Opus Thomasa Pynchona jedno je od popularnijih mjesta suvremene kulture, iako je izazovno čitati ga, razumjeti, pa i pomiriti se da ga ne razumijemo i nastaviti dalje, možda ispočetka. Pisac je koji se voli ili mrzi. Briljantan ili posve besmislen i naporan. Kako god, Pynchona se ne čita s nataloženim umorom, s pola svijesti, nego upravo kad je um najčišći. Inače se beskonačne stranice koje se otvaraju pred čitateljem i beskonačne peripetije glavnih i sporednih likova talože u svijesti kao neki posve suludi svijet, lakrdija velikih razmjera, beskrajna komedija i tragedija u jednom. Likovi se pojavljuju i nestaju, pojavljuju se neki drugi, da bi sve skupa autor za 50 ili 100 stranica doveo do nekog prividnog reda. No onaj tko traži red i konzistentan narativ, ne bi se trebao ni približavati ovom romanu jer će završiti frustriran.
Kad i kako se stvorila takva mitologija oko Pynchona, čovjeka o koje se zna toliko malo, i kojeg su paparazzi ulovili tek dvaput nakon što je postao slavan, ujedno je i lako i teško pitanje. Njegov roman „V“ nije odmah bio bestseller, nego mu je popularnost rasla godinama, a sada je pisac s kultnom sljedbom, možda baš zato što se osobno nikad nije eksponirao. Pynchon je jedan od nekolicine velikih američkih pisaca rođenih 30-ih godina prošlog stoljeća, uz Philipa Rotha, Johna Updikea, Raymonda Carvera, Dona DeLilla, i drugih književnih velikana. Njegova inovativna, politična i kompleksna proza donijela mu je popularnost već s njegovim prvim romanom „V.“, opsežnoj sagi koja se proteže na dva kontinenta i u kojoj nekoliko vremenskih perioda opstoji istodobno, bogata kulturnim i političkim referencama. Dosad je na domaćem terenu izdana „Skrivena mana“, „Dražba predmeta 49“, također kompleksna i stilski osebujna proza, a u nakladi Vuković&Runjić imamo i roman „V“, Pynchonov debitanski roman, kojeg je napisao s 26 godina i koji mu je donio snažnu kritičku recepciju.
Najprije valja skinuti kapu prevoditeljici Maji Tančik na tako opsežnom poslu, kao i omogućavanju popratnog konteksta za mnoge Pynchonove reference, često usko vezane uz američko podneblje. „V“ je zapravo roman koji udara tamo gdje nismo navikli, sa svojim stilom i strukturom donosi rubno čitalačko iskustvo, napada sam proces obrade i razumijevanja teksta, i iz njega izbija užitak. Roman u fokusu ima bivšeg mornara, čovjeka bez doma, Bennyja Profanea, i njegove avanture s benignom bandom iz podzemlja po New Yorku, no i Herberta Stencila koji kroz različite vremenske periode traga za V., koji je možda mjesto, možda žena, možda samo mentalni konstrukt, no čitatelj to zapravo nikad ne otkriva.
Postoje teorije i da je V. muškost koja se mijenja posredstvom ženskosti, no Stencil za njime ili njome traga kao za svojim intimnim Svetim gralom. Dvije narativne linije u posljednjim poglavljima romana se spajaju, a Profane putuje sa Stencilom na Maltu. Kao važan lik također se pojavljuje malteški pjesnik Fausto Maijstral, otac Paole iz Profaneovog društva, koji čisti ruševine poslije rata i svojoj kćeri piše dugačko pismo o smislu života koje dospijeva u Stencilove ruke. V. je entitet koji spaja Profanea, Stencila i Fausta. U ovom romanu također se snažno osjećaju psihičke posljedice Drugog svjetskog rata i njegov dalekosežni utjecaj na malog čovjeka. Poput apsurdnog sna, „V.“ je putovanje epskih razmjera, no naglasak nije na cilju nego na putovanju. Ovo je svijet špijunaže, mornara zgubidana, boema iz 50-ih godina prošlog stoljeća, siromašnih performera iz podzemne željeznice i povremenih lovaca na aligatore, djevojaka željnih estetske operacije nosa… S jedne strane uzbudljiv i briljantan, a s druge besmisleno kaotičan.
