezin joj urednik u jednom prizoru filma govori da nitko normalan ne bi radio tako opasan posao, ali i da bi on, kao i svi obični normalni ljudi, bio izgubljen bez novinara poput nje.
A to pitanje urednika The Sunday Timesa otvara i glavni problem filma "Moj osobni rat", a taj je: zašto Marie Colvin ne živi kao svi normalni ljudi ili barem normalni novinari i zašto se bavi samoubilačkim poslom? Pitanje je važno jer se normalan gledatelj ne može s njom poistovjetiti, i to već od početka filma, kad se u prizoru koji se zbiva u Šri Lanki nađe sa skupinom pobunjenih Tamilskih tigrova pod paljbom režimske vojske.
I dok Tigrovi ostaju na zemlji da ih ne bi pogodio metak ili granata, ona se diže s rukama u zraku i viče vojnicima da je novinarka. Mrak je i oni su daleko, ne mogu je ni vidjeti, a ni čuti jer je pucnjava glasna. Samo bi lud čovjek tako izložio sebe opasnosti, a Colvinova tu ludost plaća gubitkom oka i ostatak filma, poput piratkinje, nosi crni povez i bori se savladati osjećaj za ravnotežu u prostoru.
Da je svetica poput kršćanskih svetaca koji su dali život za svoju vjeru, njezina bi sudbina bila jasna, a film "Moj osobni rat" hagiografska priča o žrtvovanju za vjeru u novinarstvo. Ali ona nije svetica i sumnja u sve što vidi, čuje i radi. Razočarana je svijetom u kojem živi, ne vjeruje da se svojim poslom može boriti protiv zvjerskih režima, poput Sadamovih ili Asadovih, i jedino čemu vjeruje je osobno suosjećanje sa žrtvama.
Jedino što radi s potpunim uvjerenjem, gotovo strašću, jest pisanje izvještaja o stradalima, pobijenima, zakopanima ili onima kojima prijeti takva sudbina. Kad u jednom prizoru filma uvjerava vojnika na rampi da ide u neko zabranjeno područje kao liječnik, on joj suho dobaci da tamo gdje ide nisu potrebni liječnici, a ono što ne izgovara samo se po sebi razumije: svi su pobijeni i što će im liječnik.
I ona to zna, kao i on i, čini se da se dobro razumiju, svatko radi svoj posao, on ubija i zakapa, ona otkopava i piše o pobijenima i sve je kako treba, osim što ostaje problem s kojim je suočen redatelj Matthew Heinemann: kako gledatelju približiti junakinju filma da se s njom poistovjeti? Heinemann je mogao taj problem izbjeći da je radio hladan, objektivan film u kojemu ne pokušava psihološki objasniti motive koji Marie Colvin tjeraju da radi opasne stvari.
Ona u brojnim prizorioma filma ima traumatska sjećanja krvavih, tragičnih prizora s raznih bojišta i također se, kao i ratni veterani, liječi od PTSP-a, a uz to i mnogo pije. No, sve to nije dovoljno da bi je prihvatili kao blisku osobu. Ona nije poput Spielbergovog Oskara Schindlera normalna osoba, sebičan oportunist koji se veseli ratu jer će se obogatiti, a onda shvati da njegovi nacisti istrebljuju ljude i reagira normalno jer se u normalnom svijetu takve stvari ne rade.
Marie Colvin nema taj normalni životni okvir svojeg herojskog poziva i svi redateljevi pokušaji objašnjavanje njezinih motiva i trauma svode se na blic kadrove sjećanja na ratne grozote, a to je vizualni dekor koji samo komplicira već ionako nejasan lik.
Svi junakinjini pokušaji da živi normalno s nekim muškarcem ili da, možda, ima dijete i obitelj, samo su redateljevi izgovori da se bavi onim što i nju i njega najviše zanima te o čemu su ovisni: novinarskim i dokumentarističkim izvještajima o strahotama koje sve vlasti i svi režimi na svijetu, diktatorski i demokratski, pokušavaju sakriti. Kao što kaže njezin urednik, svijet bi bio izgubljen bez novinara poput nje i filmova, ma koliko manjkavih, poput "Mog osobnog rata".
