Prije nego što je Hollywood kakvog poznajemo uopće postojao, centar filmske industrije u Americi bio je u New Jerseyu. Tamo ga je iz Francuske, kao podružnicu, prenio Francuz Léon Gaumont, pionir industrije pokretnih slika i vlasnik tvrtke koja je proizvodila filmsku opremu. Za njega je najprije kao tajnica, a kasnije kao voditeljica produkcije, radila mlada Alice Guy, kasnije Alice Guy-Blaché, prva redateljica koja je postojala i koja je punih sedamnaest godina bila jedina filmašica s obje strane Atlantika.
Svoj prvi film, "La Fée aux Choux" ("Kupus vila"), o vili koja ispod glavica kupusa pronalazi novorođenčad snimila je 1896. godine, sa samo 23 godine. Do toga je došlo nakon što je vidjela "Izlazak radnika iz tvornice" braće Lumière te je Gaumontu predložila da i ona napiše nekoliko manjih scena u kojima bi mogli glumiti njezini prijatelji. Gaumont je pristao, no pod uvjetom da joj zbog toga ne pati stenografski posao.
Ubrzo je napustila posao tajnice i postala redateljica, producentica, kostimografkinja, scenaristica i sve ostalo što je bilo potrebno. Snimala je svoje filmove, ali je i nadzirala produkciju svih ostalih filmova koji su nastajali u studiju Gaumont. I dok se prvih godina na medij kinematografije gledalo prvenstveno kao na tehnološko čudo, Guy-Blaché je razmišljala o priči, narativu, o tome kako ljude nasmijati, kako ih zainteresirati. Htjela je pričati priče o neobičnim aspektima svakodnevice, o međuljudskim odnosima.
Vjeruje se da je snimila prvi narativni film ikad, iako se ponegdje navodi da je to bio "L’Arroseur arrosé", braće Lumière. Snimila je više od 1000 filmova, ali većina ih je ostala izgubljena. Sačuvalo ih se samo 140. Neki su dugački samo minutu, a neki, poput biblijskog filma "Rođenje, život i smrt Krista" iz 1906. godine, traju više 30 minuta te se u njima pojavljuju stotine statista. Jedan od dužih filmova koji je snimila je i "Esmeralda", prema romanu Victora Hugoa.
Koristila je filmske trikove, duple ekspozicije, sinkronizirani zvuk, a eksperimentirala je i s ručnim koloriranjem filma. Pomicala je vizualne i tematske granice, propitkivala muško-ženske odnose, socijalno uvjetovane norme, klišeje koji proizlaze iz međuljudskog nerazumijevanja, klasne razlike. Snimila je brojne komedije, trilere, melodrame, akcijske filmove sa ženskim heroinama, pa čak i vesterne. Spretno se prebacivala iz žanra u žanr, s teme na temu, otkrivajući putem čari i izazove filmskog jezika. Ono što se danas podrazumijeva, Alice Guy je krajem 19. stoljeća sama otkrivala.
Kad su bijeli glumci odbili glumiti s crnima, Alice je 1912. godine snimila film "Budala i njegov novac", u kojem prvi put u povijesti u cijelosti glumi afroamerička postava. U satiri "Posljedice feminizma" iz 1906. godine muškarci i žene imaju zamijenjene uloge, kako bi se ukazala nezavidna pozicija žene u društvu. Muškarci peglaju, šetaju djecu, pospremaju kuću, a žene piju u kafiću.
"Podijeljeno kućanstvo" bavi se razvedenim parom koji ostaje živjeti u istoj kući i nevoljama koje slijede iz niza nesporazuma. U filmu "Stvaranje američkoga građanina" iz 1913. godine propitkuje tegobe imigracije i bračnog nasilja. Njezini filmovi poslužili su kao inspiracija Sergeju Ejzsenštejnu, Alfredu Hitchcocku i Agnès Vardi, a heroine koje je stvarala bile su sve samo ne plošne i slabe žene kojima je sudbina zapečaćena rođenjem. Poruke koje je prenosila svojim filmovima su izravne, domišljate i tople, izvan okvira, čak i pomalo drske za to vrijeme.
Pamela B. Green, koja je snimila dokumentarni film o Alice Guy-Blaché pod nazivom "Be Natural: The Untold Story of Alice Guy-Blaché", kaže da je Guy-Blaché bila poslovna žena, poduzetnica i kreatorica, da je bila prisutna kad se stvarala kinematografija, no da je njezino ime unatoč krucijalnoj ulozi koju je odigrala u prvim danima kinematografije ostalo nezapamćeno.
"Budite prirodni", slogan je koji je Alice zapisala na ploču kao uputu glumcima koji su glumili u njezinim filmovima, a tako je Pamela B. Green nazvala svoj film, koji je financirala Kickstarter kampanjom. Alice Guy-Blaché rođena je 1873. godine. Majka joj je bila Francuskinja, a otac joj je bio čileansko-francuski biznismen i vlasnik knjižara u Valparaisu i Santiagu u Čileu. Rano djetinjstvo provodi u Čileu, ali se školuje u Parizu.
Kako joj otac rano umire, majka joj preko svoje dobrotvorne organizacije nalazi posao kod Léona Gaumonta, kako bi se financijski osamostalila. Godine 1907. udaje se za Britanca Herberta Blachéa, koji je, kao i ona, radio za Gaumonta, no u podružnicama u Londonu i Berlinu.
Prije selidbe u Ameriku za studio Gaumont snimila je stotine komedija, melodrama i povijesnih fikcija, koje su u kasnijim godinama, kako se medij razvijao, ili izgubljene ili pripisivane muškim kolegama i njezinu mužu. U Americi je osnovala svoju produkcijsku kuću Solax, u Fort Leeju je izgradila studio koji je koštao 100.000 dolara, a obitelji je kupila i veću kuću. Kad je njezinu mužu istekao ugovor s Gaumontom, on osniva studio Blaché Features, u koji preusmjerava kapital iz Solaxa, što se za Alice pokazuje kobnim.
Muž joj se nakon razvoda 1922. godine seli u Hollywood, gdje filmska industrija tek počinje zadobivati oblik kakav nam je poznat danas, a besposlena Alice s dvoje djece vraća se u Francusku. U Nici i Parizu traži redateljske angažmane, ali bez uspjeha. Pod muškim pseudonimima piše knjige za djecu, ali načelno pada u zaborav i tamo ostaje prilično dugo. Petnaest godina prije smrti francuska vlada nagrađuje ju odlikovanjem Legija časti, ali to ostaje njezino jedino priznanje.
Umire kasnih šezdesetih u New Jerseyu, u 94. godini, a memoari joj izlaze tek posthumno. Njezino ime, zanemarivano tolika desetljeća, tek se iznova počinje otkrivati. Kuriozitet je zapravo sloboda koju je ranih godina francuske i američke kinematografije imala kao žena. Tek kad industrija počinje rasti i akumulirati kapital, žene postaju poželjne kao glumice, ali ne i kao one koje ispisuju narativ.
Tu se u nijemoj eri javljaju redateljice poput Lois Weber, Dorothy Arzner, Grace Cunard, Lotte Reiniger, producentice Mary Pickford, Norma Talmadge, brojne glumice koje su se uz glumu bavile režijom i produkcijom, no nakon dolaska zvuka 1927. godine posve nestaju sa scene. Ipak, zanimljivo je naglasiti kako je tih ranih godina kinematografije, u nijemoj eri, žena na producentskim i redateljskim zanimanjima bilo u postocima više nego danas.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Znaš li gdje mogu naći ženu za jednu noć? Idite na > > > www.Sexcoss.Com