Kultura
78 prikaza

Poučno kazališno uprizorenje slavnog filma 'Dogville'

Magali Dougados
Gotovo 20 godina kasnije u istom kazalištu u kojem je Lars von Trier predstavio Dogmu 95, Christiane Jatahy ovoga proljeća prikazala je svoje uprizorenje slavnog filma 'Dogville'

Godine 2003. jedan je film izazvao veliku pozornost javnosti. Njegov je autor tad već poznati, priznati, slavni danski redatelj Lars von Trier, koji je s još jednim danskim redateljem, Thomasom Vinterbergom, utemeljio pokret pod nazivom Dogma 95. Pokret je predstavljen 22. ožujka 1995. godine, na pozornici pariškog kazališta Odeon, u povodu proslave 100. godišnjice nastanka filma. Tema skupa bila je neizvjesna budućnost autorskog filma zamorenog stalnom utrkom s komercijalnom filmskom produkcijom. Lars von Trier, pozvan da govori o budućnosti filmske industrije, na tom je skupu, tvrde svjedoci događaja, zasipao zaprepaštenu publiku manifestom Dogme 95. Prozvani zbog toga neočekivanog ispada, Von Trier i Vinterberg su potom izjavili da su samo željeli predstaviti novi i pomalo ekstreman način razmišljanja o radu na filmu. "U poslu koji ima izuzetno visok budžet zaključili smo kako je neophodno uspostaviti ravnotežu, koliko je to moguće", rekli su tom prigodom.

Za one koji se više ne sjećaju tog u povijesti novijeg filma svakako kultnog pokreta, Dogma 95 je nastala kao izraz krajnje frustracije dijela filmskih autora sve očitijim poigravanjem i preigravanjem tehnologijama te uvrštavanjem filma u pojam industrije, čime se on udaljio od onoga što mu je upisano u same početke, a to je da ga prvenstveno određuju priča i njegovi likovi. Svaki sljedbenik Dogme mora poštovati 10 pravila: snima se na lokacijama, a rekviziti su zabranjeni, ako je određeni rekvizit nužan za priču, lokacija mora biti izabrana tako da se na njoj nalazi taj rekvizit, zvuk se ne smije snimati odvojeno od slike i obrnuto, a glazba se ne smije koristiti, osim ako je dio scene koja se snima, kamera mora biti "iz ruke", film mora biti u boji, posebno osvjetljenje je neprihvatljivo, ako je premalo svjetla u sceni, ona mora biti izbačena ili se obična lampa može zakačiti za kameru, optička obrada i filteri su zabranjeni, film ne smije sadržavati površnu akciju koja uključuje umorstva, oružje i slično, vremenska i zemljopisna udaljavanja su zabranjena, što znači da se film događa sad i ovdje, žanrovski filmovi su neprihvatljivi, format filma mora biti 35 mm i redatelj ne smije biti potpisan.

Ono što je bazično određivalo namjeru autora manifesta bilo je to da se film maksimalno približi stvarnosti u koju se ne bi trebalo intervenirati, iako se u konačnici on približio kazališnoj formi s nemogućnošću naknadnih intervencija. Iako je Lars von Trierov film "Breaking the Waves" (1996.) bio prvi film koji je naznačio poetiku Dogme, pravi predstavnik pokreta bio je Vitenbergov "Festen" (1997.). Osam godina nakon što je predstavio Dogmu, u vremenu kad se njezina konzistentnost u filmskim primjerima osnivača počela raspadati, Von Trier je snimio "Dogville" kao početak svoje američke trilogije koja se nastavila dvije godine kasnije filmom "Manderlay" i trebala završiti s filmom "Washington", koji nikad nije snimio.

Nagrađivan na mnogobrojnim europskim i svjetskim filmskim festivalima, "Dogville" sigurno nije čisti primjer manifesta, iako se u njemu mogu s lakoćom prepoznati neka od pravila. On je sav sniman po principu kazališne predstave, s ponešto rekvizita, bez eksterijera s kredom iscrtanim granicama prostora i glumom koja je bliskija teatarskom izrazu, nego filmskom. Najavljivan kao avangardni dramski film koji se bavi moralnom korupcijom, društvenim sumnjama, gubitkom humanosti i savjesti te osobnim i kolektivnim grijesima, "Dogville" se često interpretirao kao jasna kritika američkog društva. No ono što je u njemu zapanjujuće je to da je riječ o autentičnoj filmskoj bajci o zlu koje je nastanjeno u svakome i čeka samo priliku da se oslobodi.

Priča je to o američkom gradiću u vrijeme Velike depresije s glavnom ulicom koja vodi isključivo i ravno prema Rocky Mountains, a čiji su građani ksenofobični, osvetoljubivi, ljubomorni, sumnjivi i sposobni za sve vrste lošeg ponašanja, uključujući silovanja i ubojstva. U takvu sredinu dolazi neznanka Grace kako bi se sakrila od oca gangstera i ubrzo postaje žrtvom zlostavljanja "dobrih, ljubaznih i naizgled poštenih ljudi". Njihova potreba da joj pomognu pretvara se u isključivu želju za iskorištavanjem koja briše svaku ljudskost iz izgleda toga na prvi pogled simpatičnog maloga grada. Filmska parabola o ljudskoj prirodi, s Nicole Kidman u glavnoj ulozi, koja tim filmom iznenada mijenja imidž sladunjave hollywoodske dive, duboko ocrtava licemjernu stvarnost i tog vremena u kojemu dobri ljudi tako lako, gotovo bez pravog razloga, postaju zločincima. Temom o kojoj govori "Dogville" po mnogo čemu podsjeća na "Bijelu vrpcu" Michaela Hanekea.

Gotovo 20 godina kasnije u istom kazalištu u kojem je Lars von Trier predstavio Dogmu 95, Christiane Jatahy ovoga proljeća prikazala je svoje uprizorenje slavnog filma. Predstava pod nazivom "Između psa i vuka" (Entre chien et loup), u produkciji Comédie de Genève i koprodukciji Odéon-Théâtre de l'Europe, Piccolo Teatro di Milano - Teatro d'Europa, Théâtre national de Bretagne - Rennes i Maillon Théâtre de Strasbourg - scène européenne, praizvedena je prošlog ljeta na festivalu u Avignonu. Christiane Jatahy brazilska je spisateljica, kazališna i filmska redateljica čija je predstava "Što ako su otišle u Moskvu" oduševila zagrebačku publiku 2017. godine na 15. festivalu svjetskog kazališta. Ono što je u teatru zanima je istražiti mogućnost prelaska granica kako u izvedbenom, tako i u tehničkom smislu. U slučaju Čehovljeve drame "Tri sestre", igrala se udvostručenom zrcalnom slikom prilkaza te je gledatelje prisilila da dva puta u istoj večeri gledaju istu predstavu, jednom "u živo", a nakon pauze se izmjenjuju i promatraju snimku također snimanu "u živo", ali ovaj put projiciranu na filmskom platnu. "Dakle, i u mojoj predstavi protagonistice su i dalje tri sestre, Olga, Maša i Irina. U Čehova nisu pronašle svoj put. Nisu, zapravo, ni u mojoj predstavi, ali on, ako već inzistirate, nudi više optimizma. Promjene kojima težimo u životu su u nama i ne možemo mijenjati svijet, ali možemo makar donekle upoznati sebe. Istražujem zapravo nešto temeljno o ljudskim bićima", rekla je tom prilikom.

Teoretičari i pratitelji njezina djela navode kako je Jatahy i prije predstave "Između psa i vuka" dugo istraživala statusu stranca u određenoj zajednici, recepciju prognanika, mjesto Drugoga i ogledala u kojima se ne samo ogledamo, nego koja nas određuju. Time se uostalom bavila i u dvije prethodne predstave "Ithaque" i "LePresen" inspirirane Homerovom "Odisejom". Ono što ju je potaklo za kazališnu reinterpretaciju jednog od najznačajnijih filmova s početka 21. stoljeća s jedne strane nedavna su politička događanja u njezinoj zemlji, a s druge mogućnost da poveže ono čime se već gotovo trideset godina bavi, a to su film i kazalište. U sjeni i svjetlu, piše Christiane Jatahy, sve će biti vidljivo: glumci koji snimaju, način na koji se izvode scene, glazba, montaža - sve će to biti fikcija. Fikcija koja govori o jednoj Brazilki, samoizgnanoj ženi. Ona bježi od fašizma i ne shvaćajući mu se baca u zagrljaj, poput bića koje odlučno napreduje prema svojoj tragičnoj sudbini. Moglo bi se to dogoditi bilo gdje u svijetu. Ali to je ovdje i sad. Izmišljeno mjesto koje se bori da integrira stvarnost.

Okupivši sjajnu ekipu francusko-švicarskih glumaca, u prostoru koji je istodobno i set i pozornica, s Julie Bernat u glavnoj ulozi, Jatahy istražuje podrijetlo zla i pita se - kako prekinuti krug koji nas izravno vodi u tragediju i možemo li se stvarno tome oduprijeti? U formalnom smislu teško je u ovoj produkciji odrediti granicu između filma i kazališta, u sadržajnom tu su granice nešto jasnije, glumci se od početka predstave direktno obraćaju gledateljima na pozornici. Ne kriju kako su se okupili da bi iznova odigrali remek-djelo danskog redatelja i preispitali njegov kraj.

Likovi u ovoj priči žele promijeniti tragičnu prošlost. Stoga se vodi borba: promijeniti sadašnjost kako bi bili sposobni promijeniti budućnost, pojašnjava redateljica. I dodaje: "Mislim da je nemoguće biti umjetnik i biti izvan politika. Mislim da je obveza umjetnika braniti ljudska prava i ljudsko dostojanstvo. Kao umjetnici, odgovorni smo za svoje riječima i svoje pozicije, i to u svakom trenutku".

Christiane Jatahy provocira naše demone, tvrdoglavošću koja je milost. Christiane Jatahy uspijeva prijeći s intimnog na političko, biti i iznutra i izvana, gotovo istovremeno. Velika umjetnost... Kazalište Christiane Jatahyja teži promijeniti tijek povijesti, ako ne i svijeta. A to je već puno - bilježe europski mediji.

U njezinoj predstavi na kraju glavna glumica nikoga ne ubija, nego pred publikom i ostalim glumcima čita tekst o podrijetlu zlu i rađanju fašizma. I sami smo upoznati da fašizam ponajčešće nastaje u okruženju dobrih, gotovo anonimnih ljudi koji uzimaju pravdu u svoje ruke, a čiji je moral pri tome "neprikosnoven". Iz njihova nerazumijevanja prema Drugom koji se od njih izdvaja zato što je od njih drugačiji, zbog svoje vjere, svog uspjeha, svoje rase, nacionalnosti, spola... nastaju zločini koji se upisuju u osobnu povijest pojedinca ili kolektivnu cijelog naroda. Zbog političkog konteksta obilježenog ratom u Ukrajini ova je predstava itekako poučna.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.