"Rekli su da život prođe dok pucneš prstima, i tako jest"

Kao glumac pojavljivao se na filmu toliko često da je kružila doskočica kako je grupa 'Film' jedini film u kojem ne glumi Ivo Gregurević. S druge strane, privatni je život držao podalje od očiju javnosti i sam je rijetko govorio za medije. Kada bi i odlučio progovoriti, želio je pričati isključivo o glumačkom pozivu i rodnom kraju. U jednom od zadnjih intervjua 2017. kao dobitnik Večernjakove Ruže osvrnuo se na svoj život:

- Ne bih napravio ništa drukčije. Ovo je najbolji posao kojim se mogu baviti i ne bih ništa drugo znao raditi - rekao je tada Večernjem listu i dodao: Želim da me pamte isključivo po ulogama. Nemaju me po čemu drugome pamtiti.

U intervjuu za Jutarnji list godinu dana ranije opisao je kako se u djetinjstvu zaljubio u filmove.

- Kaubojski filmovi. Imam u Mahali u mojoj kuću etnosobu u kojoj su slike Indijanaca, strijele zabodene u kamin... Kao dijete sam se već bavio filmom. Bilo nas je sedmorica dječaka. Gledali smo skoro sve filmove koji su dolazili, naročito kaubojske, u Županji, u koju smo išli čamcem preko Save. U obližnjem Orašju bila su dva kina, sad ima samo jedno. Nakon filma smo išli na livadu pokraj Save pa podijelili uloge iz filma koji smo gledali. Naš ‘film’ na livadi trajao bi 4, 5 sati, u kinu sat i pol.

Volio bih da se sad snimi takva naša filmska predstava. To je moje djetinjstvo. Sretno. Igrali smo, na primjer, ‘Seljačku bunu’, zimi. Uspjeli smo nagovoriti stotinu ljudi da budu statisti. Podijelili ih na dvije grupe. Dobri i loši. Igrali smo na zaleđenoj bari. Snijeg je padao. Moj prijatelj Paca, mali niski, bio je naš šef. On je igrao Matiju Gupca. Mi ostali imali smo mačeve, koplja, vile, štapove i počeli se tući. Velmože i seljaci. Odjednom led nad barom pukne... Svi smo završili u ledenoj vodi skoro do vrata. Sto ljudi počelo izlazit’ iz bare... svi mokri i smrznuti. Nismo se usudili takvi otići kući pa smo otišli u prijatelja, Marijan se zove, mi ga zvali - Marijana. Tamo smo se sušili. Takvih priča imam stotine. To su bili počeci hrvatskog filma u Posavini.

Poplave koje su pogodile Posavinu 2014. godine uništile su mu rodnu kuću:

- Puk’o i nasip u jednom selu u blizini Vidovica pa je Sava navaljivala s jedne strane, a Bosna s druge. Nismo to očekivali pa nas Bosna poplavila. Uništila mi rodnu kuću. U dvorištu mi je bio metar vode. Smrdjelo je strašno kad se voda povukla. Moj rođak i prijatelj Zlatko mi je nešto spasio. Htio sam otić’ živjeti na Velebit, visoko... Naravno, nisam to napravio. Gledam tu moju kuću, jadnu, tražim što je ostalo... Otvorim vrata od ostave u koju sam spremio 160 litara rakije... sve porazbacane boce... nema ništa više...

Udarim nogom u bocu, vidim, puna rakije. I sve su ostale pune. Uzmem jednu bocu, stavim stolicu nasred dvorišta, sjednem i - pijem. Nije mi više ništa smrdjelo... Sutradan su došli prijatelji iz Orašja, Osijeka, Vukovara, iz Broda, došlo njih dvadesetak. Vele, obnovit ćemo ti kuću. Radili smo tri tjedna. Sad je moja kuća bolja nego što je bila prije. Eto, to je prijateljstvo - ispričao je tada za Jutarnji te se osvrnuo na prolaznost života:

- Jedan stariji čovjek, kad sam počinjao karijeru glumca, rekao mi je: To će ti proći ovako... i pucnuo prstima. To je zaista tako - rekao je.

Za razliku od mnogih kolega, u politiku se nije gurao niti je htio o njoj govoriti:

- Nikad neću dati politički intervju. Zašto bih? Prvo, nisam siguran da intervjui uopće koriste, pa ih zato i ne dajem skoro nikako. Drugo, ja sam umjetnik i ne želim da se miješam u posao političara. Oni imaju svoju pozornicu, govornicu, javne nastupe, i tu glume, tu je njihovo mjesto i tu bi, u krajnjoj liniji, trebali odgovarati za svoj rad. Moj rad i moj život su stvar za koju mogu odgovarati - rekao je 2001. za Dane.