Zagrebački nakladnik OceanMore objavio je memoare suvremenog kineskog umjetnika, disidenta i aktivista Aija Weiweija “1000 godina radosti i tuge”, koju je s engleskog prevela Katarina Penđer. Ai je rođen 1957. godine. Smatraju ga jednim od najvažnijih suvremenih kineskih umjetnika. Odrastao je na krajnjem sjeverozapadu Kine, u nekoj vrsti kažnjeničke kolonije, gdje je živio u teškim uvjetima s interniranim ocem. Tu su proveli punih 16 godina, da bi se 1976. godine, nakon Mao Zedongove smrti, obitelj vratila u Peking. Godine 1978. je Ai upisao Pekinšku filmsku akademiju i studirao animaciju. Od 1981. do 1993. živio je u SAD-u, kao prva generacija studenata koji su nakon reformi iz 1980. otišli studirati u inozemstvo. Prvih nekoliko godina živio je u Philadelphiji i San Franciscu, da bi se potom preselio u New York. Tijekom tog razdoblja upoznao se s djelima Marcela Duchampa, Andyja Warhola i Jaspera Johnsa te je počeo stvarati konceptualnu umjetnost. U New Yorku se sprijateljio s beat pjesnikom Allenom Ginsbergom, nakon jednog slučajnog susreta prilikom javnog čitanja poezije, gdje je Ginsberg pročitao nekoliko pjesama o Kini. Ginsberg je čak jednom prilikom otputovao u Kinu i susreo se s Aijevim ocem, s kojim se također sprijateljio. Iako je bio oduševljen Amerikom i slobodama koje su vladale u društvu, zaprepastila ga je kultura nasilja u toj zemlji te opisuje slučaj mladog kineskog slikara Lina Lina koji je tijekom boravka u New Yorku otišao slikati na Times Square, gdje ga je nakon kraće prepirke jedan mladi crnac upucao pištoljem u prsa. “Lin Lin je pao na pod razrogačenih očiju i za nekoliko minuta umro”, piše Ai. Nasilje je, tvrdi on, toliko duboko ukorijenjeno u američki način života “da mu nikako ne možeš umaknuti” i da ono odražava “dubinske manjkavosti utkane u društveno tkivo te zemlje”. Kao aktivist, nakon povratka u Kinu, otvoreno je kritizirao stajališta kineske vlade o demokraciji i ljudskim pravima. Istraživao je i dokumentirao korupciju u vladi i zataškavanje, posebno korupcijske skandale oko gradnje škola u Sichuanu, gdje je u razornom potresu 2008. poginulo mnogo učenika. Ai i njegova aktivistička inicijativa “Građanska udruga” napravili su popis od više od 5000 učenika koji su poginuli u potresu, uglavnom u loše građenim školama. Upravo je zbog ovog projekta, koji je imao veliki međunarodni odjek, i uhićen te je protupravno, bez da je protiv njega podignuta bilo kakva optužba, držan na nepoznatome mjestu u izolaciji 81 dan. Tad mu je oduzeta i putovnica te nije mogao odlaziti ni na svoje izložbe koje su se održavale širom svijeta.
Aijevi istražitelji čak su ga optuživali kako su poginula djeca bila tema njegove najpoznatije instalacije “Suncokretove sjemenke”, kad je Ai 2010. godine u SAD-u pod dvorane Turbine Hall u galeriji Tate Modern prekrio s milijunima porculanskih sjemenki suncokreta. Istražitelji su “tvrdili” kako je Ai na taj način pred međunarodnom javnošću preuveličavao broj poginule djece u potresu. Putovnica mu je vraćena tek četiri godine kasnije, u ljeto 2015. Bavio se, također, i arhitekturom i snimanjem dokumentarnih filmova. Bio je, primjerice, angažiran kao umjetnički konzultant, u suradnji sa švicarskim projektantima iz studija Herzog & de Meuron, prilikom projektiranja Nacionalnog stadiona u Pekingu, poznatijeg pod nazivom “Ptičje gnijezdo”, koji je izgrađen za potrebe Ljetnih olimpijskih igara koje su se održale u tom gradu 2008. godine. Nakon što mu je vraćena putovnica, Ai se preselio u Berlin, gdje je imao veliki atelje smješten u napuštenoj pivovari. U ateljeu je u to vrijeme i živio. Godine 2019. preselio se u Veliku Britaniju, a 2021. u Portugal, gdje i danas živi. Aijeva knjiga je naslovljena po stihu jedne pjesme njegova oca Ai Qinga, jednog od najpoznatijih suvremenih kineskih pjesnika koji je, uz autora, njezin “glavni lik”. U “Zahvali” na kraju Ai piše da je o knjizi započeo razmišljati 2011. godine, tijekom prisilne osamdesetodnevne izolacije, jer je u tom periodu imao potrebu razmišljati o odnosu s ocem čiji su život obilježili kažnjenički logori u kojima je proveo gotovo dvadeset godina. Ai Weiwei je, po vlastitim riječima, želio “zapisati sve što zna o svom ocu i reći svom sinu iskreno tko sam ja, što je za mene život, zašto je sloboda toliko dragocjena i zašto se autokracija pribojava umjetnosti”. Ai Qing je rođen 1910., a umro je 1996. godine. Godine 1928. upisao je umjetničku školu, nakon čega odlazi u Pariz, gdje je ostao tri godine proučavajući likovnu umjetnost i pjesništvo. Nakon povratka u Šangaj, pridružio se lijevim umjetničkim krugovima te je iste godine uhićen od strane Kuomintanga. Tijekom zatočeništva Ai Qing je napisao svoje prve pjesničke zbirke “Flautu od trske” i “Pariz”. Pušten je na slobodu 1935. Nakon početka Drugog kinesko-japanskog rata, 1937. je objavio zbirku “Snijeg pada na kinesku zemlju”. Ova pjesma se, uz još neke Qingove pjesme, može naći u Aijevim memoarima. Qing se 1941. godine pridružio Komunističkoj partiji Kine. Od 1949. pa do 1957. bio je član nekih važnih kulturnih odbora i urednik najvažnijeg kineskog književnog časopisa. Međutim, 1957., tijekom takozvane “antidesničarske kampanje” u kojoj se Mao Zedong, da bi učvrstio svoju prevlast u partiji, obračunavao sa svojim protivnicima u Komunističkoj partiji, Ai Qing je optužen za “desničarenje” i prognan na farmu u sjeveroistočnoj Kini. U progonstvu je ostao tijekom razdoblja kineske Kulturne revolucije, gdje je radio najteže fizičke poslove. Zbog loše prehrane izgubio je vid na jednom oku. Nakon smrti Mao Zedonga je rehabilitiran, a 1979. godine postao je potpredsjednik Kineske udruge pisaca. Prijateljevao je s nekim velikim pjesnicima svog vremena, poput Pabla Nerude i Allana Ginsberga, a poznavao je čak i Mao Zedonga iz vremena prije nego što je postao nesmiljeni autokrat.
Pjesmu “1000 godina radosti i tuge” Ai Qing je napisao nakon što je obišao ruševine drevnog kineskog grada na Putu svile, koji se nalazi u pokrajini Xinjiang: “Od tisuću godina radosti i tuge/ne ostade ni traga./Vi što živite, živite najbolje što umijete/ne računajte da će zemlja sačuvati uspomene”. Ovi stihovi na poprilično dobar način sažimaju ključni motiv knjige, a to je povijesna, kolektivna memorija u jednom autoritarnom društvu, a ujedno i priča o Kini u posljednjih stotinjak, možda najdinamičnijih godina u njezinoj povijesti, tijekom kojih je Kina iz feudalnog društva izrasla u tehnološki visokorazvijenu državu. “Živio sam u nevjerojatnom dobu, čiji blagoslovi i nesreće podjednako svjedoče o njegovoj veličini, a zajedno tvore neku vrstu istine. Ali u isto vrijeme i iluzije života i dalje oblikuju moje postojanje”, piše Ai na jednom mjestu. Memoari su podnaslovljeni kao “Sjećanja” i Ai piše kako je zapisivao ono čega se najradije ne bi sjećao, odnosno da se radi o sjećanjima koja mu pomažu da zaboravi. Ovdje možemo govoriti, dakle, i o nekoj vrsti terapeutskog učinka pisanja.
Ideološke političke kampanje obilježile su modernu povijest Kine. Ai piše kako je od uspostave novog režima pa do 1976., kad je Mao Zedong umro, provedeno više od pedeset političkih kampanja, “od kojih je svaka bila sve nasilnija”. Većina ih se odvijala u razdoblju takozvane Kulturne revolucije, koja je započela u drugoj polovici pedesetih, za koju Ai kaže kako je “otjerala naciju duboko u carstvo opsjene i tlapnje”. Ipak, najteže je bilo u vrijeme takozvanog “crvenog terora”, koji je započeo 1967. godine, kad represija režima prema intelektualcima dostiže svoj vrhunac, nakon što je partijsko rukovodstvo godinu dana ranije pozvalo studente i učenike da slobodno kritiziraju i napadaju partijske funkcionare na nižim razinama i svoje profesore na fakultetima pod sloganom “opravdano je pobuniti se”, što je dovelo do masovnog terora, ali i oružanih frakcijskih sukoba unutar “Crvene garde”, kako je nazvana ta militantna organizacija mladih. Prije nekoliko godina, u rujnu 2020. godine, Netflix je otkupio prikazivačka prava na svjetski poznatu ZF trilogiju “Sjećanje na prošlost Zemlje” kineskog pisca Liu Cixina. Nakon intervjua koji je Cixin dao za The New Yorker, našao se na udaru “kulture otkazivanja”. Zamjeralo mu se to što izbjegava kritički govoriti o politici u svojoj zemlji. U spornom intervjuu izjavio je “da demokracija nije primjerena modernoj Kini”, kao i to da Kinezima “nije stalo do individualnih sloboda”. “Ako biste malo olabavili stanje u zemlji, posljedice bi bile katastrofalne”, izjavio je tom prilikom, uz još neke eskapističke izjave, poput one da on kao pisac znanstvene fantastike ne koristi svoja djela za prikrivenu kritiku sadašnjosti: “Mislim da je u znanstvenoj fantastici najprivlačnije stvaranje brojnih izmaštanih svjetova izvan stvarnosti”. Ai, za razliku od Cixina, beskompromisno kritizira stanje u Kini, bez obzira na represivni karakter kineskog režima. Odmah na početku knjige, u prvom poglavlju, Ai piše kako se u komunističkoj Kini nikad nije govorilo o prošlosti, pa čak ni njegov otac, bez obzira na svoj disidentski status, nije govorio o tome. Sve je, tvrdi Ai Weiwei, bilo “obavijeno gustom maglom dominantnog političkog narativa” i svaki pojedinac koji se usudio propitivati društveno relevantne činjenice vezane uz prošlost bio bi vrlo brzo ušutkan, odnosno “riskirao bi da izazove reakciju kakvu je bilo strašno i zamišljati”. Jedan od osnovnih ciljeva koje je Ai Weiwei zadao sebi s ovom knjigom bio je taj da barem donekle skine “gustu maglu” koja se nadvila nad taj dio kineske povijesti. Stav kineske Komunističke partije prema prošlosti, Ai Weiwei opisuje na sljedeći način: “Sjećanja su predstavljala teret i s njima je bilo najbolje svršiti - ubrzo su ljudi izgubili ne samo volju i sposobnost da se sjećaju. Kad se jučer, dan i sutra stope u bezobličnu masu, sjećanje - osim što je potencijalno opasno - ne znači previše”. S ovim je usko povezan i jedan bizaran detalj iz biografije Mao Zedonga, koji Ai apostrofira u svojoj knjizi. Radi se o tome da se Mao Zedong tri godine pred smrt, u intervjuu koji je dao jednoj inozemnoj novinarskoj agenciji, poistovjetio s prvim kineskim carem Qin Shihuangom, koji je ostao upamćen kao graditelj Velikog zida i kao jedan od najvećih tiranina u kineskoj povijesti. Shihuang je, da napomenem, na sličan način kao i Mao Zedong “resetirao” povijest, i to doslovce, proglasivši se “prvim carem” te je svu pisanu povijest prije sebe nastojao prebrisati tako da je dao zapaliti sve knjige, a većinu obrazovanih ljudi dao pogubiti. U ranim fazama Kulturne revolucije Maov proklamirani cilj bio je “satrti četiri stareži”: stare ideje, staru kulturu, stare običaje i stare navike - i sve to zamijeniti “Maovu mišlju”. Tako da je usporedba između Mao Zedonga i Qin Shihuanga zastrašujuće točna, a to što je došla iz Maovih usta, a ne od strane nekog kritičara režima, čini cijeli ovaj slučaj još bizarnijim. Posljedice političke strategije Komunističke partije pokazuju se razornim po kinesko društvo. Pišući o masakru studenata na pekingškom trgu Tiananmenu 1989. godine, Ai navodi kako mladi u današnjoj Kini o tome ne znaju ništa, “a ako što i znaju, možda ne mare jer su naučeni da budu pokorni prije nego što razviju sposobnost da sumnjaju i propituju”. Po njemu, ovakvo stanje dugoročno nije održivo. Širu međunarodnu reputaciju Ai je stekao kad ga je 2005. godine Sina Weibo, najveća kineska internetska platforma, pozvala da na njihovim stranicama vodi blog. Kroz četiri godine, prije nego što ga je policija ugasila, Ai je objavio brojne društvene komentare u kojima je kritizirao vladinu politiku, svoja razmišljanja o umjetnosti i arhitekturi te niz autobiografskih tekstova. Nakon bloga nastavio je “objavljivati” na Twiteru.
Svoju ljudsku širinu Ai Weiwei je pokazao kad je krajem prosinca 2015. sa suprugom i maloljetnim sinom obišao izbjegličke kampove na otoku Lezbosu, o čemu je, kasnije, snimio dokumentarni film, a izbjeglice su, također, bile tema nekoliko njegovih umjetničkih instalacija. “Bio je to moj prvi stvarni susret sa skupinom izbjeglica koje bježe iz svoje domovine razorene ratom i sve što sam dotad zamišljao učas se raspršilo kad sam se suočio sa svijetom patnje i očaja. (...) Osjetio sam koliko se ta nova zemlja mora činiti tuđa i negostoljubiva. Vidjevši njihov jad, osjetio sam kako umire dio mene”, piše Ai. Potresen tim iskustvom, Ai je nastavio posjećivati izbjegličke logore u istočnoj Turskoj, sjevernoj Siriji, palestinska izbjeglička naselja u Libanonu, pa sve do izbjegličkih naselja u Meksiku, odmah uz granicu sa SAD-om. Ukratko, “1000 godina radosti i tuge” sjajno je napisana knjiga, bez obzira na to što je estetsko u umjetničkom činu po Aijevu shvaćanju sporedno, pošto on umjetnost vidi kao “oblik društvene intervencije koji promiče vrijednosti pravde i jednakosti”. Ona je i svojevrsna studija o položaju umjetnika i umjetnosti u jednom autokratskom društvu, političkom okruženju u kojem “čovjek lako izgubi sposobnost empatije i na kraju i sam nanosi bol drugima”, koja nam ujedno daje i presjek cijelog jednog stoljeća kineske povijesti, i to iz perspektive ljudi kroz čije se živote ta povijest prelamala. “Zbog svog shvaćanja slobode ja sam kao politički izgnanik, u nesuglasju s autoritarizmom koji je na djelu u mojoj domovini. Napustivši Kinu, izgubio sam osjećaj pripadnosti i sigurne temelje, i sad plutam nošen strujom kao vodena leća”, piše Ai u Pogovoru.
