Popunjavanje crnih rupa hrvatske dječje književnosti

U “Plavoj knjizi”, ratnom dnevniku iz 2. svjetskog rata, Erich Kästner napisao je da ga svaki put zaprepasti kako brzo povijest kao lažljivica ovlada prošlošću. Pa ako je ta prošlost takva da uključuje česte promjene država i uređenja, unutarnje podjele i svjetske ratove, gdje svatko ima neku svoju prošlost i povijest, ne treba čuditi što određene stvari žive uljepšane, a druge se izgube kao da ih nikad nije ni bilo. Povijest književnosti prošlost je uokvirena znanstvenom aparaturom, ali umjetnost nije egzaktna, pokus koji je u istim uvjetima moguće ponoviti pa usporediti rezultate, i jasna je stvar da na procjenu djela utječu i drugi čimbenici, nerijetko politika. O hrvatskom književnom kanonu povedu se tako rasprave, jedni bi detronizirali Krležu, drugi ga i ne vide na tronu, treći misle da u povijest leži sva sila nepravedno zaboravljenih književnika i književnica koji bi pažljivim i nepristranim sondiranjem redefinirali taj isti kanon. Sve je to dobrodošli književni život, u kojemu se preispituju književna povijest i njeni prvaci. No gdje je tu dječja književnost i kakva je njezina prošlost?