Negdje na početku romana “Genijalna prijateljica” pripovjedačica, Elena Greco zvana Lenù, svijet svojeg odrastanja opisuje kao “svijet pun riječi koje ubijaju”: društveni mikrokozmos napuljskog predgrađa u 50-im godinama prošlog stoljeća bio je pun nasilja i krvi, koja bi, govori dalje Elena, uglavnom procurila iz ozljeda tek nakon razmjene groznih prokletstava i ogavnih prostota. Kasnije, kad su ona i njezina najbolja prijateljica Lila već bile djevojčice na pragu adolescencije, Lila će za menstrualno krvarenje reći da to njihova utroba plače krvave suze zbog svega što dolazi. Između ta dva slikovita krvava pola neprivlačne realnosti doslovne i metaforičke bijede poslijeratne Italije i njezina konzervativnog patrijarhalnog juga smješten je ženski inferno iz slavne napolitanske kvadrilogije talijanske spisateljice Elene Ferrante, čiji je prvi dio, “Genijalna prijateljica”, upravo dobio svoju prvu hrvatsku dramsku inačicu, u predstavi koju je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu premijerno u četvrtak, 30. prosinca, postavila Marina Pejnović. Četverodijelna saga o dvjema djevojčicama čiji život prkosi pravilima “rajona”, radničke četvrti Napulja u kojoj su rođene, gdje život općenito vrijedi malo, a ako je ženski - nimalo, donijela je talijanskoj spisateljici epitet feminističke autorice. No iako su sva četiri romana napučena dokazima ženske snage i neslomljivosti duha, “Genijalna prijateljica”, kao ni njezini nastavci, nikako nije priča o osnaživanju žena nego izvanredno sročena oda prijateljstvu izniknulom iz blata bijede, sazdanom na ekstremnim emocijama: ljubavi, ali i mržnji, nepovjerenju, rivalstvu, dvojbama, nesigurnosti i patnji, a ta kombinacija ponekad rađa beskompromisnu privrženost od vrste kakva se rijetko viđa. Ta privrženost u središtu je nove produkcije HNK Zagreb, raskošne ansambl predstave o intenzivnom i strastvenom cjeloživotnom prijateljstvu dviju žena, Lenù i Lile, koje izvanredno utjelovljuju Iva Mihalić i Jadranka Đokić.
Predstava vjerno prati romaneskni predložak, koji počinje telefonskim pozivom: Elenu, sada 66-godišnju poznatu spisateljicu koja se odavno izvukla iz rajona, zove Rino, odrasli sin njezine prijateljice iz djetinjstva Lile. “Mama je nestala”, kaže on. Nestala je i nema je već dva tjedna: nestale su sve njezine stvari, izrezala se iz svih fotografija, nije ostala niti jedna vlas, ništa. Nestanak je poruka, a da bi se ta poruka u cijelosti rastumačila, potrebno je vratiti se na prapočetak, na onaj prvi povezujući trenutak s tom neobičnom djevojčicom i ženom prgave osobnosti i izvanredne inteligencije, u djetinjstvo provedeno na zapuštenim ulicama marginaliziranoga društva kojim beskrupulozno vlada nekolicina dobrostojećih mafijaških i lihvarskih obitelji.
Zastor se diže, na praznu pozornicu istrčava Iva Mihalić kao Elena, da bi se gotovo odmah, pod kišom padajućih slova (autor videoprojekcija je Ivan Lušičić Liik) transformirala u djevojčicu, u iznenadnom flashbacku koji nas transponira šest desetljeća unatrag, u Italiju 1950-ih godina. Ta promjena iz prostrane samoće sadašnjosti u skučeno, agresivno prenapučeno Elenino djetinjstvo trenutačno je praćena dramatičnim ulaskom ostatka ansambla na pozornicu stubištem iz rupe za orkestar, kuljajući poput najezde štakora, u izvanrednoj metafori rulje koja gazi sve pred sobom, i podzemlja kao ključnog lajtmotiva ove priče: ovaj svijet je svijet bez milosti, podrumska kaljuža iz koje se većina stanovnika rajona nikad neće izvući. S podrumom simbolično počinje prijateljstvo dviju djevojčica, prkosnim žrtvovanjem lutaka i obrednim bratimljenjem krvlju. Sve o njima saznat ćemo tijekom dvoipolsatne predstave, koja u prvom dijelu kronološki prolazi ključne događaje, od prvog trenutka upoznavanja Elene i Lile, slijedeći ih na putu odrastanja, školovanja, prvih ljubavi, pa sve do prve ključne prekretnice koja će zapečatiti Lilin kasniji strmoglavi pad i sve njezine pokušaje da se iz tog pakla života nekako izvuče - njezina vjenčanja u drugom dijelu.
Režija Marine Pejnović odlično je skrojena: slojevit roman prepun likova u različitim obiteljskim, prijateljskim, ljubavnim i poslovnim odnosima, uz pozadinu društveno-politički turbulentne poslijeratne Italije, uobličen je u totalno glumačku predstavu u kojoj je kompletna radnja, svi događaji i sve nijanse emocija i odnosa ove kompleksne povijesne drame povjerena glumcima. Scenskih rekvizita gotovo da i nema, kostimi vjerno dočaravaju razdoblje, ali sve je to sekundarno, bitna je jedino glumačka suigra, koja je izvrsna: glumci cijelo vrijeme imaju uloge, čak i kad ne čine apsolutno ništa, a njihovo kretanje - koje se odvija u valovima, u većim ili manjim skupinama, u različitim formacijama - obiteljskim, vršnjačkim - neprekidno ispunjavajući scenu pozadinskom dinamikom - stvara dojam akcije čak i u trenucima totalne obamrlosti (scenski pokret oblikovao je Pravdan Devlahović). Elena Ive Mihalić romantična je i blaga, sklona popuštanju, instinktivno naklonjena buntovnoj prirodi svoje nepokolebljive prijateljice, koju Jadranka Đokić igra zaigrano, ali nimalo nježno nego bezobrazno i drsko, u doista izvrsnom castingu fantastičnog bipolarnog tandema oko kojeg se roje i izmjenjuju događaji i ljudi, s nizom vrlo dobro ostvarenih uloga, među kojima svakako valja spomenuti Alena Šalinovića u ulozi Lilina oca, Ivana Colarića kao njezina brata, Kseniju Marinković kao učiteljicu i Dušana Bućana koji igra jednog od Lilinih udvarača, Marcella Solaru, sina lokalnog mafijaša.
Prvi dio predstave odvija se kao na ubrzanom filmu: događaji se brzo smjenjuju, ljudi ulaze i izlaze, usponi i padovi redaju se bez zaustavljanja. Nina Pavlović i Filip Jurjević napravili su odličan posao s dramskom adaptacijom: uspjeli su prepričati cijeli roman, sa svim bitnim momentima, uobličivši ga u zanimljivu i napetu dramu koja se gleda gotovo kao da se čita knjiga. Drugi dio predstave je sporiji, što je još jedna odlična režijska odluka Marine Pejnović - kako Lila ubrzava svoj put prema katastrofi, tako radnja počinje usporavati, s vrhuncem u sceni vjenčanja, koja je apsolutni dramatski klimaks ovoga komada.
Do kraja predstave zaboravit ćemo na njezin početak i na pitanje gdje je Lila. U izvedbi Jadranke Đokić ona u tom vrtlogu autodestruktivne snage integriteta izranja stvarna i živa, moćna i lomljiva istodobno, snažna i slaba, magnetična i toliko svoja, konkretna i prisutna - istinski genijalna “genijalna prijateljica”. Za razliku od nekih drugih produkcija, koje su odmah spojile dva romana serijala, ili čak sva četiri, kao u slučaju londonskog National Theatrea, gdje predstava traje čak pet sati, HNK Zagreb odlučio se na detaljnu dramatizaciju koja posvećuje više od dva i pol sata samo prvoj knjizi, a ono što je Marina Pejnović napravila iz tog predloška definitivno je opravdalo velika očekivanja od ovoga komada, u izvrsno redateljski uobličenom teatarskom hommageu književnosti, punom dinamizma i emocija, koji će zasigurno biti veliki hit, i to ne samo među ljubiteljima opusa Elene Ferrante.
