Posjet stare dame je mutan, nepročišćen i nimalo ubojit

Dürrenmattov biograf Ernst Pawel 1989. u The New York Review of Books zapisuje kako je njegovo dramsko pismo prožeto apokaliptičkim bilješkama i elegantnom ironijom. Kazalište treba obrazovati, pokazati pojedincu svu njegovu glupost, sljepilo i nedostatak prave prosudbe, rezolutan je švicarski klasik. Tek u protagonistu gledatelj uočava u kojoj je mjeri njegovo ponašanje pogrešno. Svijet je za njega čudovišan, zagonetan u vlastitoj katastrofičnosti. No moramo ga prihvatiti i nikad se ne predati. 
U “Posjetu stare dame” (1956.), njegovu najpoznatijem dramskom tekstu, obračunava se s Benthamovim utilitarizmom, odnosno citatom koji otprilike glasi da je najveća sreća najvećeg broja ljudi mjera za ispravno i pogrešno. Prepoznatljiv po dramama velikih ideja koje populistički uglavljuje u komad, ovdje uz propitivanje solidarnosti ispred osobne koristi pokazuje razorne posljedice psihologije masa, ali i svijet u kojem je zlo sasvim obično dok se društvo strovaljuje prema dnu. Taj polagani put prema dnu vidljiv je u Bergmanovu “Ljetu s Monikom” (1953.) i kratkoj priči “Lutrija” (1948.) Shirley Jackson.