Opus Thomasa Pynchona jedno je od popularnijih mjesta suvremene kulture, iako je izazovno čitati ga, razumjeti, pa i pomiriti se da ga ne razumijemo i nastaviti dalje, možda ispočetka. Pisac je koji se voli ili mrzi. Briljantan ili posve besmislen i naporan. Kako god, Pynchona se ne čita s nataloženim umorom, s pola svijesti, nego upravo kad je um najčišći. Inače se beskonačne stranice koje se otvaraju pred čitateljem i beskonačne peripetije glavnih i sporednih likova talože u svijesti kao neki posve suludi svijet, lakrdija velikih razmjera, beskrajna komedija i tragedija u jednom. Likovi se pojavljuju i nestaju, pojavljuju se neki drugi, da bi sve skupa autor za 50 ili 100 stranica doveo do nekog prividnog reda. No onaj tko traži red i konzistentan narativ, ne bi se trebao ni približavati ovom romanu jer će završiti frustriran.
