Na slikama je ostalo njezino lice, u policijskim papirima sumnje u njezinu ćudorednost, a na obali Seine tijelo i ubojstvo za koje nitko nikada nije odgovarao. Louise Cansot imala je 29 godina kada je u rujnu 1949. završio njezin život, dovoljno dug da iz Bretanje stigne do Pariza i postane jedan od najtraženijih modela pariških umjetnika, ali prekratak da bi uspjela pronaći sigurnost izvan njihovih atelijera. Prozvali su je ženom sa stotinu portreta. Kada je ubijena, međutim, ni tolika naslikana lica nisu pomogla da istražitelji doista upoznaju ženu koju su prikazivala.
Čak 77 godina kasnije njezino je ime ponovno u novinama, ovaj put zahvaljujući knjizi koja pokušava razriješiti njezinu smrt i osloboditi njezin život naslaga tuđih osuda. Kako izvještava The Guardian, francuski pisac Philippe Jaenada osvojio je ovih dana Goncourtovu nagradu za roman L’Inconnue du quai de Javel, odnosno Nepoznata žena s obale Javel. U središtu najprestižnije francuske književne nagrade tako se našla mlada Bretonka čijeg ubojicu policija nikada nije identificirala.
Jaenada se u svome djelu nije zadržao samo na pitanju tko ju je ubio. Vratio se i onome što je ubojstvu prethodilo: tko je Louise bila dok je još mogla govoriti u svoje ime, kako je zarađivala i zašto su se nakon njezine smrti tako lako prihvaćale pretpostavke koje su je ponižavale. Njegova knjiga na više od petsto stranica suprotstavlja se policijskom spisu od tristotinjak stranica, u kojem je žrtva ocijenjena kao žena na lošem glasu.
Louise Cansot iz Bretanje je otišla sa 16 godina kako bi u Parizu radila kao kućna pomoćnica. Uskoro će u njezin život ući slikar Jean-Louis Boussingault, za kojega je počela pozirati. Preko njega upoznala je druge pariške slikare i kipare, a zahvaljujući poslu modela polako je ulazila u umjetnički krug Montparnassea. Ondje je ubrzo postala vrlo tražena. Umjetnici su je sa zanimanjem promatrali, crtali i slikali, svaki tražeći na njoj ''ono nešto'' što će prenijeti u vlastito djelo.
Zbog te popularnosti je dobila nadimak ''žena sa stotinu portreta''. Iza njega je stajala djevojka kojoj je poziranje bilo zanimanje, način da zaradi u gradu u koji je došla gotovo kao djevojčica. Mnogi danas njezinu biografiju svode na ljepotu i tragičan kraj, zaboravljajući da je Louise, prije nego što je postala žrtva zločina, bila radnica u umjetničkom svijetu i svojevrsna inspiracija za tuđa djela.
Rat je presjekao taj život. Kako je svojedobno pisao pTF1 Info, većina umjetnika u to je vrijeme pobjegla na jug Francuske pa je Louise ostala u okupiranom Parizu. Za život se snalazila kao filmska statistica, plesačica u Folies Bergèreu i konobarica u kabaretima. Imala je kćer Nathalie, koju je smjestila kod dadilje izvan grada te ju je posjećivala nedjeljom. Kako je rat odmicao, njezine životne prilike bile su sve teže, a pojavili su se i problemi s alkoholom. Teška svakodnevica nastavila se i nakon rata.
U noći sa 6. na 7. rujna 1949. njezina je priča stigla do konačnog odredišta, obale Javel na Seini. Oko pola dva ujutro André Joblon, francuski upravni dužnosnik na položaju podprefekta, vraćao se automobilom s večernjeg druženja u pariškom petnaestom arondismanu kada je u svjetlu farova ugledao ljudsko tijelo na pločniku. Zaustavio se i izišao iz vozila. Pred njim je, potrbuške, ležala bosonoga žena u crnoj suknji-hlačama i ljubičastom puloveru kratkih rukava. Kosa joj je bila mokra, premda je popločenje na kojem je ležala bilo suho. Taj neobičan nesklad desetljećima poslije će zaokupiti i Jaenadinu pozornost. Bila je zadavljena, a način na koji je bila odjevena ostavljao je dojam da ju je netko nakon smrti pokušao na brzinu ponovno odjenuti. Bila je to Louise Cansot.
U tekstu koji je napisao za Madame Figaro Jaenada podrobnije opisuje prizor koji su zatekli istražitelji. Uz tijelo nije bilo ni torbice ni cipela, a nedostajali su joj gaćice, grudnjak i potkošulja-kombine. Ručno pleteni pulover, sa šest malih gumba na jednom ramenu, bio je odjeven naopako, dok je tkanina suknje-hlača na lijevom boku bila poderana u obliku pravoga kuta. Nokti na rukama i nogama bili su joj pomno nalakirani. Tamnoga, sjajnog ruža, bez kojega, prema piščevim riječima, nije izlazila, nije bilo; istražitelji, tvrdi on, nisu zabilježili njegovu odsutnost. Upravo u tim pojedinostima Jaenada vidi moguće tragove posljednjih sati njezina života.
Policijski spis i novinski tekstovi, kako prenosi Guardian, sačuvali su drukčiju vrstu zanimanja za Louise. U izvještajima se nagađalo da je bila seksualna radnica ili ovisnica o drogama. Jaenadina se istraga velikim dijelom bavi upravo posljedicama tog prepisivanja i isticanja tvrdnji koje nikada nisu dokazane.
Je li mlada žena koja je pozirala umjetnicima mogla očekivati išta drugo, zapitat će se i danas mnogi, nalazeći u njezinom poslu povod za moraliziranje. I u vrijeme njezina ubojstva kontakti i poznanstva koja je imala postajali su materijal za nagađanje. U tome leži jedan od najneugodnijih slojeva slučaja. Dok je trebalo utvrditi što joj se dogodilo, njezina se reputacija našla pod istragom gotovo usporedno s ubojstvom. Guardian zato Jaenadinu knjigu predstavlja i kao pokušaj rehabilitacije žrtve, vraćanja složenosti ženi čiji je život u starim izvještajima bio pojednostavljen do etikete.
Sam pisac u razgovoru za Le Journal de Montréal objašnjava da ga je privuklo i ono što slučaj otkriva o ograničenim ženskim slobodama. Poslijeratne godine opisuje kroz nesigurnost, tijesne stanove i neželjene trudnoće, daleko od vedrine kojom se često pamti završetak rata. Posebno ga zaokuplja koliko su teško živjele žene koje su se udaljile od očekivanoga životnog puta. U starim policijskim i novinskim opisima prepoznaje pretpostavku da je Louise na neki način sama izazvala ono što joj se dogodilo.
Do nje je došao pretražujući stare novine u digitalnoj zbirci Gallica. Slučaj mu je, otkrio je, nalikovao zapletu kriminalističkog romana: nekoliko osumnjičenika i poderana poslovna posjetnica trgovca namještajem uz tijelo. Takvi predmeti obećavaju jasnoću kakvu čitatelj očekuje od detektivske priče, ali u stvarnoj istrazi posjetnica sama po sebi ne govori tko je počinio zločin. Potrebno je ustanoviti kako se ondje našla i što uopće povezuje. Jaenada je zato pomoć za vlastiti način razmišljanja potražio kod neobičnog suradnika, čovjeka koji nikada nije postojao izvan književnosti.
Riječ je o liku inspektora Maigreta kojeg je stvorio pisac Georges Simenon. Jaenada je otkrio kako je tijekom rada na svom romanu pročitao ili ponovno pročitao 74 od ukupno 75 romana iz tog ciklusa. U istraživanje starog ubojstva tako ulazi i duga čitateljska potraga, svojevrsno usporedno kretanje kroz izmišljene istrage i stvarne dokumente. Romaneskni istražitelj nije mogao provjeriti nijednu izjavu iz Louiseina dosjea, ali je piscu mogao ponuditi način postavljanja pitanja, strpljenje prema ljudima koji se ne mogu razumjeti iz jedne službene bilješke.
Jaenada se pritom nije prvi put vratio staroj kriminalnoj priči. Kako podsjeća Guardian, od knjige Sulak iz 2013., posvećene poznatom pljačkašu draguljarnica i bjeguncu iz zatvora, takve su istrage postale prepoznatljiv dio njegova pisanja. Louiseina priča njegov je trinaesti roman, a Goncourt je došao nakon četiriju ranijih uvrštavanja u izbor za tu prestižnu književnu nagradu.
Na kraju ostaje vječno pitanje: tko je ubojica? Jaenadina priča o ''ženi sa stotinu portreta'' vraća nas među muškarce čija su se imena pojavljivala oko Louise, u krug ljubavnih veza, novčanih teškoća i nedovoljno razjašnjenih susreta. Kako u prikazu knjige navodi La Tribune Dimanche, među mogućim počiniteljima pojavljuju se njezin mladi ljubavnik Claude, stariji ljubavnik, pukovnik Duroc, zabrinut za vlastiti ugled, te trgovac namještajem Topper, čija je poderana poslovna posjetnica pronađena blizu tijela. Istraživanje je otvaralo i pitanje moguće trudnoće te eventualnog ilegalnog pobačaja, trag koji je vodio prema čovjeku nazivanom doktorom Misipom, premda, prema istom izvoru, nije bio liječnik. Nijedna od tih okolnosti sama po sebi nije dokazivala ubojstvo.
Jaenada se desetljećima poslije vratio tim tragovima, uspoređujući iskaze i pokušavajući razabrati što je u njima prešućeno, proturječno ili olako prihvaćeno. Njegova se završna sumnja, prema analizi književnog kritičara Kaija Nonnenmachera, usmjerava prema Louisu de Gorreu, najmodavcu koji se također pojavljuje u krugu ljudi povezanih sa slučajem. Ta analiza prenosi i autorovu pretpostavku da je tijelo moglo biti prevezeno motoriziranim vozilom namijenjenim ratnom invalidu. Riječ je, međutim, o rekonstrukciji iznesenoj u knjizi, ovdje prenesenoj posredstvom njezina kritičkog čitanja, a ne o sudski potvrđenom slijedu događaja. Povijesna istraga nije dovela do osude, dok Jaenadino istraživanje nudi mogućeg počinitelja i objašnjenje zločina. Goncourtova nagrada pak priznaje književnu vrijednost toga pothvata, ali njegovu tezu ne pretvara u pravomoćnu presudu.
Ono što se može pratiti kroz sve slojeve Jaenadine priče jest pomicanje pozornosti prema Louise. Nakon osvajanja nagrade, kritičari su pohvalili autora za trud da razumije ženu o kojoj piše, uz humor i posebnu, pomalo mrzovoljnu nježnost njegova pripovijedanja. Ipak, bez obzira koliko sklon bio ubijenoj ženi, čak se i pisac našao pred zidom koju nitko tko je istraživao i propitkivao ovaj slučaj do sada nije uspio prijeći. O čemu je mislila, čemu se nadala i što bi Louise sama ispričala o sebi, nećemo nikada doznati. Njezini portreti o tome šute, baš kao i dokumenti u kojima su drugi birali riječi za njezin život. U priči koju javnost ponovno prati sa zanimanjem, upravo će njezin glas zauvijek nedostajati.
