Novi roman Josipa Mlakića, “Na Vrbasu tekija”, publika čeka s velikim nestrpljenjem. Riječ je o zanimljivom eksperimentu - dio romana pisan je, naime, Andrićevim stilom. “Autor zavidne pripovjedačke vještine postavio je sebi gotovo nemogući zadatak: progovoriti jezikom davnog velikog pisca, rekonstruirati njegov imaginarni svijet, te unutar njega otvoriti temu koju bi i Andrić sam načeo da je kojim slučajem danas među nama”, piše Nebojša Lujanović i zaključuje: “I, dovraga, čini se da mu je uspjelo”.
Express: Pred publikom vam je novi roman, ‘Na Vrbasu tekija’. Očita je parafraza Andrićeva naslova ‘Na Drini ćuprija’. U stvari, fingirate neobjavljeni Andrićev rukopis do kojega ste slučajno došli?
Da, radi se o svojevrsnom književnom eksperimentu, jednom poznatom književnom postupku kakvim se, primjerice, poslužio Umberto Eco u svom romanu ‘Ime ruže’. Prva dva dijela romana, ‘Na Vrbasu tekija’ i ‘Jajačka hronika’, dijelovi su ‘rukopisa nepoznatog autora’, koje ja ‘samo prenosim’. Stil tog ‘rukopisa’ podsjeća na Andrićev, iako se on nigdje izrijekom ne navodi kao autor. Kod mene je, za razliku od Eca, cijela stvar dodatno usložnjena trećim dijelom romana, ‘Paučina i promaja’, koji je svojevrsna studija o Ivi Andriću, a ujedno sadrži i neke autobiografske elemente koji su poveznica između ‘Andrićeva’ i moga vremena, te neka vrsta treće fabularne linije romana. Tema romana je tipično andrićevska. Radnja se odvija većim dijelom u Jajcu. Zanimljivo je da je Ivo Andrić planirao pisati o jajačkom samostanu, pogotovo o fra Anti Kneževiću, koji je glavni lik prvog dijela romana. Čak je u tom smislu posjetio jajački samostan 1926. godine i tamo proučavao rukopise fra Ante Kneževića, vjerojatno iste one koji su meni poslužili kao građa za roman. U drugom dijelu mog romana opisan je taj Andrićev posjet Jajcu. Glavni lik tog dijela romana, fra Josip Markušić, iz čije je perspektive i ispripovijedan, osobno je poznavao Andrića, jer su se često susretali 30-ih u Beogradu, gdje se Markušić u to vrijeme nalazio. U knjizi Ljube Jandrića, ‘Sa Ivom Andrićem’, jednoj dragocjenoj knjizi u kojoj je Andrić donekle odškrinuo vrata vlastite intime, čemu nimalo nije bio sklon, Andrić govori o dvije teme koje su mu se ‘otele’, odnosno o kojima je namjeravao pisati, a iz nekog razloga nije. Prva je prepiska Ruđera Boškovića sa sestrom, a druga Jajce: ‘Od bosanskih gradova otelo mi se i Jajce’. To je ona fina, tanka nit koja povezuje Andrića s mojim romanom.
Express: Stil prva dva dijela romana funkcionira i kao hommage Ivi Andriću? Kako ste se odlučili na to? Što je to u Andrićevu stilu i duhu što vas je navelo na takav postupak?
Da, u pravu ste. Moj roman je i svojevrsni hommage Ivi Andriću. On je prije svega plod moje dugogodišnje fascinacije ovim piscem. Kad sam odlučio pisati ovaj roman, bio sam svjestan da se izlažem velikom riziku, jer nešto slično može ispasti ili odlično ili katastrofalno. Tu sredine nema, zbog Andrićeva neponovljivog stila i jezika koji mi je blizak. Koliko sam u tome uspio, ne znam. Uglavnom, pokušao sam ‘rekonstruirati’ dvije, uvjetno rečeno, faze Andrićeva stvaralaštva. Prva, koju sam obradio u prvom dijelu romana, odnosi se na ranog Andrića, a druga na Andrića iz kasne faze, u što spadaju dva njegova djela koja su objavljena posthumno, roman ‘Omer-paša Latas’, za koji se voli reći da je nedovršen, iako se po mojemu mišljenju radi o zatvorenoj i kompaktnoj romanesknoj cjelini, i čudesna zbirka priča ‘Kuća na osami’, koja u cjelokupnom Andrićevu djelu predstavlja iznimku, jer se Andrić tu odmaknuo od svog tradicionalnog načina pripovijedanja. Dakle, jedan potpuno drugačiji i meni mnogo bliži i draži Andrić, iako je ovaj pisac svoja ponajbolja djela, poput ‘Travničke hronike’ ili ‘Proklete avlije’, napisao u prvoj fazi svog stvaralaštva.
Express: Koliko napora zahtijeva takav stil? Osjećate li se u njemu kao u svojoj koži? (Andrić - kako citirate pred kraj romana - smatrao je da to nije grijeh jer to rade svi pisci - grijeh je, kaže, ako to rade loše.)
Meni, pretpostavljam, to predstavlja mnogo manji napor, jer sam odrastao u miljeu u kojemu je taj karakteristični Andrićev jezik bio itekako živ. Danas, doduše, u mnogo manjoj mjeri nego što je to bio slučaj u vrijeme moga odrastanja. Međutim, on ni danas ne djeluje anakronično, nego je itekako živ. ‘Andrićev je jezik izvanredan, kao što je za mene najljepši naš jezik - jezik bosanskohercegovačkih Muslimana”, napisao je svojevremeno Miroslav Krleža, bez obzira na animozitet koji je vladao između ove dvojice velikih pisaca u kojemu je, što treba naglasiti, Krleža vodio glavnu riječ, dok je Andrić sa svoje strane bio poprilično rezerviran. U knjizi Ljube Jandrića, ‘Sa Ivom Andrićem’, Andrić na jednome mjestu kaže: ‘Ja nisam protiv toga da se pisac posluži pozajmljenom, odnosno tuđom metaforom, opisom, dijalogom, pa čak i tehnikom pisanja. Ne treba ‘zameriti’ književniku na tome, jer nema tog pisca u čijoj rečenici neće strogi kritičar otkriti uticaj drugih pisaca. Još jednom ću vam reći: nije to nikakva ‘sramota’. Greh je biti slab pisac!’. Dakle, jedini grijeh koji sam eventualno mogao počiniti ovom knjigom je taj da ona ispadne loša.
Express: Može li danas Andrić, melankoličan i arhaičan, još biti atraktivan mladima, koji puno više razmišljaju o androidu?
Teško mi je na ovo pitanje odgovoriti. Nije tu samo riječ o Andriću, nego o književnosti u cjelini, koliko ona znači mladima danas. Sve manje, rekao bih, iako bih volio da griješim.
Express: Koliko ste vremena potrošili na istraživanje povijesne teme, a koliko na pisanje?
Teško mi je to procijeniti. Uglavnom, mnogo više vremena proveo sam istražujući temu, iako ne treba zanemariti ni to, što mi je cijeli posao bitno olakšalo, da sam o njoj i prije toga puno znao, pogotovo o liku fra Ante Kneževića, kojega je sjajno portretirao Ivan Lovrenović u svom romanu “Nestali u stoljeću”. A i odnose u društvu tog vremena, pri čemu se samo naslanjam na Andrićevo stvaralaštvo. Morao sam za ovaj roman, osim velikog broja studija o Andriću, koje sam ponovno studiozno pročitao prije nego što sam počeo pisati roman, proučiti i veliku količinu arhivske građe koja se čuva u franjevačkom samostanu u Jajcu, što se prije svega odnosi na nikad objavljene rukopise fra Ante Kneževića i dnevnik fra Josipa Markušića iz Drugog svjetskog rata. Dalje, mnogo su mi pomogli franjevački ljetopisi, koje je i Andrić svojevremeno koristio kao građu za svoja djela, pogotovo ljetopis fra Jake Baltića, koji je bio Kneževićev suvremenik i jedan od likova iz mog romana. Zatim niz historiografskih djela, uključujući i neke studije Hamdije Kreševljakovića... Također, što moram posebno naglasiti, puno su mi pomogla i dvojica tadašnjih studenata na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, koji su mi iz arhiva franjevačke provincije Bosne Srebrene pribavili niz dragocjenih dokumenata i spisa nekih franjevaca koji su likovi romana, fra Bone Ostojića, fra Željka Džaje, fra Ljube Hrgića... Tu treba spomenuti i knjige u kojima je Andrić književni lik, kao što je to i u mom romanu, poput Basarine ‘Andrićeve lestvice užasa’ ili knjige ‘Sunce ovog dana’ Vladimira Pištala, da spomenem samo neke.
Express: Je li Andrić dugo bio zapostavljen, pa je sad došlo do andrićevske renesanse ili je moj dojam pogrešan?
Ne bih rekao da se radi o nekoj renesansi. Možda se taj dojam stječe zbog velikog interesa koji je pobudila nedavno objavljena knjiga ‘Vatra u vatri’ njemačkog novinara Michaela Martensa. Knjige o Andriću objavljuju se u kontinuitetu, što je svojevrsni fenomen. Mnogi taj interes pripisuju tome što je Andrić jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost s ovih prostora. S te strane imamo i negativne i pozitivne fascinacije ovim piscem. To je najbolje objasnio Svetislav Basara u jednom intervjuu koji je dao nakon što je objavljen njegov roman ‘Andrićeva lestvica užasa’: ‘Da nije dobio Nobelovu nagradu, Andrić bi već bio zaboravljen pisac i u Srbiji i u Hrvatskoj i u Bosni. Nobelova nagrada ga drži iznad površine zaborava - vrlo zasluženo, da ne bude zabune’. Dakle, kad govorimo o Andriću, vrlo je važno, barem meni, govorimo li o njegovoj književnosti ili o onim otrcanim pričama čiji je Andrić pisac.
Express: Svijet samostana je čaroban, naročito je za maštu poticajna mistika bosanskih vrleti u kojima su obično smješteni, kao i mistika vremena?
Da, moglo bi se to tako reći, ali ne treba smetnuti s uma da takva percepcija danas vlada prvenstveno Andrićevom zaslugom, koji je taj svijet upisao na svjetsku književnu mapu. Dakle, ta mitska tri ‘stara samostana’, onaj u Kreševu, Fojnici i Kraljevoj Sutjesci, koji su jedini postojali u Bosni tijekom turske uprave, sve tamo do polovine 19. stoljeća, bili su na neki način centar Andrićeva univerzuma, po čemu je bio najprepoznatljiviji, o čemu govore i neki manje važni detalji, poput onoga da je u pogrdnim nadimcima, kojima je beogradska čaršija ‘častila’ Andrića, uvijek i neizostavno stajalo i ono ‘fra’.
Express: Fra Anto Knežević, kojega jajački fratri prihvaćaju kao predvodnika i starješinu, autor je ‘Krvave knjige’ - recite nam nešto više o tom liku toj knjizi.
Fra Anto Knežević je iznimno zanimljiv lik, s jedne strane impulsivan, ali je usprkos tome do kraja života, iako teško razočaran austrougarskom upravom u Bosni i Hercegovini, ostao nepopravljivi idealist. U Kneževićevoj knjizi zbunjujućeg naziva, ‘Varica’, koja je objavljena u Beogradu zahvaljujući predanom trudu Miroslava Karaulca, koji je kopirao rukopis uoči rata, sluteći apokalipsu koja je uslijedila, knjigu na koju sam se također dosta oslanjao prilikom pisanja ovoga romana, jer govori o najdramatičnijim godinama bosanske povijesti, o ustanku i ulasku austrougarskih jedinica u Bosnu, Knežević piše na neki način i o sebi. Jedna iznimno zanimljiva i dinamična knjiga. Beogradski književni teoretičar i prevoditelj Novica Petković napisao je povodom te Kneževićeve knjige ‘kako se ne možemo oteti utisku da je to deo one istorijske pozadine iz koje je pretežno i izraslo književno delo Ive Andrića. Ne možemo odoleti iskušenju da samog tekstopisca fra Antuna Kneževića ne sameravamo sa likovima bosanskih franjevaca koje je Ivo Andrić književno uobličio’. Dakle, po Petkoviću, fra Anto Knežević bio je tipičan andrićevski junak, stoga ne čudi što je i sam Andrić pokazivao interes za njegove rukopise.
Express: ‘Kneževićeva ‘Krvava knjiga’ bila je prije svega poziv na buđenje, osvetu.’ Mnoge knjige kod nas su poziv na buđenje i osvetu - Basara kaže kako se ono što se kod nas prvi put dogodi kao roman kasnije ponovi kao rat, sukob.
Kneževićeva ‘Krvava knjiga’, koliko mi je poznato, nije sačuvana. Objavljena je 1869. godine u Zagrebu, pod pseudonimom. Topal Osman-paša i Safet-paša, koji su u to vrijeme bili na čelu Bosanskog pašaluka, nudili su, po legendi, ‘čizmu dukata’ onome tko im prokaže pisca te kužne i opasne knjige u kojoj su pomno pobrojana zlodjela koja je turska vlast počinila kroz četiri stoljeća prema nemuslimanima. Basarina misao, koju ste spomenuli, može se odnositi na većinske sredine, na knjige kojima je književnost u drugom planu. Međutim, u Kneževićevu slučaju to ne vrijedi. Knežević je bio neka vrsta prosvjetitelja koji je, dok je bio mlađi, maštao o ustanku protiv turske vlasti, kao i mnogi fratri prije njega, poput Ivana Frane Jukića. ‘Krvava knjiga’ je u tom smislu i neka vrsta političkog pamfleta. On iz ustanka nije isključivao i domaći muslimanski živalj. Vjerovao je da će ih ta knjiga osvijestiti, da shvate da je turska vlast podjednako tuđinska i njima kao i kršćanima. On je bosanske muslimane nazivao svojom ‘braćom po krvi’, iako se kasnije u to teško razočarao. Pogotovo su u tom smislu na njega djelovala događanja tijekom ustanka i krvavih odmazdi turskih vlasti prema pobunjenom stanovništvu, pogotovo onom pravoslavnom. Što je zanimljivo, u tim zločinima je mnogo manje sudjelovala regularna turska vojska, nego se uglavnom radilo o samoorganiziranom domaćem stanovništvu. Turska vojska je čak u nekim slučajevima sprečavala pokolj nemuslimanskog življa, kao što je to bio slučaj u Banjoj Luci, o čemu je upravo fra Anto Knežević u ‘Varici’ ostavio važno svjedočanstvo.
Express: U Sarajevu, pišete, ‘od tih ljudi očekuje se da budu malo manji Hrvati nego što jesu, što je povezano s jednom starom, utopijskom tezom o Bosancima i Hercegovcima, nadnaciji braće po krvi, kako je naziva fra Anto Knežević, po kojoj ti ljudi trebaju postati nešto drugo nego što jesu, prilagođavajući se iskrivljenoj i pojednostavljenoj slici većinskog mentaliteta o njima.U Zagrebu je taj proces identičan, ali je po posljedicama obrnut: tu se od njih očekuje, ili barem oni tako misle, da budu malo veći Hrvati, ma što to značilo, a najčešće ne znači ništa’.
Uvijek je nama bosanskim Hrvatima bio problem taj ‘većinski’ pogled na nas, bez obzira na to dolazio on iz Sarajeva ili iz Zagreba. Ta pojednostavljena slika većinskog mentaliteta je partikularna, puna zabluda i loših namjera, rekao bih. Ona se prije svega zasniva na nacionalističkom, da ne upotrijebim jedan žešći i mnogo primjereniji pojam, shvaćanju da se manjina mora prilagoditi većini. U Sarajevu je to danas dovedeno do apsurda. Mogu se na prste jedne ruke nabrojiti Hrvati i Srbi koji su prihvatljivi tom nakaradnom većinskom mentalitetu koji ima svoje vjerne apologete i u Zagrebu. Uglavnom se, što je zanimljivo, radi o desničarima s jedne i nekom miksu kvaziljevičara i kvaziliberala s druge strane, uglavnom iz one rubrike ‘kucamo na vrata zaboravljenih asova’. Jedan zanimljiv fenomen: jedino o čemu se te naizgled suprotstavljene skupine slažu je podrška tom većinskom mentalitetu, čiji je simbol notorni Željko Komšić. Jedino moje objašnjenje je to da se radi o dvjema stranama jedne te iste medalje.
Express: U romanu spominjete susret ‘opskurnog bratstva krvnih neprijatelja’, paradoks koji to zapravo i nije kad se malo dublje zagrebe ispod površine, jer su usprkos razlikama ti ljudi baštinili identičnu svijest te su savršeno razumjeli jedni druge, zato što su oni drugi tek njihov odraz u zrcalu. Znate li da se u Budimpešti, pa i Beogradu, zapravo često susreću predstavnici tog brastva i onda dogovaraju, ne znam što točno, ali vjerojatno neke fingirane sukobe?
Ne, nisam to znao, ali me to nimalo ne iznenađuje. Meni je bio zanimljiv podatak koji govori nešto i o ovom fenomenu, kad je tijekom ministrovanja Zlatka Hasanbegovića hrvatsko Ministarstvo kulture odobrilo poticaj za knjigu jednog srpskog povjesničara koji je bio hagiograf Draže Mihajlovića. Na ovaj dio romana upravo me taj detalj inspirirao.
Express: Bosanski Hrvati su, ne čini li vam se, zapravo - zaboravljeni, prepušteni nestajanju. Kraj knjige je tužan, ‘vrijeme kule niz kotare gradi, vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje...’. U selu vaših predaka više nema Hrvata.
Nema ih već odavno. Posljednji Hrvati protjerani su iz sela tijekom rata. Što se tiče opstanka bosanskih Hrvata, tu stvari stoje poprilično loše, mislim da se radi o jednom nepovratnom procesu o kojemu na najbolji način govore katastrofalni demografski podaci danas. Ja sam jednom iseljavanje koje nam se događa nazvao posljednjom velikom temom bosanskih Hrvata.
Express: Kakvo je vaše gledanje na Tuđmana, danas?
Spomenuo sam taj ‘većinski’ pogled na bosanske Hrvate. U tom smislu možemo promatrati i Tuđmana, barem iz ovdašnje perspektive, kao jedan pol tog mehanizma čekića i nakovnja, da ga tako nazovem, gdje su s jedne strane stajali ‘Tuđmanovi Hrvati’, s druge ‘Alijini’, a bosanski Hrvati između. Ovdje, naravno, treba izostaviti intelektualce poput Ivana Lovrenovića, Miljenka Jergovića ili Željka Ivankovića te brojne druge, iako su ih oni prvi, ‘Tuđmanovi Hrvati’, često smještali u kategoriju ‘Alijinih Hrvata’ izjednačavajući ih sa svim tim komšićima i drugim ostacima komunističke buržoazije koji su samo nastavili služiti drugoga gospodara, bošnjački nacionalizam Alije Izetbegovića. Bosanski Hrvati su se našli između ta dva svijeta, između čekića i nakovnja, o kojima nitko nije vodio računa, uključujući i Crkvu, prepušteni sami sebi. Ti ‘Alijini Hrvati’ vodili su računa isključivo o vlastitim interesima. Bili su opsesivno fokusirani na lik Tuđmana, što nije problematično, ali je problematično to što su sve drugo zanemarivali, uključujući tu i bosanskohercegovačke Hrvate, u čije su ime, navodno, govorili. Dakle, i jednima i drugima bosanski Hrvati su bili neki sitni kusur u međusobnom obračunavanju. Međutim, ta vremena su prošla, na radost i jednih i drugih, jer je to mikrosvijet koji nestaje, mikrosvijet koji je toj zemlji dao nemjerljivo više od vlastitog udjela u stanovništvu. Mikrosvijet koji je, ako hoćete, dao dvojicu od trojice južnoslavenskih nobelovaca.
Express: U Hrvatskoj se vidi da država u kojoj više od 95 posto stanovništva pripada jednom narodu nije čarobno rješenje jer teglimo sve probleme kao i prije 10 i 20 i 30 godina - nepravnu državu, neefikasnu, a ogromnu upravu, kaste, klijentelizam. Tapkamo u mjestu, gubimo vrijeme, godine jedu skakavci, a stanovništvo odumire. Pa ipak, u BiH se još održava iluzija da su samo etnička vodstva jamstva napretka?
Nažalost, u Bosni i Hercegovini ne postoji alternativa etničkim vodstvima. Neke stranke koje se predstavljaju multietničkim i lijevima, poput SDP-a, to nisu. Radi se o bošnjačkim nacionalističkim strankama koje su u nekim stvarima desnije od Izetbegovićeve Stranke demokratske akcije, jer im to pomaže pri uzurpaciji srpskih i hrvatskih pozicija u Domovima naroda, čime stvaraju privid multietničnosti. Ta stranka, SDP, uostalom je i ‘patentirala’ najdestruktivniji fenomen poratne Bosne i Hercegovine - Željka Komšića, kojega je od njih preuzeo Bakir Izetbegović, stvorivši nerješivu pat-poziciju u zemlji, dovodeći međunacionalne odnose u zemlji na razinu onih iz rata. A što se tiče iluzija, ovdje nešto slično ne stanuje, jer je i zadnjim budalama jasno da je car gol, osim naravno onima koji se prave budale, a tu se prije svega radi o političkoj klasi, jer im sav taj kaos koji su kreirali omogućuje dugotrajan boravak na vlasti, sve dok netko ne proglasi bankrot te opskurne balkanske krčme.
Express: ‘Ne cijepa se Bosna’, kaže na jednome mjestu fra Ante, ‘dragi moj, zidanjem manastira, Bosnu cijepaju naše nesloge i nepravde, a ne manastiri...’.
Ova rečenica odnosi se na unutarcrkvene prijepore koji su se pojavili u drugoj polovini 19. stoljeća, kad je reformama Osmanskog carstva dozvoljena gradnja kršćanskih sakralnih objekata, gdje dolazi do sukoba interesa, kao u slučaju izgradnje jajačkog samostana o kojemu govori moj roman. Ovaj djelić naše povijesti malo je poznat, ponajviše možda zbog toga što Andrić nije pisao o tome. A vjerujem da bih pisao, ali problem je, pretpostavljam, bila građa, koja je nama danas dostupna na dva klika mišem.
Express: Unitarizam nije rješenje, kao ni separatizam - a do nekog pametnog i jednostavnog, kao što su racionalizacija, suradnja, modernizacija, obrazovanje - Bosna se ne želi dovinuti kao ni Jugoslavija nekoć?
Mislim da je mnogo bolje postaviti stvari na jedan drugi način: postoji rješenje, i to ono koje je izvelo Bosnu iz feudalnog doba i uvelo je u industrijsku eru, a radi se o ZAVNOBiH-škim načelima iz 1943. godine, o tri konstitutivna bosanskohercegovačka naroda. Iako se taj pojam danas vulgalizira, pogotovo to radi Komšić, klaun bošnjačkog nacionalizma, i njegovi medijski pokrovitelji, iako se radi o jednom modelu koji je u to vrijeme u političkom smislu bio inovativan, jer se radi o nekoj vrsti konsocijacijskog uređenja, jedinog mogućeg u višenacionalnim zemljama poput Bosne i Hercegovine. Međunarodna zajednica je gurala sve ovo vrijeme jedan pogrešan koncept, koji je svojevremeno neuspješno provodio austrougarski upravitelj Bosne i Hercegovine Benjamin Kallay, o jednom jedinstvenom narodu, što je čista utopija. Taj koncept doveden je do zida, to je taj ‘čuveni’ građanluk koji danas isključivo promoviraju bošnjački nacionalisti, kao drugo, umiveno lice vlastitog nacionalizma.
Express: ‘Književniku je’, citirate kasnog Eca, ‘utjeha što može pisati iz čiste ljubavi prema pisanju’. Na ovim prostorima sigurno se ne može, a moći će se još manje, pisati zbog zarade, odnosno živjeti od pisanja.
Živjeti od pisanja na ovim prostorima je čista utopija. Sličan je slučaj, čini mi se, i u svijetu. Ta Ecova rečenica, barem iz moje perspektive, pokriva bit.
Express: Dobili ste desetak važnih nagrada. To ipak pomaže?
Naravno. Većina novca koji sam zaradio od pisanja odnosi se na književne nagrade, s tim da sam ja imao sreće pa sam dobio niz unosnih nagrada, ali ni to nije dovoljno da bi se živjelo od pisanja.
