Osim dvoje glumaca na pozornici pod reflektorima, u dvorani u prvom trenutku nismo vidjeli apsolutno ništa. Zjenice su nam u Kerempuhu još bile prilagođene poslijepodnevnom suncu na ulici, da bi se nakon nekoliko sekundi žustre rasprave između dva glasa u tami ispostavilo da jedan od glasova između sjedala pripada Vinku Brešanu. "Ustav Republike Hrvatske" koji režira brojao je već jako sitno uoči premijere, još samo nekoliko dana, a on je bio u takvoj žurbi.
"Mene će ubit'! Ja neću moći stići danas... Ajmo, molim vas...", požurivao nas je dok smo izlazili prema kafiću na intervju za koji je otkinuo vremena tko zna od čega. Zadatak mu nije lak. U predstavu mora uobličiti film o profesoru Vjeki Kralju, ekstremnom nacinalistu, koji je istodobno i transvestit, pa ga nepokretni otac, ustaški veteran s Bleiburga, zbog toga prezire, ali mora trpjeti sina koji skrbi o njemu.
Na ulici Vjeku pretuče pijana navijačka nacionalistička balavurdija kad shvati da je ova žena zapravo muškarac te izubijani Vjeko spada na to da o njemu počinju brinuti i štititi ga susjeda i njezin suprug hrvatski policajac - Srbin. A profesor ga zauzvrat, unatoč osobnom zgražanju, počinje pripremati za ispit iz Ustava RH. Povrh svega, na filmu je u ulozi neoustaše gaya Nebojša Glogovac. Ludo... Pa ipak, Brešan ne smatra da je riječ o grotesknom opisu grotesknog društva.
"Naše društvo više nije ni groteskno. Groteskno je bilo u doba mladosti mojeg oca. Danas je iracionalno", rekao je još zadihan od žurbe. Premlaćivanje čovjeka samo zato što je "u stanju voljeti muškarca onako kako njegova susjeda nikad nijednog nije mogla voljeti" apsolutna je stvarnost Hrvatske u danima kad je ljudskiji, normalniji i pristojniji dio javnosti bio zgrožen viješću o napadu suzavcem na LGBT zabavu u zagrebačkom klubu 'Super, super'.
"Na kraju je savršeno svejedno tko je prebio profesora, jesu li to bili neki njegovi nacionalisti ili netko drugi. Svako nasilje je užasno. Ja u predstavi čak ni nemam čin nasilja, ono što mi je bitno su posljedice nasilja. E, to se u predstavi itekako vidi", otkrio nam je nešto od onoga što se tih dana pripremalo u Kerempuhu. Lako smo se složili da je u Hrvatskoj jedna od posljedica nasilja i to što nekakve prave osude nasilja iz državnog vrha zapravo i nema.
U stvari ima, ali samo na razini da je svako nasilje zlo. Otprilike kao kad bi ti isti ljudi iz Vlade ili predsjednica u slučaju epidemije kakvog opako mutiranog virusa gripe i brojnih žrtava pričali hrvatskoj javnosti o "uobičajenoj prisutnosti virusa u ovo doba godine". "Načelni stavovi u ovakvim situacijama jako me iritiraju. Mene ne zanimaju načelni, nego konkretni stavovi koje nikako da dočekamo zbog enormnog straha političara da jasno kažu što točno osuđuju u konkretnom činu nasilja.
Dogodi se neko nasilje s konkretnim žrtvama, počiniteljima i motivom, a oni osuđuju svo nasilje. A kad se osudi svo nasilje, e onda se zapravo ne osuđuje nijedno", logičan je Brešan. Nije da u tome nalazi olakotnu okolnost za političare, ali primjećuje da je prokleta stvar zbog koje rijetko ili nikako državni vrh izrijekom osuđuje maltretiranje seksualnih manjina, Srba, Roma, purgera u Dalmaciji ili Dalmatinaca u Zagrebu, četverogodišnji mandat između dva izborna ciklusa...
"Jedan vrlo neugodan čovjek rekao je da demokracija s četverogodišnjim mandatom nikad nije dala nekog velikog političara. Ne bi valjalo citirati tog čovjeka, taj je zbilja vrlo neugodan...", zastao je vragolasto se smijuljeći. Pa smo inzistirali da kaže, koliko god to možda bilo i neukusno ili antireklama za tezu. "Uh! Hm, Adolf Hitler. Problem je naprosto društvene hrabrosti da se izgovore neke rečenice.
A ja to od političara vrlo rijetko čujem", objasnio je problem onoga što je nazvao koketiranje i sa svima i ni s kim istodobno. Kad bi bio u stanju ući u um političara i dokučiti zašto se tako ponašaju, kaže Brešan, i sam bi se učlanio u neku stranku i potom preuzeo vlast. Da nije jedne kvake. "Samo što ja nisam takav tip", kazao je očito.
Unatoč tome što nije takav tip, kao što vjerojatno nije ni većina filmskih radnika, politika im je posljednjih dana pokucala na vrata, možda bolje reći zalupala šakom i potom ih razvalila nogom. Dan uoči intervjua Hrvoje Hribar je povodom ostavke na mjesto ravnatelja HAVC-a kod Aleksandra Stankovića u "Nedjeljom u 2" rekao da ih je Zlatko Hasanbegović kao ministar u jednom trenutku u HAVC-u praktično postrojio i započeo, kao problem, razgovor o Srbima u hrvatskom filmu.
"To što je Hrvoje rekao, to je jedna od najstrašnijih rečenica koju sam čuo. Da postoji popis autora koji su Srbi!?? I da je to izgovorio na sastanku na kojem je bilo od sedam do deset ljudi, koliko sam shvatio!? I da tim Srbima treba spriječiti rad na filmovima!? Pa, takve rečenice u Hrvatskoj nisu izgovorene još od 1944. godine. To je apsolutno zastrašujuće, to je nešto što bi nas kao društvo moralo potpuno zgroziti. A ja baš nisam primijetio da je itko u Hrvatskoj nešto zgrožen.
Ja ne znam što će biti posljedica toga, ali ovo jednostavno ne može ostati bez posljedica. Posljedica naprosto ne može ne biti! Netko je popisivao ljude druge nacionalnosti? Nema dalje! To je onda to", jasan je Brešan. Bio je i prvi koji je primijetio kad je Zlatko Hasanbegović obećao da će demontirati filmski sustav u Hrvatskoj, pa je stoga u emisiji u udarnom terminu HRT-a pitao kako to Hasanbegović misli demontirati filmski sustav, kojom političkom moći i što namjerava uspostaviti nakon toga.
"Nažalost, ljudi filma su ovdje statisti i gledaju koja će politika pobijediti. A ja sam pesimist..." rekao nam je Brešan i slegnuo ramenima uz smiješak. Pesimist? Zar čovjek čuven po svojim komedijama!? "Baš zato. Najpesimističniji su ljudi koji rade komedije", dodao je Brešan. U slučaju Vinka Brešana onda mora da je riječ o besprimjernom pesimistu koji se pojavio u narodu koji nije toliko čuven po odličnim komedijama koliko po odličnim dramama.
Unatoč tome što nije takav tip, kao što vjerojatno nije ni većina filmskih radnika, politika im je posljednjih dana pokucala na vrata, možda bolje reći zalupala šakom i potom ih razvalila nogom. Dan uoči intervjua Hrvoje Hribar je povodom ostavke na mjesto ravnatelja HAVC-a kod Aleksandra Stankovića u "Nedjeljom u 2" rekao da ih je Zlatko Hasanbegović kao ministar u jednom trenutku u HAVC-u praktično postrojio i započeo, kao problem, razgovor o Srbima u hrvatskom filmu.
"To što je Hrvoje rekao, to je jedna od najstrašnijih rečenica koju sam čuo. Da postoji popis autora koji su Srbi!?? I da je to izgovorio na sastanku na kojem je bilo od sedam do deset ljudi, koliko sam shvatio!? I da tim Srbima treba spriječiti rad na filmovima!? Pa, takve rečenice u Hrvatskoj nisu izgovorene još od 1944. godine. To je apsolutno zastrašujuće, to je nešto što bi nas kao društvo moralo potpuno zgroziti. A ja baš nisam primijetio da je itko u Hrvatskoj nešto zgrožen.
Ja ne znam što će biti posljedica toga, ali ovo jednostavno ne može ostati bez posljedica. Posljedica naprosto ne može ne biti! Netko je popisivao ljude druge nacionalnosti? Nema dalje! To je onda to", jasan je Brešan. Bio je i prvi koji je primijetio kad je Zlatko Hasanbegović obećao da će demontirati filmski sustav u Hrvatskoj, pa je stoga u emisiji u udarnom terminu HRT-a pitao kako to Hasanbegović misli demontirati filmski sustav, kojom političkom moći i što namjerava uspostaviti nakon toga.
"Nažalost, ljudi filma su ovdje statisti i gledaju koja će politika pobijediti. A ja sam pesimist..." rekao nam je Brešan i slegnuo ramenima uz smiješak. Pesimist? Zar čovjek čuven po svojim komedijama!? "Baš zato. Najpesimističniji su ljudi koji rade komedije", dodao je Brešan. U slučaju Vinka Brešana onda mora da je riječ o besprimjernom pesimistu koji se pojavio u narodu koji nije toliko čuven po odličnim komedijama koliko po odličnim dramama.
"Direktor festivala je, inače, nadbiskup koji je ujedno i pročelnik vatikanske komisije za obitelj. A film je još dobio nagradu studenata teološkog fakulteta. Dobro, možemo reći da je žiri te godine bio lud, ali je činjenice da je film dobio dvije nagrade s nekog katoličkog festivala. Na to sam jako ponosan. To govori jednu drugu stvar, da smo u Hrvatskoj jako skloni zaoštravati naše odnose, da nismo otvoreni, dok su vani ljudi puno otvoreniji", rekao nam je Vinko Brešan.
Naravno da smo ga pitali o smrti oca, nešto ranije i majke. Ali nas je zamolio: "Nemojte se ljutiti, ali ovo je preblizu i prebolno da bih o tome mogao reći nešto suvislo. Možda za pola godine ili nekad. Ne znam kad..."
