Vrijeme je nemilosrdno, ali i nepredvidivo. Gotovo kao vrijeme iz prognoze, iako ovdje govorimo o vremenu koje otkucava glasnije od kiše po prozoru pa kazaljkama na satu sudi kao čeličnim žezlom - nekoga kazni, a nekoga nagradi. Teško da je filmovima koji su u svoje vrijeme bili potopljeni od kritike i dobrog dijela masovne publike išta drugo moglo donijeti kultni status koji danas uživaju. Osim vremena.
Vrijeme ih tako ponekad tretira kao Pepeljuge, koje su se iz drijemeža u kuloarima kolekcionara opskurnih markacija filmske povijesti prometnule u punokrvne moderne franšize, spremne ostaviti traga i pola stoljeća nakon svog rođenja. Dobri komadi eksploatacijske kinematografije sedamdesetih vraćaju se poput zombija koji nemaju glavu u koju se može pucati, ali svejedno grizu u konstantnim retro ciklusima.
Jednom od njih svjedočimo i ovih dana, kad se smeđi kožnati kaputi, trapez, zulufi, brkovi, dlakava međunožja i prirodne obline vraćaju na TV ekrane, ali i u kinodvorane, ponekad u pokušajima uspješne rekonstrukcije, ponekad kao starim izvornicima inspirirani komadi pop postmoderne. Veći dio kinematografije sedamdesetih u 21. stoljeću funkcionira kao neodoljivi komad vremenske kapsule, zapis iz urbanog kaosa zabilježen s mikrobudžetima, ali i pedantnom strašću koja fikciju smješta u dokumentarni pejzaž.
Kadrovi uhvaćeni uglavnom slučajno, samim postojanjem u prostoru i vremenu, danas mogu biti toliko snažni da gotovo pa možete namirisati ulicu, hodnike, stanove, namještaj... Polusvijet njujorških sedamdesetih možda je najbolje oslikao žanr blacksploitation (crno + eksploatacija), širok pojam tzv. crnačkih filmova u koji ubrajamo sve od "Foxy Brown", koji je inspirirao Tarantina, pa do kaubojaca i crnog Drakule u "Blaculi".
"Sweet Sweetback's Baadassss Song", osim što ima jedan od najluđih naslova ikad, čim se pojavio u travnju 1971., predstavio je Melvina Van Peeblesa ne samo kao prvog crnog akcijskog junaka neke nove ere, nego i kao renesansnu filmsku mašinu. Napisao je, režirao, koproducirao i montirao svoj pionirski pothvat. Završio ga je u 19 dana novcem koji je sam prikupio, uključujući i 50.000 dolara zajma od Billa Cosbyja.
Earth, Wind & Fire su napisali glazbenu temu, soul i funk soundtrack, jazzy vibru i wah-wah gitare bez kojih se sljedećih godina ni jedan ozbiljni blacksploitation uradak nije usudio "ukazati" javnosti. "Sweet Sweetback's Baadassss Song" se u prvoj godini postojanja jedva dočepao dvije kino dvorane, a do danas je zaradio više od 15 milijuna dolara na uloženih 150.000. Bio je to samo početak.
Nekoliko mjeseci kasnije u američka kina došao je "Shaft", a nagodinu i "Super Fly", pravi klasici žanra i fenomena u razvoju, jedinstveni dokumenti s ulica Manhattana i Harlema, zapakirani u radnju i likove iz najboljih pulp romana s kioska. Trebalo je čekati milost vremena da postanu toliko bitni da i ovdje čitate o njima, no oba su filma odmah po svojim premijerama itekako došli do srca publike kojoj su bili namijenjeni.
Iako obojica antijunaci, protagonisti dva najpoznatija, ishodišna naslova blacksploitationa - detektiv koji radi dobro djelo za mafiju i diler koji se želi ostaviti dilanja - bili su Bruce Lee za crnačku manjinu, prvi put u povijesti da su potlačeni na velikom ekranu gledali svoje i sebi slične kako šutiraju guzice autoritetu.
U režiji Gordona Parksa, fotografa, pisca i glazbenika, John Shaft (glumi ga Richard Roundtree) pomaže lokalnom njujorškom gangsteru da spasi svoju kćer iz ruku talijanske mafije. "Shaft" je imao i svoj glazbeni pečat, Isaaca Hayesa, koji je glasom čije vibracije skidaju gaćice bio ozbiljna konkurencija Barryju Whiteu kao zvuk maženja na oguljenom medvjedu pred kaminom. A onda je završio kao kuhar u "South Parku", koji je napustio kad su povrijedili njegove scijentološke osjećaje. Za ovu je glazbu dobio Oscara i dva Grammyja.
Sve to bilo je dovoljno za četiri nastavka, uključujući i verziju iz 2000., u kojoj Samuel L. Jackson glumi Shaftova nećaka. U nastavku iz 1973. Shaft putuje u Afriku zaustaviti migrantsku rutu.
"Super Fly" je puno "prljaviji" od "Shafta", što odražava i glavni lik Youngblood Priest (Ron O'Neal), istinski antijunak, diler kokaina koji cipelari muškarca pred djecom dok isti ne ispovraća ručak. Ali eto, trudi se ostaviti taj svijet iza sebe i spreman je na sve u svojem moralno ambivalentnom putu do iskupljenja. "Super Fly" je režirao Gordon Parks Jr. - sin redatelja "Shafta".
Ruku na srce, "Super Fly" bi bio negledljiv da nema Curtisa Mayfielda. Većina minutaže upija se kao glazbeni video, u kojem Mayfieldov zarazni, raskošni soundtrack čini beskrajne scene šetnji i vožnji ne samo gledljivima, nego čistim užitkom putovanja u dubinu glazbe kroz sliku, ali i obratno. Mayfieldu je ovo s razlogom bio katapult. Bivši član doo-wop i gospel grupe The Impressions tek je glazbom za "Superfly" došao pod povećalo kao solo virtuoz pa počeo raditi za Hollywood, koji je slavio njegovu sposobnost da ljepljive melodije i snagu basa pomiri s društvenim komentarom, a žanrovsku crninu okupa optimizmom pozitivne društvene poruke.
"Super Fly" nije imao puno toga pozitivnog i dubokog za reći, onda kad nije govorio Mayfield, no svejedno je govorio ponovno, dva puta. U nastavku "Super Fly T.N.T." Priest odlazi u Rim, gdje se druži s Biserom Vukotić (Olga Bisera), srpskom glumicom iz Mostara, koja je iste godine kao starleta u Italiji snimila i nezaboravni sadoseksualni klasik "Women in Cell Block 7", a zatim 1977. postala jedna od Bondovih djevojaka u "Špijun koji me volio".
"Super Fly" je možda razvučen kao žvakaća guma na autocesti i gluma je na razini naturščika pobranih na lokalnoj svadbi, ali ima ponešto inovativno snimljenih scena seksa i vožnji, sirovu i surovu atmosferu američkoga geta s početka sedamdesetih, te nametljivo prodornu karizmu glavnoga lika, koji čak i kad izgleda kao tamnoputi mušketir koji se odijeva u trgovini za svodnike reže ekran svojim prisustvom i facijalnim dlakama. Ron O'Neal nosi taj film koliko i Curtis Mayfield.
Nova verzija za klince prikovane uz YouTube, snimljena prošle godine, nema ništa od spomenutog. Režirao ju je Director X, a sama činjenica da netko misli kako je taj nadimak cool odmah daje nasluti kakav bi mogao biti i film. Gospodin X se proslavio stavljajući iks kao potpis pod glazbene spotove za prvu ligu hip-hop i pop scene, vladare društvenih mreža i glazbenog mainstreama na potezu od Drakea do Rihanne.
Njegov "SuperFly" (2018.) u osnovi je beskrvni remake koji funkcionira kao jeftini akcić u kojem Trevor Jackson glumi neku verziju crnog Stevena Seagala friziranog za Instagram, a radnja je preseljena u Atlantu, trenutačnu prijestolnicu rap biznisa. Curtisa Mayfielda mijenja Future, R&B super zvijezda bliska trap sceni, koji nije neslušljiv, ali nije ni Curtis Mayfield.
Što ne bi bilo toliko važno da cijelo vrijeme ne zavija na autotuneu kao audio kaseta ostavljena u pretincu automobila parkiranog na ljetnjem suncu. Htjeli su probuditi franšizu, producent Joel Silver ("Matrix", "Umri muški") planirao je i nastavke, ali onda je čuo da je na uloženih 16 milijuna zaradio svega devet i da je malo tko zainteresiran. Da je bolji, možda bi netko i bio.
U lipnju ove godine stiže nam i novi "Shaft" - Samuel L. Jackson, 19 godina nakon prve reanimacije brenda, reprizira ulogu Johna Shafta II., nećaka legende, a pojavljuje se i Roundtree, živ i zdrav, danas 77-godišnjak. Za razliku od svih prethodnih nastavaka, najnoviji je akcijska komedija. S obzirom na to da se mješanac šore i šege vratio u kino dvorane posljednjih nekoliko godina, to nije čudna odluka, a možda ni loša, posebno ako znamo da je "Super Fly" pao upravo na tome što se shvaćao toliko ozbiljno, a zapravo je ispao smiješan.
Sve to događa se zbog savršeno pogođenog povijesnog i tržišnog trenutka, trenda izraslog iz društvenih i kulturnih promjena, na toliko puno razina; od preuzimanja popularne kulture od strane hip-hopa (i obratno) do administracije Donalda Trumpa. Multipleksi imaju svoje odgovore na sve, a povratak filmova "Shaft" i "Super Fly" na velika platna pritom nije usamljen. Marvelov blacksploitation superheroj "The Black Panther" zaradio je više od milijarde dolara u kinima, što je neviđen uspjeh nakon kojeg slijedi i logični nastavak, trenutačno u pripremi.
Svima su puna usta "kulturne važnosti" proizvoda koji osvaja box office pretvarajući Afroamerikance u mainstream superjunake, a neki idu toliko daleko da ovaj Marvelov CGI spektakl uspoređuju s drugim najvažnijim trenucima u procesu oslobađanja crne rase, kao što su autobus Rose Parks, snovi Martina Luthera Kinga ili Obamina Bijela kuća. "The Black Panther" je postao prvi superherojski film nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg filma.
Spike Lee je vjerojatno i sam bio šokiran kad je shvatio da njegov "BlacKkKlansman", s radnjom smještenom u sedamdesete i očitim hommageom blacksploitation eri, zaradio šest nominacija za Oscara. Uključujući i Spikeovu prvu nominaciju za režiju. Osvojio je jednog, onog za najbolji scenarij. Snimljen je čak i "The First Purge", prednastavak popularne akcijske horor trilogije, koji donosi priču o početku iz tzv. "manjinske perspektive".
Hollywood je probudio uspavane duhove pa u tom kontekstu ne trebaju čuditi nove verzije filmova "Shaft" i "Super Fly" - štoviše, očekivane su. Pola stoljeća kasnije arhetip funkcionira, iako nitko nije siguran treba li veseliti ili deprimirati činjenica da su rasne distinkcije 50 godina kasnije, iako manje nego ikad, još postojeće. No zanimljivo je da nove ispolirane inkarnacije s old school izvornicima imaju manje veze nego projekti koji na prvi pogled s njima nemaju ništa zajedničkog, osim razdoblja koje oslikavaju.
No to je itekako mnogo pa već na drugi pogled postaje jasno da se na televiziji odvija temeljita eksploatacija sedamdesetih, sa sličnom smjesom od koje su sazdani klasici blacksploitationa - antijunacima većim od života, spremnima na velike rizike u poduzetničkom podzemlju. U ovom slučaju, droga i mafija New Yorka su kontekst, a seks je u fokusu - govorimo o serijalu "The Deuce", koji ulazi u svoju treću, finalnu sezonu.
"The Deuce" je jedan od aduta HBO-a koji je krenuo 2017., kao novi uradak ekipe proslavljene "Žicom" ("The Wire"), jednom od najhvaljenijih TV serija svih vremena. Ovoga puta pozabavili su se nastankom i razvojem pornografske industrije sedamdesetih, noćnim životom New Yorka u kojem Jess Franco glumi braću blizance, a Maggie Gyllenhaal gospođicu Candy, prostitutku koja odbija imati svodnika pa iskorištava nove seksualne slobode i kameru za gradnju vlastitog biznisa.
Većina likova utemeljena je na stvarnim osobama, a lokacije drogom i prostitucijom pretrpanog Manhattana sedamdesetih oživjele su poput vremeplova - pazilo se na svaku ciglu i fasadu pa ulice uistinu izgledaju kao one kojima su tumarali Richard Roundtree i Ron O'Neil. Ipak, dobra replika možda i može biti bolja od originala, ali ne i draža. No sve dok imitacija nije iz trgovine toksične kineske plastike, nego iz radionice ozbiljnih majstora - može proći.
