Sve smo više svjesni kako se sve oko nas mijenja: mijenja se klima, izgled našeg planeta, ekonomski parametri, političke paradigme, društveni odnosi, cijeli svijet koji nam se činio prilično stabilnim postupno se urušava pred našim očima. Promjene se donedavno nisu uspijevale tako lako prepoznati, iako su bile prisutne na razini iracionalnih poriva i u kontekstu onog problemskoga kompleksa koji smo namjeravali prenijeti na buduće generacije. Pandemija COVID-19 i ratne katastrofe ubrzale su taj proces i dinamiku učinili vidljivijom, natjeravši nas da se u prvoj fazi zamislimo nad pojedinačnim i javnim egzistencijalnim (ne)moćima te osvijestimo kako su transformativni mehanizmi neizbježni i da će, slijedom najavljenih prilično katastrofičnih ciklusa, u konačnici opstati tek oni koji će se uspjeti podrediti objektivnoj svrsi pojedinačnog i kolektivnog preživljavanja.
257
prikaza
Potrebna nam je nova dimenzija dramaturgije, i ne samo u kazalištu
Za razliku od psihološkoga kazališta, koje se koncentriralo na subjektivan prikaz stvarnosti, suvremena se dramaturgija iščitava kroz kritične sile koje otkrivaju i rješavaju skrivene strukture moći društva
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
