Posrnula ukrajinska Penelopa na zgarištu rata s proruskim separatistima

Prema zamisli urednika Jamieja Bynga iz britanske izdavačke kuće Canongate Books, stvoren je projekt biblioteke Mitovi. Ideja je bila da se pozovu svjetski poznati pisci, poput Margaret Atwood, Davida Grossmana, Viktora Pelevina, Alexandera McCalla Smitha, koji će u svojim djelima propitivati najpoznatije svjetske mitove, stavljajući ih u suvremeni kontekst. Projekt je zaživio nekoliko godina kasnije. U njega se uključilo više od trideset izdavačkih kuća u cijelom svijetu. S ovih prostora u projekt je uključena jedino Dubravka Ugrešić, što je bilo svojevrsno priznanje ovoj spisateljici, koja je u sklopu biblioteke Mitovi objavila roman “Baba Jaga je snijela jaje: mit o Babi Jagi”. Zbog čega ovo spominjem? Roman “Iza leđa” ukrajinske spisateljice Haske Šijan kao da je pisan za biblioteku Mitovi. Radi se o izvrsno napisanoj priči o posrnuloj ukrajinskoj Penelopi, smještenoj u današnju Ukrajinu. Haska Šijan rođena je 1980. godine u Lavovu. Studirala je klasičnu filologiju na sveučilištu u Lavovu. Prvi roman, “Lovi, doktore, lovi!”, objavila je 2014. Njen drugi roman “Iza leđa” objavljen je 2019. godine. Iste godine za njega je nagrađena Europskom nagradom za književnost. Roman je dijelom nastao u nekoliko književnih rezidencija u kojima je autorica boravila tijekom pisanja, među kojima je i ona splitska. Moram priznati kako sam odmah na početku, od prvih rečenica, bio pomalo skeptičan prema ovom romanu, zbog nekih stilski nezgrapnih i suvišnih rečenica, svojstvenih književnim početnicima. Međutim, kako roman teče dalje, autoričina ruka postaje sve sigurnija, tako da se onaj početni dojam začas izgubi. U središtu radnje romana, koji se većim dijelom odvija u Lavovu, djevojka je Marta koja živi sa svojim mladićem Maksom udobnim građanskim životom, koji se ne razlikuje mnogo od života njihove generacije u nekoj zapadnoeuropskoj metropoli, odnosno provincijalne percepcije tog života, pokupljene uglavnom s društvenih mreža: “Pij whiskey sour, smoothie i aperol-spritz, vodi isprazne poluintelektualne razgovore, gledaj u barovima mile hipstere u sapetim hlačama i džemperima s jelenima, zaviri u izloge barber shopova gdje dovode u red njihove bradice, sredi svoje obrve u brow baru, puši travu, pokreći start-upe, naručuj sushi, pizzu, burgere, palačinke i kinesku hranu u kartonskim kutijicama...”, piše autorica na jednome mjestu. Maksova i Martina malograđanska idila naruši se u trenutku kad Maks dobije poziv za mobilizaciju jer u zemlji traje rat s proruskim separatistima. Marta je svjesna da se u dubinski korumpiranom društvu, kakvo je ukrajinsko, vrlo lako može izbjeći poziv. “Jer carinici su sad ljuti. Može ih se razumjeti - moja školska prijateljica koja radi na carini u Krakovecju stalno se žali da se zna dogoditi da ponekad u jednoj smjeni ne uspije pospremiti u džep ni tristo eura”, kaže Marta na jednome mjestu. Međutim, Maks to odbija i odlazi u vojsku, na što Marta nevoljko pristaje. Marta je prisiljena, jer su takva očekivanja okoline u ratom zahvaćenoj zemlji, što nije slučaj samo s Ukrajinom, što ovoj priči daje univerzalni karakter, igrati ulogu vjerne Penelope koja smjerno čeka svog Odiseja. Stoga volontira u humanitarnoj organizaciji koja se bavi pomaganjem djece čiji su očevi poginuli u ratu. Jedna Martina prijateljica, Oljka, čiji je muž bio na ratištu, objašnjava Marti njenu novu ulogu: “Gurneš mu cicu (djetetu, op. a.) i imaš malo mira. Ako možeš, onda ću možda još imati vremena poskajpati s mužem. Vojnici u zaleđu imaju manje-više dobar internet”.