Posjet stare dame je mutan, nepročišćen i nimalo ubojit

Dürrenmattov biograf Ernst Pawel 1989. u The New York Review of Books zapisuje kako je njegovo dramsko pismo prožeto apokaliptičkim bilješkama i elegantnom ironijom. Kazalište treba obrazovati, pokazati pojedincu svu njegovu glupost, sljepilo i nedostatak prave prosudbe, rezolutan je švicarski klasik. Tek u protagonistu gledatelj uočava u kojoj je mjeri njegovo ponašanje pogrešno. Svijet je za njega čudovišan, zagonetan u vlastitoj katastrofičnosti. No moramo ga prihvatiti i nikad se ne predati. 
U “Posjetu stare dame” (1956.), njegovu najpoznatijem dramskom tekstu, obračunava se s Benthamovim utilitarizmom, odnosno citatom koji otprilike glasi da je najveća sreća najvećeg broja ljudi mjera za ispravno i pogrešno. Prepoznatljiv po dramama velikih ideja koje populistički uglavljuje u komad, ovdje uz propitivanje solidarnosti ispred osobne koristi pokazuje razorne posljedice psihologije masa, ali i svijet u kojem je zlo sasvim obično dok se društvo strovaljuje prema dnu. Taj polagani put prema dnu vidljiv je u Bergmanovu “Ljetu s Monikom” (1953.) i kratkoj priči “Lutrija” (1948.) Shirley Jackson.

Drama s elementima trilera i vesterna nudi nevjerojatno čvrste i podatne slojeve za tarantinovsko kazalište. No Gavellina se premijera izmještena u Kulturni centar Travno rasplinjuje u već tipično školskoj režiji sa zaokruženim početkom i krajem, banalnostima i dopisivanjima, ali i slabim pojedinačnim te zajedničkim scenama. Gdje i za koga igraju redateljici Dori Ruždjak Podolski i autoru adaptacije Tomislavu Zajecu manje je važno kad se ova predstava ni po čemu bitnom ne razlikuje od siječanjskog Molièreova “Škrca” u Kerempuhu, iako bi registri trebali biti posve drukčiji, pogotovo kad uzmemo u obzir da je Novi Zagreb napokon dobio makar gostujuće kazalište.

Zajec zadržava dramski kostur upisujući besmislene aktualizacije poput Krleže, Bruxellesa, potresa, modnih dizajnerica i kurikularne reforme. Uvodi i dva nova, beckettovski rodno binarna lica Kobyja (Vanja Jovanović) i Lobyja (Ivan Grčić). Time se ionako tromi ritam dvodijelne predstave dodatno usporava. Nijedna se replika ne doživljava ozbiljno. Ruždjak Podolski, umjesto finog tkanja, koje bi postupno trebalo dovesti do željenog horora, scene niže kao da su odvojene zamahom sjekire i ponekim zamračenjem (Zdravko Stolnik). Četvrti zid nije se ni zaljuljao, a kamoli razbio. Ne pomaže mu ni scenografija Stefana Katunara s vlakom koji probija jednoličnu scenu, a ispred kojeg će u drugom dijelu sasvim skromno biti postavljen stol. Kostimi Manuele Paladin Šabanović utapaju se u plavičastom sivilu kulise. Scenski pokret Petre Hrašćanec ne proizlazi iz dramskog te samoj izvedbi ne daje novi podtekst. Klara (Jelena Miholjević) odmah po dolasku u rodno, osiromašeno mjesto nimalo suptilno zaziva smrt. Njezino skromno podrijetlo sažeto u djevojačkom prezimenu Wäscher sukobljava se s nezamislivim bogatstvom stečenim proračunatim udajama. Mladenačka ljubav skupo košta kad otvara prostor osvetoljubivosti. Groteskna s umjetnim udovima, ona kupuje pravdu. Miholjević ne prodire u dubinu tog dramskog lica jer se isključivo zadržava na površini, lažnom osmijehu i gestama. Nema potrebnu hladnokrvnost ni distanciranost. 

Osveta nastupa tek zatvaranjem vrata, a ne punokrvnim obračunom. Ljubavnik, Alfred Ill (Sven Medvešek), nešto je čvršći, no nedovoljno da bismo povjerovali u njegove promašaje, strah od odlaska i snagu da se nosi s ubojstvom koje mu spremaju sugrađani. Od početka vidimo da su svi korumpirani, pa čak i Alfredova kći (Anja Đurinović) koja će se podati gradonačelniku (Amar Bukvić). Ni slikar (Nenad Cvetko) neće odoljeti zovu kredita pa će dronjke zamijeniti praznim platnom i crvenim sakoom. Pronicljivi učitelj (Hrvoje Klobučar) u potresnome monologu zabit će posljednji čavao u Alfredov lijes.

Valjda se u kriznim vremenima treba navikavati na oskudicu. Ipak ona nije bila izlika za nedostatak kvalitete koja se i u mnogo gorim vremenima od ovih uspijevala probiti. No možda smo u međuvremenu postali poput Dürrenmattove Švicarske, gramzivi bankari koji čuvaju tobožnju neutralnost. “Posjet stare dame” mutan je, nepročišćen i nimalo ubojit. Kazalište nikad nije bilo udaljenije od svoje publike. Sužava se u probranom elitizmu. S figom u džepu predalo se i odustalo od postavljanja pravih pitanja.