Prema zamisli urednika Jamieja Bynga iz britanske izdavačke kuće Canongate Books, stvoren je projekt biblioteke Mitovi. Ideja je bila da se pozovu svjetski poznati pisci, poput Margaret Atwood, Davida Grossmana, Viktora Pelevina, Alexandera McCalla Smitha, koji će u svojim djelima propitivati najpoznatije svjetske mitove, stavljajući ih u suvremeni kontekst. Projekt je zaživio nekoliko godina kasnije. U njega se uključilo više od trideset izdavačkih kuća u cijelom svijetu. S ovih prostora u projekt je uključena jedino Dubravka Ugrešić, što je bilo svojevrsno priznanje ovoj spisateljici, koja je u sklopu biblioteke Mitovi objavila roman “Baba Jaga je snijela jaje: mit o Babi Jagi”. Zbog čega ovo spominjem? Roman “Iza leđa” ukrajinske spisateljice Haske Šijan kao da je pisan za biblioteku Mitovi. Radi se o izvrsno napisanoj priči o posrnuloj ukrajinskoj Penelopi, smještenoj u današnju Ukrajinu. Haska Šijan rođena je 1980. godine u Lavovu. Studirala je klasičnu filologiju na sveučilištu u Lavovu. Prvi roman, “Lovi, doktore, lovi!”, objavila je 2014. Njen drugi roman “Iza leđa” objavljen je 2019. godine. Iste godine za njega je nagrađena Europskom nagradom za književnost. Roman je dijelom nastao u nekoliko književnih rezidencija u kojima je autorica boravila tijekom pisanja, među kojima je i ona splitska. Moram priznati kako sam odmah na početku, od prvih rečenica, bio pomalo skeptičan prema ovom romanu, zbog nekih stilski nezgrapnih i suvišnih rečenica, svojstvenih književnim početnicima. Međutim, kako roman teče dalje, autoričina ruka postaje sve sigurnija, tako da se onaj početni dojam začas izgubi. U središtu radnje romana, koji se većim dijelom odvija u Lavovu, djevojka je Marta koja živi sa svojim mladićem Maksom udobnim građanskim životom, koji se ne razlikuje mnogo od života njihove generacije u nekoj zapadnoeuropskoj metropoli, odnosno provincijalne percepcije tog života, pokupljene uglavnom s društvenih mreža: “Pij whiskey sour, smoothie i aperol-spritz, vodi isprazne poluintelektualne razgovore, gledaj u barovima mile hipstere u sapetim hlačama i džemperima s jelenima, zaviri u izloge barber shopova gdje dovode u red njihove bradice, sredi svoje obrve u brow baru, puši travu, pokreći start-upe, naručuj sushi, pizzu, burgere, palačinke i kinesku hranu u kartonskim kutijicama...”, piše autorica na jednome mjestu. Maksova i Martina malograđanska idila naruši se u trenutku kad Maks dobije poziv za mobilizaciju jer u zemlji traje rat s proruskim separatistima. Marta je svjesna da se u dubinski korumpiranom društvu, kakvo je ukrajinsko, vrlo lako može izbjeći poziv. “Jer carinici su sad ljuti. Može ih se razumjeti - moja školska prijateljica koja radi na carini u Krakovecju stalno se žali da se zna dogoditi da ponekad u jednoj smjeni ne uspije pospremiti u džep ni tristo eura”, kaže Marta na jednome mjestu. Međutim, Maks to odbija i odlazi u vojsku, na što Marta nevoljko pristaje. Marta je prisiljena, jer su takva očekivanja okoline u ratom zahvaćenoj zemlji, što nije slučaj samo s Ukrajinom, što ovoj priči daje univerzalni karakter, igrati ulogu vjerne Penelope koja smjerno čeka svog Odiseja. Stoga volontira u humanitarnoj organizaciji koja se bavi pomaganjem djece čiji su očevi poginuli u ratu. Jedna Martina prijateljica, Oljka, čiji je muž bio na ratištu, objašnjava Marti njenu novu ulogu: “Gurneš mu cicu (djetetu, op. a.) i imaš malo mira. Ako možeš, onda ću možda još imati vremena poskajpati s mužem. Vojnici u zaleđu imaju manje-više dobar internet”.
Većina fragmentarnih epizoda ovoga romana odvija se na neki praznik: Dan nezavisnosti, Valentinovo, Nova godina, Dan žena... Na ovaj način autorica efektno secira suvremeno ukrajinsko društvo, uspoređujući ga s onim iz prošlosti, koje je netragom nestalo, napucane koktel barove, wellness centre i slične suvremene koještarije kontrapunktira derutnim stanovima izgrađenim u vrijeme socijalizma, u zgradama koje Ukrajinci kolokvijalno zovu hruščovkama, dakle zgradama izgrađenim u vrijeme Nikite Hruščova, koji je umro 1971. godine. Prva epizoda nakon Maksova odlaska u jednu kijevsku vojarnu, odakle će biti prebačen na ratište, odvija se na Noć vještica, gdje u jednoj sceni autorica efektno opisuje ozračje u društvu: “Ususret mi idu grupice zombija, vještica i leševa. (...) Kod ulaza se fotografira društvo u kostimima Ku Klux Klana, traže me da ih slikam, dižu desnu ruku i viču ‘Slava naciji!’. ‘Smrt neprijateljima?!’ - šapatom istisnem iz sebe odgovor. A neki još kažu da Noć vještica nije naš praznik!”. Ovako, na prvu, ovaj roman podsjeća na još jednu knjigu koja govori prije svega o podređenom položaju žene u društvu. Međutim nije tako. Radi se o kompleksnoj i dobro napisanoj literaturi. U jednoj sceni Marta promatra na ulici svađu između muža i žene, nakon što majka umiri njihovih troje djece koji su dotad divljali po ulici, skačući po lokvama, jer ih otac nije želio disciplinirati. Otac u jednom trenutku kaže ženi da bi se bolje osjećao da se dobrovoljno prijavio u rat. Jedna obična, svagdašnja scena koju Marta ironično komentira: “Onda mi sine: gdje se muškarac, otac troje djece, može odmoriti ako ne u ratu?”. U jednoj drugoj sceni u romanu, koja se odvija u Parizu, Marta u razgovoru s nekim Šveđankama nastoji skrenuti razgovor s teme “tolerancije i ravnopravnosti spolova”, jer je njoj ta priča trivijalna. Ona zapravo bespogovorno prihvaća podređenu ulogu u društvu i u skladu s tim stvara za sebe prostore slobode unutar krutih društvenih konvencija. Na taj način promatra i druge žene, s određenom dozom razumijevanja: “A kako bi bilo dobro kad žene sebe ne bi doživljavale kao objekte određene vrijednosti, usto s vječnim strahom da će se prodati jeftinije nego što vrijede”. Stanje u Ukrajini nama je ovdje iznimno razumljivo, jer je često tijekom rata Hrvatska uspoređivana s Ukrajinom, odnosno hegemonija Srbije s onom ruskom. To se odnosi i na neke druge detalje, odnos dijaspore prema domovini, o kojoj autorica također piše: “Dijaspora je posvuda vrlo poseban fenomen. Sredina odvojena od objektivne stvarnosti povijesne domovine, ispunjena mješavinom nostalgije za domom i osjećaja krivnje koji se uzdižu do pretjerane patetike opterećene zloupotrebom nacionalnih simbola”. Ili na jednu drugu scenu, kad se Martina prijateljica Kutrusja, u Francuskoj, razdraži kad je jedan trgovac, zbog njenog naglaska, pita je li Ruskinja. Dakle, Haska Šijan kao da opisuje naše vlastito iskustvo.
Pri kraju romana Marta donosi odluku da krišom ostane u Francuskoj, gdje se nalazila u pratnji djece poginulih boraca, i to zbog kratkotrajne ljubavne veze s jednim Francuzom, za koju nije željela da se sazna, svjesno riskirajući na taj način svoj status u društvu, pretvorivši se preko noći u posrnulu Penelopu. Međutim, veza je otkrivena, jer se Marta igrom slučaja našla na poprištu terorističkog napada u Parizu, zbog čega Maks, nakon što se vrati s ratišta, prekida vezu s njom, iako su ranije ugovorili datum svadbe. Marti to ne pada teško. Štoviše, osjeća i svojevrsno olakšanje, bez obzira na to što je oboljela od depresije, što se zatvorila u kuću, ne pristajući na društveno licemjerje koje sredina nameće ženama, kao što je to slučaj s njenom promiskuitetnom prijateljicom Sofkom, koja nakon udaje iz temelja mijenja svoj način života i postaje uzoran član društva, dakle sve ono što društvo očekuje od jedne žene: “Jednom mi je iskočila fotografija s manifestacije za očuvanje obiteljskih vrijednosti, gdje Sofka drži plakat ‘Žena voli biti pokorna’!”. Dobro i lijepo ispričana generacijska priča, bez patetike i onih nategnutih tipskih epizoda nasilja prema ženama kakvima su zasićeni slična književnost i film. Dakle, ovdje se ne radi o ženskoj književnosti, nego isključivo o književnosti, i to odličnoj.
