Kultura
1074 prikaza

Pokušao sam ispitati što se tu dogodi kada se ljudi pobune

1/6
Sandra Šimunović/PIXSELL
'Pogledaj oni gore kradu ko zvijeri, pa što si ne bismo mi malo olakšali! To nešto malo, ja tebi-ti meni, pa kome to ide na štetu, dok netko krade milijune?' Uvijek netko nastrada

S prijašnja je dva romana, "Črna mati zemla" (2013.) i "Ciganin, ali najljepši" (2016.), Novak učinio ono što se u jednom trenutku činilo, ako ne sasvim nemogućim, onda svakako teško dostižnim u hrvatskoj književnosti - stvorio je veliku čitalačku publiku koja pritom prepoznaje i traži kvalitetu, kako pripovjedačku tako i stilsku. Dvije kazališne adaptacije spomenutih romana, ona u Zagrebačkom kazalištu mladih, u režiji Dore Ruždjak Podolski, kao i ona u HNK u Zagrebu, u režiji Ivice Buljana, taj su odnos publike i književnosti, publike i umjetnosti, pa i dviju umjetnosti međusobno, samo dodatno produbile te potvrdile da je riječ o izuzetnom suvremenom autoru.

A romani Kristana Novaka suvremeni su na svakoj razini - od njegova jezika, u koji uspješno uvezuje i svoj međimurski dijalekt, te dokazuje kako dijalektalna književnost ne pripada povijesti i nipošto ne mora biti arhaična, preko uslojene pripovjedačke strukture do tema kojima se bavi. Teme su to koje zadiru upravo u neuralgične točke našeg društva. Iako se stilski izdvaja iz njegovog dosadašnjeg stvaralaštva, "Slučaj vlastite pogibelji" nadovezuje se upravo namjerom ispisivanja onoga što Novaka očito boli - i što bi trebalo boljeti sve nas.

Razgovarali smo s Kristianom Novakom povodom izlaska novog romana, kojeg će predstaviti i na ovogodišnjem 29. Sajmu knjiga u Puli.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Priča o samoubojstvu mladog policajca u Međimurju, koje pokreće otkrivanje povezanosti lokalne policije sa sitnim moćnicima te propitivanje njihovog utjecaja na sustav, i misiji jedne srednjoškolske profesorice da na temelju tog slučaja iskreno progovori sa svojim učenicima o stanju u društvu, nije ipak bila ono što je prvotno namjeravao napisati.

"Uvijek imam istodobno nekoliko skica na kojima radim, pa me moj neposlušni mozak baci iz jedne u drugu, pa postanem kompulzivno vezan za tu priču", govori mi.

Počeo je, naime, raditi na priči o hrvatskoj emigraciji u Njemačkoj krajem osamdesetih. I sam je "gastarbajtersko dijete", kako kaže. Rođen je 1979. godine u Baden-Badenu te mu je zbog toga poznata problematika hrvatske emigracije, strah koji su ti ljudi osjećali. "Bio je

sveprisutan jedan 'rat' u podzemlju između Udbe, odnosno vanjskih agenata represivnog sustava Jugoslavije i hrvatske emigracije, koja je postajala sve utjecajnijom. Zanimljivo je kako se to na kraju odvilo - nisu emigranti ti koji su preuzeli vlast u Hrvatskoj, već bivši pripadnici starog sustava. To mi je jako intrigantno."

Složimo se da je izazov ostati neutralan u javnosti s takvom pričom. "Uvijek će te netko svrstati ili u ustaše ili u četnike. Zato sam to htio ispričati kroz obiteljsku priču - ljudi koji su ni krivi ni dužni otišli trbuhom za kruhom stvoriti novi život u Njemačkoj, s idejom da će se vratiti u Hrvatsku. To je isto jedna iluzija, mnogi se ne vrate jer više ne znaju kako živjeti ovdje."

Njegova se obitelj ipak vratila krajem osamdesetih, nakon što mu je preminuo otac. Odrastao je u Sv. Martinu na Muri, u okolini koja je nedvojbeno imala velik utjecaj na njega, a kasnije i na njegovu književnost.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

"Mogli smo ostati u Njemačkoj, ne mogu reći da nam je bilo loše. Tamo smo se svi nekako držali skupa – Hrvati, Bosanci, Srbi… svi smo živjeli u barakama i imali vrlo sličan radnički život, međusobno si pomagali."

"Prava je Jugoslavija zapravo u emigraciji", kažem.

"Pa da znaš da je! No sad mi je drago da smo se ipak vratili. Ne bih mogao zamisliti da živim u Njemačkoj kao druga generacija emigranata."

Međimursko je narječje jedno od ključnih obilježja njegova pisanja. I zaista, teško ga je zamisliti u bilo kojem drugom, a pogotovo u drugom jeziku. Na njemačkom piše samo znanstvenu literaturu. Ispriča mi onda kako je u dva navrata proveo po mjesec dana u Berlinu, gdje je vodio dnevnik na njemačkom. Sad mu djeluje kao da ga je pisala druga osoba.

"Ne može se još dokazati da, ako govorimo drugim jezikom, postajemo druge osobe ili da se nešto zaista mijenja u identitetu, no ima tu nešto", kaže mi, pa objašnjava kako je njegova kolegica s fakulteta, Maja Anđel, objavila istraživanje u kojem se bavi utjecajem jezika na naše odluke. "Donosimo drugačije moralne odluke ovisno o jeziku koji govorimo."

Moralne su dvojbe upravo ono oko čega Novak gradi priču u svojim romanima - u posljednjemu možda i izraženije nego u prijašnjima, budući da oba središnja lika, mlada srednjoškolska profesorica i mladi policajac, stoje pred izborom između čuvanja svog položaja u zajednici i one manje ugodne opcije - sukoba te posljedično otuđenja.

"Ne pišem baš romantične priče o Međimurju, o tim kolektivima", kaže mi kad ga pitam za odnos prema prostoru o kojem piše, prostoru svog djetinjstva. Govori i kako je postojala bojazan da knjige neće biti dobro prihvaćene tamo, da će upravo oni biti najkritičniji prema njima, što se, nasreću, nije dogodilo. Dio uspjeha "Črne mati zemle" pripisuje i tome što je knjiga u mjestu koje opisuje tamo, njegovu Sv. Martinu na Muri, bila dobro prihvaćena.

Odgovorim na to da ljubav prema nekom prostoru podrazumijeva i zdravu dozu kritike.

"Što je zdrava doza kritike?"

"Što biste vi rekli da je?"

"Mislim da prvo treba definirati što je nezdrava doza kritike", odgovara, "odnosno nezdrava poza kritike. Rekao bih da se ne smijemo postavljati prema društvenim problemima kao da nemamo baš nikakvog utjecaja na njih, kao da nismo dio toga. Ne smijemo biti objektivni promatrači koji sagledavaju s visoka." Za postizanje te zdrave doze, zaključuje, potrebno je poći od sebe.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

U "Slučaju vlastite pogibelji" ono što je pogubno nije čak ni korupcija nego su to sitna pogodovanja, stvaranje jedne male, lokalne elite i nemogućnost suprotstavljanja njoj.

"Vrag je u detaljima. Svatko od nas dio je neke privilegirane skupine. I kako si to onda ljudi opravdavaju? 'Pogledaj, oni gore kradu ko zvijeri, pa što si ne bismo mi malo olakšali?! To nešto malo, ja tebi - ti meni, pa kome to ide na štetu, dok netko krade milijune?' Uvijek netko nastrada."

Tako je ovdje nastradao mladi policajac povredom odanosti kolegama, u svom pokušaju da postupi ispravno. Pokušao je Novak kao autor razumjeti i drugu stranu, onu ljudi unutar profesije koja je neprestano na udaru medija i o čijem unutarnjem funkcioniranju prosječni stanovnik države zna jako malo.

Pitam ga onda postoji li stvarna priča koja je potaknula roman.

"Da počnemo od autorske slobode i mistifikacije – svaka priča je temeljena na nečem stvarnom, sve što je stvarno doživljavamo kao priču."

Dodaje da ipak postoji jedan događaj koji istražuje zadnjih deset godina i o kojem nije mogao prestati razmišljati. Ima tendenciju opsesivno se baviti nekom temom. Nije isprva mislio da će ta opsesija prerasti u roman.

"To često čujem i od drugih autora, da ne pišu o nečemu zato što misle da je to potrebno nego jer jednostavno ne mogu drugačije nego to staviti na papir. Pisati izravno o nekom stvarnom događaju, to je sklizak teren. Možeš napisati ili dobru publicistiku ili krenuti pisati fikciju - onda si budala. Jer ulaziš nekome u privatni život, u nečiju intimu."

Velika je to etička dvojba, dodaje, etička dvojba koja ga još muči, iako njegov roman svakako pripada fikciji. Priča koja je počela u Međimurju zaista je sveprisutna i primjenjiva na cijelu državu; na svaku malu sredinu u Hrvatskoj.

"Ono što mi je važnije od podudarnosti s konkretnim slučajevima je pitanje jesmo li kao građani u ovoj državi osuđeni na to da budemo isključivo informirani o tome za koliko je para Gvardiol prešao u Manchester, kad će konačno Modrić u penziju, zašto je Livaja otkazao reprezentaciji, kakvu frizuru nosi Bloom Maje Šuput… ili imamo pravo na nečiju privatnu priču, koja se itekako tiče cijelog društva?"

Tad ga moram pitati za odnos prema angažmanu u književnosti i njegovu poziciju u sve češćoj polemici o potrebi progovaranja o društvenim problemima kroz fikciju s jedne strane, odnosno obrani slobode umjetničkog izraza s druge.

Odgovara mi jednostavno da svatko treba pisati onako kako misli da mu je u danom trenutku potrebno. "Čim vidim rečenicu koja počinje s 'književnost bi trebala…', ja prestajem čitati. Književnost treba postojati. Točka."

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Ne može se nikome osporiti njegovo pravo na temu koja ga boli. "Književnost je tu i pripada svima."

Ističe kako je osobno protiv toga da mu društveni angažman bude ta početna iskra. "Ako netko drugi može napisati tako dobru knjigu, to je super. Da ja tako pišem, ispalo bi kao pamflet."

Rješenje za dobru priču, naglašava Novak, na tamnoj je strani. U mogućnosti razumijevanja i antagonista, njegove motivacije, njegove intimne dvojbe i logike. U trenutku kad u istu situaciju stavlja protagoniste, iz čije perspektive pratimo priču u romanu, i likove suprotnog stava, one koje bismo površnim sagledavanjem prozvali "krivima", događa se istinski dramski

sukob, a takvi su sukobi ono zbog čega je čitanje ljekovito - tjeraju na preispitivanje i naših uvjerenja.

"Književnost u kojoj imamo jasnu 'dobru' i 'lošu' stranu nije mi zanimljiva. Moram moći povjerovati i antagonistu." Tad priča, kaže mi dalje, ne može biti jednodimenzionalna. A takve nastoji pisati, takve i sam želi čitati.

"Možemo pogledati i samo dobra žanrovska ostvarenja, krimiće ili trilere. Uvijek imaju nijansirane antagoniste. Ne mogu vjerovati da o tome sad govorim, ali volim jako Nolanova 'Batmana', upravo zbog Jokera u njemu. U nekom se trenutku on čini pravednijim od cijelog ovog dekadentnog sustava koji Batman pokušava zaštititi."

Kad je riječ o dekadentom sustavu, ovaj se roman svakako može okarakterizirati angažiranim u njegovoj kritici, no nije to bilo polazište. Bila je to u osnovi obiteljska drama, u središtu koje je muški protagonist, Marli. Tog mladog policajca zatječemo u trenutku bratova samoubojstva, stiješnjenog između obitelji i njihove težnje za zadovoljštinom, postizanjem pravde u ime mlađeg sina, i sustava u kojem se nalazi, unutar kojeg pokušava funkcionirati što je ispravnije moguće. I sam u više navrata kaže kako ne zna raditi ništa drugo. Niti ne želi. Nasuprot svih onih priča o estradi, politici i sportu stoje priče ljudi poput Marlija, govori mi Kristian Novak, tihih heroja ovog društva, za koje ne znamo, o kojima ne čitamo.

Prvi glas u romanu ipak je onaj mlade profesorice. Nije prvi put da Novak daje glavni glas upravo ženi - njegova je Milena iz "Ciganina" jedan od dojmljivijih ženskih likova suvremene hrvatske književnosti. Perspektiva profesorice bliža mu je nego ona Marlijeva, neovisno o rodu.

"I ja radim unutar obrazovnog sustava. To može biti najlakši posao na svijetu, ali i najteži. Najlakši je ako se prepustiš i odradiš tek minimalno što je potrebno. Ako ne vidiš neki ishod, to je problem studenta, ti si uzmeš plaću i ideš doma. Najteži je posao ako ti je stalo. Ako se posvetiš svakom studentu, ili učeniku."

Upravo tu nastaje i problem profesorice iz romana, kad svojim eksperimentalnim pristupom, u želji da sa svojim učenicima, polaznicima dramske skupine, otvori važna pitanja društva i odnosa moći u njihovoj okolini te ugrozi svoju reputaciju, pa i svoj posao.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

"Uzeo sam ta dva sustava, policiju i obrazovanje, koji su nam istodobno i potrebni i disfunkcionalni. Pokušao sam ispitati što se tu dogodi kad se ljudi pobune."

Zanima me onda kako gleda na mogućnosti pobune i promjene u našem stvarnom obrazovnom sustavu, i kao profesor, ali i kao otac? Spremno odgovara da promjene ima - ne uvijek i možda ne lako, ali pomaci se događaju svakodnevno.

"Vidim razliku prvenstveno između obrazovanja kakvo sam ja imao i kakvo imaju moja djeca. Kad sam ja išao u osnovnu školu, fizičko kažnjavanje učenika još je bilo normalno. A ja sam bio odličan učenik! I onda još dođeš doma i moraš priznati to, pa dobiješ još jednu kaznu. Nije se to događalo nužno jer si nekog doveo u opasnost, mogao si samo ne napisati zadaću. Danas to nije ni približno normalno."

Navodi onda izuzetno pozitivna iskustva s učiteljima svojih kćeri, utješno je, kaže mi, vidjeti koliko se neki među njima trude unijeti svoju osobnost i svoje interese u podučavanje djece. Velik je to pomak, no smatra da je sustav i dalje djelomično represivan u nekim slučajevima. Sve je, naravno, pitanje kolektiva.

A to je možda ključno pitanje njegove proze. Iako je lišen ambijentalnosti prisutne u prošlima, i ovaj je roman izgrađen oko sukoba pojedinca s kolektivom. Pisan gotovo cijelosti u dijalozima, neprestano izaziva čitatelja na zauzimanje pozicije unutar sukoba "ja i oni".

Što se tiče osobnog odnosa prema zajednici, kaže mi da je taj sukob za njega svakodnevan, čak i na najmanjoj razini.

"Volim ljudsko okruženje i treba mi, no volim kontrolirati taj odnos vremena provedenog s drugima i onoga u samoći. Naposljetku, samoća mi treba i za pisanje. Imam osjećaj da mi se život neprestano odvija između te dvije formulacije: 'u krdu smrdi, ali je toplo' - pa prihvatiš i sve ono loše, samo da ne budeš sam – ili 'u krdu je toplo, ali i smrdi'. To povlači za sobom udaljavanje. To se događa djelomično i na kraju romana, odlazak iz kolektiva koji ima svoju cijenu."

"Netko odlazi, ali netko ipak odlučuje ostati", kažem.

"Tako je. U tom drugom slučaju taj je ishod potreban da bi se zaokružila priča tog lika. Nije lako pronaći smisao u sustavu koji ti se istodobno i gadi."

Ispravnost nekog djelovanja uvijek je pitanje osobne perspektive, ističe te dodaje kako ono ispravno za pojedinca ne mora biti ispravno za sustav. Jedan od provodnih motiva romana je

i "Antigona", drama koju profesorica pokušava postaviti sa svojim učenicima, koju naposljetku i sama počinje proživljavati.

"Upravo je zbog te nemogućnosti da se bespogovorno zauzme jedna strana u toj priči, ona još aktualna. Antigona je beskompromisna od početka do kraja. Kod Ismene tu postoje dvojbe. Antigona je definitivno pravedna, možda i u teološkom smislu, no o njezinim postupcima po pitanju uloge u sustavu možemo diskutirati. To je sustav koji njoj omogućava da bude dio povlaštene klase, a ne potlačena u robovlasništvu. Ali baš zato razgovaramo o tome, evo i dvije tisuće godina poslije."

I dalje je aktualna, ali i teška referencija. Strahovao je da će odabir upravo te drame možda biti suviše očit.

"Ali strah me svega kad pišem, tako da je ovo najmanji problem", kaže.

"A najveći?"

Najveći je svakako ona etička dvojba, činjenica da je priča bliska našoj stvarnosti. "No što je umjetnost uopće? Svi pokušavamo ostaviti neki trag. Pokušavamo biti veći sami od sebe, stvoriti nešto što će trajati dulje nego mi. Ono što sam htio postići ovom pričom dalo bi se svesti u jednu rečenicu, upućenu svim ljudima koji si nisu znali pomoći - niste sami. Niste prošli nezamijećeno, postoji netko tko vidi i sluša. Postoji barem neka pravda."

Takva je priča ipak bila potrebna da se nečemu u toj mjeri posveti. Svi koji prate rad Kristiana Novaka znaju da se njegove knjige dugo čekaju. Potrebno mu je, govori mi, vidjeti neki veći smisao u priči s kojom će sve te godine živjeti.

"Ne mogu zbog bilo čega ući u taj proces, a on kod mene traje godinama. Sporo pišem i rijetko sam zadovoljan. Zato ne mogu pisati o sebi, ne mogu zamisliti da opišem, primjerice, jedan svoj dan. S jedne strane, mislim da mi je život predosadan da bi itko to čitao, dok mi se, s druge strane, čini kaotičnim i ne vidim kako bi itko od čitanja tog teksta imao neku korist." Možda ipak jednog dana, dodaje. Ništa nije isključeno.

Osim književnosti, piše znanstvene radove iz područja sociolingvistike, što također zahtijeva posvećenost, vrijeme za istraživanje. Može se dogoditi da nakon dva mjeseca istraživanja ne pronađe ništa korisno.

"To je igra strpljenja i živaca. Nisam multitasker, tako da nešto uvijek pati. Ne mogu dva sata pisati znanstvenu knjigu, pa dva sata roman, pa otići po djecu u vrtić. Ili sam u jednom ili u drugom. Probao sam na drugi način, ali nisam tako mogao. Nije mi to prirodno stanje."

S druge strane, profesija ga dovodi do informacija, do arhiva i njihovih zakutaka, gdje se može pronaći pravo blago. Profesija mu je izvježbala i strpljenje.

"Divim se ljudima koji su u stanju u godinu dana napisati knjigu. Meni treba stvarno dugo."

Priča mi zatim kako mu se često događa da raspiše priču u raznim smjerovima, od kojih se svi čine bitnima i dugo mu treba da razluči ono suvišno. "Ako je sve napisano jednakim intenzitetom, ono primarno gubi na važnosti."

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Opisuje mi početak rada na "Slučaju vlastite pogibelji", koji je, prije nego u Wordu, bio ispisan i skiciran na golemoj bijeloj ploči. Na taj način slaže situacije, povezuje likove, otvara teme i stvara moguće scene, pa osmišljava tijek radnje od jedne scene do druge… Tako, dakle, nastaju naši najčitaniji romani.

Ono što je bilo drugačije u odnosu na "Črnu mati zemlu" i "Ciganina" nedostatak je kontinuiteta. Uz to, usporedno s pisanjem romana, Ivan Plazibat režirao je i predstavu prema tom predlošku.

"Prije godinu i pol Senka Bulić na temelju sinopsisa kupila je prava na predstavu. Tad sam imao već neke dijelove i mislio sam da ću lako stići sve napisati. A onda su se dogodile druge stvari, morao sam preuzeti neke nove kolegije, pa obveze oko djece… Dovelo me u cajtnot, a ne volim tako raditi. Volim pisati kao da imam sve vrijeme svijeta, što sad nije bio slučaj."

Kako su onda radili predstavu? Slao je redatelju poglavlje po poglavlje, kako bi koje dovršio. Postojala je od početka jasna struktura, početna i konačna točka. No nije postojalo ono između i glumci su priču saznavali tek nedugo nakon autora.

"S prijašnjim knjigama to nije bio slučaj. Barem bih nakratko svaki dan pogledao gdje sam s tekstom. Naravno da nije svaki dan jednako dobar, no dovoljno je da me drži u tome."

Prijašnje je knjige pisao uglavnom uvečer i noću, a novi roman nastajao je između pet i sedam ujutro, u tišini prije nego što se svi probude i prije nego što mu počnu stizati mailovi. Jedino tad ima prostor za sebe.

Osim već dvije uspješne kazališne adaptacije prijašnjih, a nadamo se i ovog romana - i to na dvije pozornice, onoj HNK u Varaždinu te HNK u Rijeci, pisao je svojedobno i scenarij za film prema romanu "Črna mati zemla" sa slovenskim redateljem Rokom Bičekom. Projekt se ipak nije realizirao, mada od filma prema romanu nije odustao. A proces rada itekako mu je bio važan i za ovaj roman. Ravnopravni su, naime, dijelovi proze i scenaristički dijelovi, koji prate priču muškog protagonista Marlija.

"Imao sam problem pisati iz trećeg lica. Ima ljudi koji to rade sjajno - Miljenko Jergović, Slobodan Šnajder, recimo, zatim Robert Perišić, Olja Savičević Ivančević… Kad ja to pišem, djeluje mi loše. Kao da ne znam gdje se smjestiti."

Relativno je lako ušao u glavu obrazovane i artikulirane mlade profesorice, ali nikako nije uspijevao učiniti isto s policajcem. "Više je mene u njoj nego u njemu", kaže mi. "S njom mi je bilo lako jer se zna izraziti, pogotovo pred kraj romana, kad se oslobodi. Ona je iskrena i precizna, osjetim njezin glas."

Marlija na početku romana zatječemo nesposobnog i za kakvu emotivnu artikulaciju, čovjek je to koji svu težinu drži u sebi, koji reagira isključivo fizički. Ni pozicija vanjskog pripovjedača, promatrača, nije mu odgovarala. Tu je mjesto našla scenaristika. "Zamislio sam da sve vezano za Marlija promatram u kadru, kao na ekranu. I rekao sam sebi: 'Pa možda mogu svu snagu nekog sukoba zbiti u te replike, u scene'. I onda sam se još dodatno od toga ogradio. Taj scenarij nisam pisao ja kao autor nego ga je pisao jedan lik u knjizi. Tako da, za sve što nije dobro, on je kriv", kaže mi na kraju.

Dodat ću samo – pročitajte "Slučaj vlastite pogibelji"; scenarista u romanu nećete imati potrebu kriviti, ali sebe i neke svoje postupke možda i hoćete. I vrijedit će.

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • BESTpartizan 11:39 18.Listopad 2023.

    strajk treba nitko se ne buni protiv hdza