Sve smo više svjesni kako se sve oko nas mijenja: mijenja se klima, izgled našeg planeta, ekonomski parametri, političke paradigme, društveni odnosi, cijeli svijet koji nam se činio prilično stabilnim postupno se urušava pred našim očima. Promjene se donedavno nisu uspijevale tako lako prepoznati, iako su bile prisutne na razini iracionalnih poriva i u kontekstu onog problemskoga kompleksa koji smo namjeravali prenijeti na buduće generacije. Pandemija COVID-19 i ratne katastrofe ubrzale su taj proces i dinamiku učinili vidljivijom, natjeravši nas da se u prvoj fazi zamislimo nad pojedinačnim i javnim egzistencijalnim (ne)moćima te osvijestimo kako su transformativni mehanizmi neizbježni i da će, slijedom najavljenih prilično katastrofičnih ciklusa, u konačnici opstati tek oni koji će se uspjeti podrediti objektivnoj svrsi pojedinačnog i kolektivnog preživljavanja.
Da se doista sve mijenja, i to u svim sferama našeg života, podsjetio me prije nekoliko dana poziv da sudjelujem na konferenciji EASTAP-a (Europske asocijacije teatarskih i performativnih studija) koja će se u lipnju održati u danskom sveučilišnom gradu Aaurhusu pod nazivom “Dimenzije dramaturgije”. U tekstu poziva za prijavu sudionika, iako se pojašnjava kako su “dramaturgijske prakse u srži kazališne djelatnosti, upućuje se na njezino mnogo šire značenje. Nadahnuta ulogom i profesijom dramaturga koja se pojavila u njemačkom kazalištu, dramaturgija je postala nova vitalna i produktivna snaga u suvremenom europskom kazalištu i izvedbi. Danas dramaturgija više ne označava samo formalna načela pisanja drama, norme za konstruiranje dramskih narativa i zapleta ili primjenu kompozicijskih pravila te normi u realizaciji same izvedbe. Čak i proširena definicija koju je predložio Eugenio Barba, dugogodišnji prijatelj i suradnik Odsjeka za dramaturgiju Sveučilišta u Aarhusu, dramaturgije kao autorski ili kolektivno osmišljenih radnji na djelu, čime se ispisuje sve ono što izravno djeluje na pozornost gledatelja, na njihovo razumijevanje, njihove emocije, njihovu kinesteziju, više ne obuhvaća u potpunosti široku primjenu ovog pojma u stvaranju kazališta 21. stoljeća”.
Danas se pojam dramaturgije razlikuje od onoga koji se donedavno koristio i koji se godinama bio prilično nerazumljiv onima koji nisu izravno bili upućeni u kazališnu praksu. Sjećam se kako sam kao studentica dramaturgije na tadašnjoj zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i TV i sama morala objašnjavati rodbini i prijateljima što zapravo studiram te da im i nakon mojih objašnjenja nije bilo posve jasno kako zamišljam svoju profesionalnu budućnost. No nisam ni sebi u potpunosti uspjela razjasniti što ću zapravo raditi nakon studija i je li samom kazalištu jasno koja bi bila funkcija dramaturga. Netom nakon studija zaposlila sam se na mjestu kazališnoga kritičara u jednim dnevnim novinama i dramaturgija, ona praktična, koja podrazumijeva mjesto dramaturga u kazalištu, na filmu ili nekom drugome mediju nikad mi nije bila u središtu interesa. No onom drugom dramaturgijom, o kojoj se danas sve više govori i koja svakako određuje smjerove kazališta, ali na ovaj ili onaj način zahvaća naše živote, bavila sam se svih ovih godina.
Pisac, izvođač i dramaturg Jeroen Peeters godine 2022. opisuje dramaturgiju kao razvoj zajedničkog temelja za stvaranje smisla, za analizu materijala i istraživanje pitanja, za stalno promatranje i artikuliranje procesa stvaranja, za traženje nepoznatog i prihvaćanje slučajnog, za eksperimentiranje s radom, vremenom i ustaljenim navikama. Time se referira na Petera M. Boenischa s danskog sveučilišta, za kojeg je dramaturgija u biti relacijska dinamika (koja pregovara semiotičke, imaginarne, kinetičke, (multi)senzorne i afektivne dimenzije radnje, susreta, sukoba i razrješenja. Čvrsto smještena na međudisciplinarnim čvorištima, dramaturgija za Katharinu Pewny, profesoricu sa Sveučilišta u Gentu, sintetizira činjenice, fikcije i afekte, miješa prošlost, sadašnjost i budućnost, povezuje lokalno i globalno, presijeca različita polja znanja i iskustva te isprepliće semiotički smisao i osjetila. Djelovanje takve proširene dramaturgije povezuje ono što je flamanska teoretičarka dramaturgije Marianne van Kerkhoven još godine 1999. opisala kao razine “mikrodramaturgije” produkcije s institucionalnom, ali i političkom, kulturnom i gospodarskom “makrodramaturgijom” produkcije. Dramaturgija isprepliće kazališnu umjetnost i materijalnu društvenu stvarnost – dodaje izraelski dramaturg i sveučilišni profesor Gad Kaynar.
Za temeljnog mislioca Aarhuške teorije dramaturgije, profesora Janeka Szatkowskog, dramaturgija pregovara između temeljne poetike estetskih kao i etičkih vrijednosti i proizašlih izbora te odluka – u umjetničkom stvaranju kao i u estetskim odgovorima na umjetnička iskustva. Za neke je kolektivna, katalitička praksa “rada na akciji” koja nadilazi atribucije individualnog autorstva i autoriteta, za druge je stvaranje, a ne rješavanje problema, no većina se slaže da dramaturgija mobilizira jedinstvenu dijalektičku snagu kazališta koja omogućuje publici da sudjeluje u zajedničkom društvenom događaju, dok gleda, zamišlja i promišlja – o različitim, možda konkurentskim skupovima (estetskih, etičkih i društvenih) vrijednosti, “drugačije” prema funkcionalnoj dnevnoj stvarnosti. Ona je danas poveznica koja prolazi kroz najrazličitije i pri tome promjenjive terene, ekvilibrirajući između društvenih, političkih i materijalnih uvjeta, disciplina i struktura moći, unutar i izvan kazališta. Najnoviji teoretičari dramaturgije izdvajaju važnost dramaturgije upravo zbog njezine označavajuće prakse kretanja kroz vitalne dvosmislenosti, mnogostrukosti i proturječnosti.
Kao takva, dramaturgija je blisko povezana s mnogobrojnim suvremenim političkim diskursima, i to onima koji se direktno upisuju u naše životne putove. Ona s jedne strane podrazumijeva pojam konkretnog zanimanja u kazališnoj sistematizaciji, s druge malo općenitiji pojam promišljanja određene kazališne institucije kao i cjelokupne kazališne umjetnosti, a s treće strane pojam koji se referira na mnogobrojne discipline s kojima se svakodnevno susrećemo i koje svakodnevno opslužujemo. Pri tome se čini nužnim da produktivno širenje pojma i praksi dramaturgije ne može okupiti niti jedan zajednički nazivnik. Ona ne proizlazi iz jedinstvenog linearnog razvoja, ne prepoznaje se u paralelizmu srodnoga konteksta, niti nastaje izravno iz simetričnih poticaja. Dramaturgija se danas očituje kao uključiv, a opet raznolik koncept koji predstavlja mnogo različitih stvari u različitim kreativnim praksama, što znači da ju je vrlo teško preciznije definirati i time odrediti njezine sadržaje, kao i polja djelovanja.
Sudeći po pozivnom tekstu, danska je konferencija upućena na buduće dimenzije dramaturgije. U suvremenom kazalištu ona danas odbacuje distancirane regresivne iskaze i koncentrira se na priču s identifikacijskim kodovima. Vodeća teoretičarka suvremenog dramskoga kazališta, Cahterine Douzou, tvrdi da se teatar nakon prevlasti postdramskog vraća narativiziranom diskursu drama. Stoga, nakon dva desetljeća u kojima su drame bile obilježene asocijacijama, citatnošću i intertekstualnošću, danas doživljavamo povratak drame koja stavlja fokus na logiku, psihološku motivaciju i izravno pripovijedanje. Poslije snažnog utjecaja postmodernog apatičnoga kazališta, suvremena drama ponovno pokušava ugraditi etičku perspektivu kako bi se male priče o malim zajednicama referirale na širu sliku društva. Povratak jasnim strukturiranim pričama sa zacrtanim početkom i definiranim završetkom, koliko god se čini kao povratak tradiciji, zapravo izražava vrlo suvremenu tendenciju. Teoretičarka Birgit Haas ovo naziva - na namjerno tautološki način - dramskom dramom. Štoviše, teatar time naglašava svoju političku odgovornost, što je od početka i bio njegov važan zadatak.
Politička funkcija kazališta proizlazi iz ljudske interakcije i osobnih sukoba, a pojedinac se ponovno instalira kao aktivni subjekt. Pomnim promatranjem odnosa među pojedincima gledatelj može s lakoćom rekonstruirati na pozornici razvoj političkih struktura. Iz toga proizlazi kako se danas vraćamo starijim oblicima dramskog pisma u kojima je pojedinac bio u središtu predstave gotovo kao i u antičkom kazalištu. No povijest teatra uči nas kako je tad bio žrtvom sudbine i nije imao mogućnosti djelovati kritički, vlastitom voljom. Za razliku od psihološkoga kazališta, koje se koncentriralo na točan, detaljan i subjektivan prikaz stvarnosti, suvremena se dramaturgija iščitava kroz kritične sile koje otkrivaju i rješavaju skrivene strukture moći društva, umjesto da jednostavno odustanu pred suviše kompliciranim svijetom.
Nije li i cijeli društveni kontekst posvećen već dugo “prodavanju različitih priča” koje se najčešće skrivaju iza različitih pakovanja i time postaju pogodan teren brojnih manipulacija upravo kako bi se izbjegle kritične sile koje priziva suvremena dramaturgija? Obmane, insinuacije, laži, opsjene, zablude, prevare…. dio su naše svakodnevice u kojoj su neki epizodni likovi, upravo zbog lažno reinterpretiranih priča, postali protagonisti i naših sudbina. Potrebna nam je očito nova dimenzija dramaturgije, i ne samo u kazalištu.
